Nemilosrdni gadovi

20.000 dana otkako je Nick Cave stupio na Zemlju

2000daysonearth-02

20.000 dana na Zemlji / 20.000 Days on Earth, Velika Britanija, 2014., dokumentarni, 97 min
Redatelj: Iain Forsyth, Jane Pollard

Film „20.000 dana na Zemlji“ započinje montažnom sekvencom u kojoj putem devet ekrana pratimo prvih 19.999 dana koje je na Zemlji provao Nick Cave, nakon čega slijede prve riječi koja izgovara na 20.000. dan, a to su ujedno i prve riječi u filmu: „Na kraju 20-og stoljeća prestao sam biti ljudsko biće. To nije nužno loša stvar. To je samo konstatacija.“ Uostalom, ništa manje pretenciozno od ovog pompoznog ali genijalnog mitomana kakav je Cave ne bismo ni očekivali.

U filmu koji prati jedan dan, eto kao slučajno baš taj 20.000. dan na Zemlji, kultnog australskog postpunk glazbenika, pjesnika i scenarista, nema prilike za predah od velikih rečenica. Čim ustane i pogleda se u ogledalo Cave započinje svoju 90-minutnu litaniju o životu, smrti, ženama i pjesmama koju su autori filma, redatelji Iain Forsyth i Jane Pollard (prije toga su napravili velik broj making of dokumentaraca za Cavea i njegove Bad Seedse), vrlo vješto dramaturški oblikovali u dokumentarno-igrani hibrid posložen od nekoliko segmenata: Caveovog razgovora sa psihoanalitičarem u kojemu govori o odnosu s ocem, kopanje po prošlosti s ljudima koji mu sređuju arhivu, uključujući i zabavnu rekonstrukciju fotografija pišanja na sceni na koncertu u Njemačkoj, kratke razgovore u automobilu s ljudima koji su mu bili važni u karijeri, poput glumca Raya Winstonea (glumio je u vesternu “The Proposition” snimljenom prema Caveovom scenariju), kultnog njemačkog glazbenika Blixe Bargelda, najvažnije karike The Bad Seedsa te s Kyle Minogue s kojom je snimio duet “Where the Wild Roses Grow”, inače njegov najveći hit u karijeri, a sve to zaokruženo je prizorima iz svakodnevnog života u kojemu važnu ulogu igra njegov posljednjih godina nezaobilazni suradnik Warren Ellis (s kojim se zajedno skidao s droge), te naravno s nekoliko muzičkih sekvenci.

Riječ je o filmu koji je mnogo ambicioznije zamišljen i realiziran nego što smo navikli od dokumentaraca o glazbenicima, umjesto dokumentarnog prosedea s drhtavom kamerom iz ruke i slučajno uhvaćenim prizorima iz svakodnenog života, nešto dosjetki, hihotanja, znojnih snimki s koncerta i backrooma, “20.000 dana na Zemlji” je neusporedivo ambicioznije koncipiran i iznimno rafinirano snimljen film u kojemu je pažnja posvećena i najsitnijem detalju, baš kao da je riječ o igranom filmu, stoga ne čude ni nagrade za režiju i montažu koje je dobio na ovogodišnjem Sundance Film Festivalu. To, naravno, ima i svojih vrlina i mana, a rezultat je taj da je filmski kritičar u meni mnogo zadovoljnji njime nego ljubitelj Cavea koji ga prati još od berlinskih dana, a “The Boatman’s Call” ima rezervirano mjesto među deset najdražih albuma. Naime, ma koliko elegantno zamišljen i realiziran, film zapravo o Caveu ne otkriva ništa više od onoga što zna svaki ljubitelj njegove glazbe: riječ je o velikom mistifikatoru, ali jednako tako nevjerojatno darovitom glazbeniku i pjesniku: teatralnom, pompoznom, pomalo taštom i žestoko pretencioznom. Kakav je na sceni, takav je i u filmu, što i ne čudi budući da je Cave i koscenarist. Dobra je stvar, međutim, što u trenucima kad opasno prijeti da prijeđe preko ruba podnošljive pretencioznosti u pomoć stiže muzički brejk, probom ili živim nastupom, koji nas podsjeća kako je moćan taj Nick Cave čim se dohvati mikrofona pa mu začas oprostimo svaku pompoznost i samovažnost.

Čuo sam da se jedan ovdašnji kulturnjak svojedobno hvalio kako mu se cura poševila s Nickom Caveom, ne znam je li to istina, ni da li se poševila, ni da li se on doista hvalio time, ali priča je zgodna, a zapravo nije ni tako čudna kao što se u prvi mah može činiti. Naime, Nick Cave je u toj mjeri sam sebe stilizirao i izmistificirao da ga doživljavamo više kao literarni lik, nego kao jednog od nas, nekoga na koga bismo mogli biti ljubomorni, čak i ako nam poševi curu. Ovaj film ne čini ništa da taj lik princa tame demistificira, dapače samo ga dodatno stilizira. Svaki je kadar – od trenutka kad se budi u decentno uređenoj spavaćoj sobi, tipka na oldschool pisaćoj mašini (!?) u radnoj sobi ispunjenoj naoko nehajno izgrađenim tornjevima knjiga ili pak gleda televiziju s klincima odjevenima poput njega, u bijele košulje i crne veste – brižljivo isplaniran, osvjetljen i stiliziran, a ako mu je za vjerovati Nick i u svakodnevnom životu nosi ona ista crna odijela, bijele košulje i zlatni lančić ala Mišo Kovač u kojima redovito odrađuje i koncerte. Uglavnom, osim uobičajenih nagvažđanja o životu, smrti, ljubavi, Bogu i energiji koja se događa na koncertima, „20.000 dana na Zemlji“ ne pruža nam nikakav novi uvid iza kulisa danas već doista impresivnog Caveovog opusa. Osim što bismo od alternativnog rokera toliko opterećenog vlastitim demonima, Bogom, Sotonom i pratećim anđelima, a navodno neopterećenog banalnostima svakodnevnog života, očekivali da pobjedu nad smrću pokušava izboriti poezijom i glazbom, ali ipak ne i u superluksuznom stanu s pipama Philipa Starka i Jaguarom najnovije generacije pred ulaznim vratima. (DOBAR, ALI NIJE TO ONAJ FILM O CAVEU KOJI SMO ČEKALI 7/10)

Foto/video: Madman Films
Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

1 Komentar

  1. jasharSAMCROkowalski

    2. veljače 2015. at 15:11

    Da, da, taj Boatman je odlican, ali Let Love…mi je jos drazi album :)…nakon sto je raspustio Seeds nisam imao zivaca nastaviti sa novim bandom, a sad znam i zasto – jbt, covjek je kupio kucu na moru i vozika se okolo u jaguaru, znaci u N Cave-u je uvijek cucao jedan mali Goran Bregovic !???

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image