Nemilosrdni gadovi

Kako je Dragojević promašio ceo fudbal

Atomski Zdesna-02

Atomski zdesna, Srbija/Crna Gora, 2014., tragikomedija, 94 minute
Režija: Srđan Dragojević
Uloge:  Srđan Todorović, Branko Đurić, Tanja Ribič, Brane Šturbej, Nataša Janjić, Goran Navojec, Bojan Navojec, Zoran Cvijanović, Mira Banjac, Milutin Karadžić, Hristina Popović, Miloš Samolov, Ana Kostovska, Mladen Nelević, Isidora Simijonović

Uf, uf. I opet uf. Nije to baš najugodnije kad ti omiljeni igrači počnu štekati, fulavati zicere i postajati sve skloniji petljanju i ozlijedama, a ti se godinama kuneš u njih i nerezonski kladiš iako su svi simptomi da je njihovo najbolje odavno iza njih već odavno očiti. Tako je otprilike i s mojim odnosom prema Srđanu Dragojeviću, jedinom „domaćem“ filmskom autoru čiji ću svaki novi film promptno, bezpogovorno i s klinačkim entuzijazmom pogledati. Rekavši, odnosno napisavši to, moram se odmah ugristi za jezik/tipkovnicu jer dosad ipak još nisam apsolvirao njegov pred-predzadnji film „Sveti Georgije ubiva aždahu“. Njega se, naime, i sam autor vrlo brzo odrekao, a to je onda logično poljuljalo i moj fanovski nagon.

No, krenimo redom – nakon spektakularnog ulaska u karijeru s dva i pol remek djela, triju modernih klasika – zgodnih i simpatičnih „Mi nismo anđeli“ i ubitačno jakih „Lepa sele lepo gore“ i „Rana“, Srđan Dragojević je završio u Americi i iz tamošnjeg se studijskog purgatorija vratio stariji, ciničniji, možda i pametniji, ali bez ispaljenog metka, odnosno snimljenog filma. I tu sad već počinje moje (i ne samo moje) gledanje u prste Srđanu Dragojeviću. Kad je 2005. snimio tanki, repetitivni, ne pretjerano duhoviti i poprilično amerikanizirani nastavak „Anđela“, pomislio sam da se htio odmaknuti od svih ovih teških i sumornih balkanskih tema, koje su onda, kao i danas, vladale regionalnim filmom i time mu dao kakav takav alibi. A kasnije je i sam priznao da je tim komercijalno iznimno uspješnim nastavkom htio namaknuti pare za buduće projekte. Fast forward u 2009. i preskupi, ambiciozni nesretni „Sveti Georgije“ koji još uvijek tužno čeka na mojoj polici, negdje između Scorseseovog „Huga“ i Spielbergova „War Horsea“, vjerojatno sjajnih filmova koji još, eto nisu došli na red.

Svih tih godina Dragojević je u intervjuima (u kojima je inače uvijek ubitačno zanimljiv i prezabavan, i tu nema kokurencije i dan danas, ni u regiji, a bogami ni šire…) pričao o svom, sad već životnom projektu – ekranizaciji romana Juliana Barnesa „Porcupine“ (odnosno „Bodljikavo prase“ na ovim prostorima). Taj flim već desetljeće i pol iz raznih razloga, najviše naravno financijske prirode (a možda i političke?), nikako ne uspijeva sklopiti, a ovdje je izuzetno bitan, jer se čini da je Dragojević svoja posljednja dva filma, pogotovo onaj koji je tema ovog teksta, snimio na brzinu, pomalo nepromišljeno i iz frustracije, reklo bi se možda čak i preko neke stvari…

Najprije „Parada“ – iako na prvu loptu ima sve odlike klasičnog dragojevićevskog šarmantno prenapuhanog urnebesnog epa s mračnom podlogom, fore su ipak bile mahom izlizane i/ili već viđene, politički kontekst koji se tiče balkanskih ratova antipatičan za popizdit, a finale poprilična šaka u oko (iako je vjerojatno gađao nešto niže, u trbuh). No, i tu sam mu progledao kroz prste, jer očito mu je u onome što je bila glavna politička tema filma, obespravljenim seksualnim manjinama u okrutnim balkanskim gudurama (što naravno uključuje i ovu našu, referendumsku), srce bilo na pravom mjestu. Navijao sam stoga svim silama da film kod nas natuče što veći box office (što se sasvim neočekivano i spektakularno i dogodilo – završio je na 167 i pol somova gledatelja!), preporučivao ga okolo i nadao se boljem sljedeći put. A taj sljedeći put ponovo nije bio „Porcupine“ nego opet neki međufilm.

