Nemilosrdni gadovi

Politički kurviš koji je ukinuo rasnu segregaciju

all-the-way-01

Do kraja / All The Way, SAD, 2016., politička drama, 132 minute
Redatelj: Jay Roach
Uloge: Bryan Cranston, Frank Langella, Melissa Leo, Anthony Mackie, Bradley Whitford, Stephen Root, Ray Wise

Niti pola godine nakon što su isporučili i više nego solidnog „Trumba“, koji je sjajnom Bryanu Cranstonu zasluženo donio njegovu prvu oskarovsku nominaciju, Jay Roach i njegov novi omiljeni glumac Cranston dolaze s novom političko-povijesnom epizodom koja će kad dođe sezone Emmya i Zlatnih globusa ponovo Cranstonu donijeti finu količinu priznanja i zlatnine. Solidan je to napredak za obojicu – tko se više sjeća da se Cranston proslavio ulogom oca u davnom teen sitcomu „Malcolm In The Middle“ (i tamo je doduše bio genijalan, a ja ga se sjećam još iz „Seinfelda“ gdje se povremeno pojavljivao kao zubar Tim Whatley)? Sve je to pobrisao u svojih pet sezona kao Walter White, svačiji omiljeni srednjoškolski profa koji je u svoj kurikulum implementirao proizvodnju i dilanje crystal metha.

Roach je pak s druge strane snimao urnebesno uspješne (i nešto manje urenebesno smiješne) franšizne komedije „Austin Powers“ (sva tri nastavka) i „Meet The Parents“ (samo prva dva), no posljednjih desetak godina radi i ugledne, super-aktualne političke dramice uglavnom za HBO. Sve je počelo 2008. s „Recount“, intenzivnom kolaž dramom o prebrojavanju glasova na Floridi koje je u konačnici dovelo Gerogea Busha jr.-a u Bijelu kuću ispred Ala Gorea. Uslijedio je „Game Change“ iz 2012. u kojem je Julianne Moore ubitačno dobro skinula Sarah Palin (i u to ime doma odnijela između ostalih i Zlatni globus i Emmy), da bi svoja dva najnovija politička komada, „Trumba“ i „All The Way“, Roach smjestio u burnu blisku povijest poslijeratne Amerike.

„All The Way“ nastao je u produkciji HBO-a i Spielbergova Amblina (a sam Steven potpisan je ovdje i kao izvršni producent) i prema kazališnom komadu Pulitzerom i Tonyem nagrađenog dramatičara Roberta Schenkkana (a ti se kazališni korijeni teksta s vremena na vrijeme pomalo i osjete), koji je napisao i scenarij, a prati jednu iznimno bogatu i uzbudljivu godinu u životu američkog predsjednika Lyndona B. Johnsona. Film počinje ubojstvom Johna Kennedya u Dallasu 22.11.1963., kada je potpredsjednik Johnson preuzeo dužnost, a završava u izbornoj noći točno 11 mjeseci i 11 dana kasnije.

Ali kakva je to samo godina bila! Ispočetka opterećen stigmom ‘slučajnog predsjednika’, Johnson je vrlo brzo preuzeo uzde u svoje ruke – trebalo je kroz Senat i Kongres progurati revolucionarni Civil Rights Act koji je afroameričkom stanovništvu dao dotad nezamisliva prava, odnosno stavio izvan zakona diskriminaciju na bazi boje nečije kože, ali i spola i vjerske i bilo koje druge pripadnosti. U tome će mu od pomoći biti i neformalni vođa i neupitni autoritet tadašnje crne Amerike, Martin Luther King (Mackie) i Hubert Humphrey (Whitford), liberalni političar koji će u drugom mandatu postati njegov potpredsjednik, a nije nevažna ni prva dama, Lady Bird Johnson (Leo).

S druge strane stoji Johnsonov mentor i stranački kolega, senatorski doajen Richard Russell (Langella) koji predvodi moćnu opoziciju revolucionarnom zakonu unutar južnjačkog krila Johnsonove Demokratske stranke. U nadhnutom Cranstonovom čitanju Johnson je ovdje istovremeno i nesigurni poludepresivni melankolik, povremeno i naprasiti kolerik, ali i promućurni, svim mastima premazani politički superteškaš, zajebani badass koji ne preza ni od čega ne bi li proveo svoju volju. Prastara je to mantra da je politika kurva, a notorna stvar da se i do najvećih postignuća u povijesti dolazilo i nekim moralno suspektnim radnjama. Gledali smo to u hrpu filmova, najfriškije prije par godina u Spielbergovom „Lincolnu“, a meni je osobno bila najdraža sjajna parafraza uzleta Clintonovih, „Primary Colors“ Mikea Nicholsa.

„All The Way“ je podijeljen u dva čina – kad Johnson konačno uspije progurati Civil Rights Act čekaju ga izbori za koje su svi, pa i on sam uvjereni da će ih izgubiti. No, uz malo sreće i poneku sitnu muljažicu i to će se već nekako riješiti, a to je spoiler samo za one koji imaju nulu iz povijesti i za kaznu nemaju Google. Roach je stvari uprizorio tečno i iznimno pregledno, no kao i kod „Trumba“, iz aviona se vidi da je ovo TV film, što nikako nije mana ni zamjerka, pogotovo ne 2016. Možda se trebao fokusirati samo na jednu od dviju priča – ovu prvu o borbi za ključni zakon o ljudskim pravim, podebljati je i od toga složiti cijeli film. A možda i ne, jer i ovako se radi o sasvim korektnoj stvari koja se preporuča svima kojiima kao i ovom konkretnom Nemilosrdnom Gadu nije dovoljna sva ova domaća politička megaujdurma koja se trenutno odvija pred našim očima pa mu/im još treba i dodatni šut kad nakon ponoći utihnu vijesti iz središnjica…  (7/10)

all-the-way-04

Foto/video: HBO

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

Vanja Runjić
"Kvantiteta je zgodan nadomjestak za kvalitetu, osobito ako ste gladni." Ambrose Bierce

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image