Dragojević to više ni ne krije, izjavljuje tako posljednjih tjedana, ne bez ponosa, kako je njegov novi film iznimno brzo napisan, pripremljen i snimljen, no nekako mi se čini da će za koju godinu, kad se malo odmakne od njega uvidjeti da se s time baš i nije trebao hvaliti. Jer „Atomski zdesna“ upravo tako i zgleda – zbrzano, nedokuhano i da oprostite, nedojebano. U nekom neimenovanom jadranskom ljetovalištu, pretpostavimo npr. crnogorskom, skupina svim mastima premazanih trgovaca iz svih ex-Yu republika prodaje time sharing aranžmane publici otprilike istog nacionalnog sastava, sirotim ovcama spremnim na šišanje. Dragojević je stvar konstruirao kao višestruku alegoriju aktulanog regionalnog trenutka, i onog nacionalnog, ali puno važnije šire društvenog sveopćeg posttranzicijskog raspada sistema vrijednosti i moralnih skrupula.

Što se tiče nacionalne spike, tu je stvar relativno jednostavna – Dragojević se ovdje zajebava davno poznatim nacionalnim klišejima, ali ne odlazi dalje od vica, i to lošeg. Srbi su tako prikazani kao šarmantni ali duboko sjebani galamđije i fejkeri, odnosno bezazleni provincijalci ili pak isto takvi, jalovi malograđani, Hrvati pak ili kao fašistoidni mizantropi ili donekle simpa beskičmenjaci (jednog glumi stariji, a drugog mlađi Navojec), Makedonci su melankolični, suicidalni depresivci, a Crnogorci se stalno nešto bezveze kurče i galame, dok su Slovenci lukavi mastermindi i „oficiri za vezu“ sa stranim kapitalom kojima pak Srbi guze zgodne žene. A tko na kraju najebe? Bosanci, naravno. Ima hvala na pitanju i manjina, ovaj put Roma, a Albance je na sreću zaobišao. Na sreću, jer mu je u prošlom filmu pripadnik te nacije bio simpatični krupni narko diler sklon sodomiziranju stanovnika zoološkog vrta.

Možemo se s tim pogledom na stvari slagati ili ne, ali ipak ostaje činjenica da je Dragojević sve to složio prilično površno a i nekako se stalno čini da balansira na tankoj crti između neke kisele, nevoljke empatije i totalnog prezira prema svojim likovima. Uglavnom, s ovakvim nacionalnim komponentama kako ih vidi Dragojević, dobro je bivša država i potrajala koliko je potrajala. Ili oporučnim riječima pokojnog Pantelije Topalovića svojim potomcima: „Tko je vas deco poznavao, ni pakao mu neće teško pasti“.

No, ako je taj dio priče tanak i suspektan, s ovim drugim stvari stoje još i gore. Film počinje crno-bijelim insertom nekog idiličnog socijalističkog ljetovanja iz ’60-ih i natpisom da je u bivšoj državi svima bilo zagarantirano dva tjedna besplatnog ljetovanja na moru, što je sasvim netočno. A onda i taj time sharing. Iako sam Dragojević kaže da je bio na jednoj takvoj prezentaciji i to ni više ni manje nego na Kanarima, ne sjećam se kad sam zadnji put vidio ili čuo da se negdje kod nas nešto slično reklamira ili nudi. Ta je priča, barem što se Hrvatske tiče, završila još tamo negdje početkom rata. Ali OK, Dragojeviću je očito trebala za veliku, razornu alegoriju najodvratnijeg među svim pojavnim oblicima kapitalizma, onog tranzicijskog u kojem su i žrtve i njihovi neposredni krvnici podjednako najebali i samo su male ribice u širem, globalnom hranidbenom lancu.

Atomski Zdesna-03

Prodavačima je prodaja, baš ova, sad i ovdje, biti ili ne biti i oni se trzaju kao pirane nad svježom krvi, dok su pak potencijalni kupci također uglavnom tužne slike ovdašnjih egzistencija i mahom svi nose neku tugu ili tragediju, a pritom su često i sami neiskreni. Dragojević sve to naravno upakirava s hrpom uglavnom neuspjelih fora i nekom kao šatro laganom zajebancijom, no stvari naprosto ne funkcioniraju – nit’ je smiješno, nit je’ do kraja uvjerljivo kao crnjak. Čovjek je inače diplomirani psiholog i očito zna dosta o manipulaciji percepcijama, osjećajima i porukama, no ovdje je ipak promašio ceo fudbal. Da se ne bi krivo razumjeli, ta njegova ubitačno crna slika svijeta odnosno regije, sasvim je legitimna i nije čak upitno slažemo li se s njom ili ne, ali je izvedba ta koja stvari čini uspješnima ili neuspješnima, a Dragojević je ovdje u izvedbenom smislu sasvim podbacio. Nije to rijedak slučaj sa satirom, ona ili funkcionira ili ne funkcionira, a u potonjem slučaju konačni filmski skor onda ni teoretski ne može biti pozitivan. A slično je bogami i s downerima

Riječ-dvije o glumcima – iako nitko od njih nije dobio bogzna kako dobar materijal u ruke, većina ih se snašla sasvim solidno, a  nekako se najviše ističu Branko Đurić Đuro kao, što drugo nego (ne)veseli Bosanac, njegova supruga Tanja Ribič (ne ovdje doduše – tu mu ženu igra Nataša Janjić) kao proračunata kučka koja možda ipak ima srce negdje duboko ispod jarko crvenih tangi i Goran Navojec kao mračni ratni veteran PTSP-ovac. Ni ostali nisu loši naravno, ali kad znamo potencijal npr. sjajnog Srđana Žike Todorovića, a vidimo ga kako ovdje besciljno tumara i uglavnom ne zna kud bi sa sobom, onda to bude i pomalo žalosno. Meni nepoznati slovenski glumac Brane Šturbej, iako poprilično pretjeran, također nije loš kao šef trgovaca i rogonja kojeg spomenuta vlasnica tangi neskriveno vara s Todorovićevim likom, a po broju puta koliko izgovori riječ pizda (ali onako slovenski slatko „pi-zda“), mogao bi komotno konkurirati slatkorječivcima iz „Vuka s Wall Streeta“.

Bez obzira na sve, Srđan Dragojević će kod mene do daljnjega imati neograničen kredit, jer i kad je i sasvim nenadahnut, konfuzan i zapravo potpuno bez veze kao ovdje, opet je barem imao nešto za reći (i to dosta toga čini se), makar i promašeno; ne odriče se komedije kao svog glavnog „komunikacijskog kanala“ što je meni osobno iznimno bitno, a o njegovim se filmovima može naširoko raspravljati satima i danima. Ne mogu se trenutno sjetiti niti jednog regionalnog filmskog autora koji je snimio više od dva-tri filma, uključujući naravno i hrvatske, za kojeg bi mogao izreći iti približno srodnu tvrdnju – ti uglavnom i kad snime nešto suvislo, rijetko kad to ispadne zaista duhovito, a o porivu da se polemizira o njihovim filmovima da se i ne govori…  (TAJM ŠERINGSKA JE TUGA PREGOLEMA  4/10)

Vanja Runjić
"Kvantiteta je zgodan nadomjestak za kvalitetu, osobito ako ste gladni." Ambrose Bierce

3 Comments

  1. sveznalica555

    20. travnja 2014. at 10:57

    Nisam do sada čuo za Vanja Runjić,doveo me ovdje link sa monitor.hr ali kritika je kao da sam je ja napisa.Slažem se sa svim 100 % Bravo!!

  2. Ajd

    21. travnja 2014. at 11:44

    Kaže se “Vasceo fudbal”…

  3. marcus

    24. svibnja 2014. at 01:23

    slažem se sa kritikom i nudim malu ispravku:
    nisu ni albanci pošteđeni “patriotskog” humora, nažalost. jedan lik u filmu je albanac, imena enver, penzioner iz beča, bivši menadžer čistoće iliti klozetar.

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image