Nemilosrdni gadovi

Kontroverzni prizori iz lezbijskog života

la vie d adele-02

Adelin život / La vie d'Adèle, Francuska, 2013., ljubavna drama, 179 minuta
Režija: Abdellatif Kechiche
Uloge:  Léa Seydoux, Adèle Exarchopoulos, Salim Kechiouche, Aurélien Recoing, Catherine Saleée

Priča o filmu „Adelin život“ ima svoje uspone i padove baš kao i sama priča o Adeli. Film je pod internacionalnim naslovom „Blue is the Warmest Color“ ovog proljeća senzacionalno trijumfirao na festivalu u Cannesu, Zlatnu palmu uručio mu je predsjednik žirija Steven Spielberg, a novine nisu mogle pronaći epitete kojima bi nahvalili nastupe dviju glavnih glumica Adèle Exarchopoulos i Lée Seydoux. Zgodna je koincidencija bila i u tome što je ova lezbijska ljubavna saga pobijedila u jeku protesta zbog donošenja zakona koji u Francuskoj legalizira gay brakove i njihovo usvajanje djece.

Kako Francuska nema niti Željku Markić, niti Inge Appelt da zakrešti ono “Lezbače, ližu se!”, onda su se zadatka kvarenja veselja prihvatili oni od kojih bi se to najmanje očekivalo, lezbijske udruge i jedna od glavnih glumica filma. Lezbijke su optužile redatelja Abdellatifa Kechichea da film zapravo ispunjava muške seksualne fantazije o lezbijkama, da su scene seksa napravljene u hetero stilu (konkretno, prigovorili  su prečestom mijenjanju poza) te da u filmu lezbijke igraju heteroseksualne glumice. No, možda je ipak neugodnija optužba stigla od Lée Seydoux koja je otvoreno progovorila o brutalnim metodama redateljevog rada s glumcima i nemogućim uvjetima rada. Film je, naime, sniman punih šest mjeseci, a zbog beskonačnih ponavljanja samo je šestominutna scena seksa snimana punih deset dana. „Osjećala sam se kao prostitutka“, poentirala je Seydoux. Zanimljivo, sličnu je izjavu dala i Maria Schneider za Bertuluccija nakon snimanja glasovite scene analnog seksa u „Posljednjem tangu u Parizu“.

Gledateljima je teško ulaziti u ovaj set internih pitanja i ma koliko grozno zvučalo glumičino svjedočanstvo, Kechiche nije ni prvi niti posljednji redatelj kojeg prati reputacija tiranina, među poznatijima su i autor gorespomenutog „Tanga“ Bernardo Bertolucci, Stanley Kubrick, Lars von Trier upravo je notoran, a i Hitchcock je imao svojih ružnih trenutaka. Ideološke i artističke optužbe zato je mnogo lakše pobiti od ovih na račun zlostavljanja, pa Kechicheu preostaje tek da se brani filmom, a tu doista ima dobrih argumenata.

„Adelin život“ slobodna je prerada stripa Julie Maroh, a portretira 17-godišnju djevojku koja završava srednju školu i pokušava izaći na kraj s vlastitom seksualnošću. Svjedočimo njezinoj vezi s mladićem koja, međutim, na seksualnom planu jednostavno ne rezultira onim efektima koje u to životno doba mladi obično proživljavaju, a koji se u roto romanima obično naziva vatrometom strasti. Adelina strast gotovo je bez njezine volje vodi na drugu stranu ulice gdje joj za oko zapadne djevojka neobične plave kose. Kada je sretne i drugi puta, u lezbijskom baru u koji gotovo hipnotizirana uđe, između njih započinje fina intimna priča, od prijateljstva do strastvene veze. A ta veza počinje šestominutnom scenom seksa koja je uglavnom kriva za većinu spomenutih i još nespomenutih optužbi. Jedna od njih tiče se i eksploatacijskog karaktera filma, što je rizik s kojim se suočava svaki film koji u sebi sadrži bilo seks, bilo nasilje. Ponekad doista nije jednostavno razgraničiti umjetničko i eksploatacijsko, a opet nešto si mislim kakav je to eksploatacijski film u kojem od tri sata trajanja seks zauzima tek 8 minuta, a preostale 171 minute uglavnom se sastoje od sasvim običnih prizora iz lezbijskog života, emocija, pogleda, tišina, suza i šmrklji, većinom u krupnom planu.

Što se pak scena seksa tiče, ma što lezbijke rekle, među najboljima su u povijesti filma, eksplicitne, ali ne i neukusne, uvjerljivo intimne, senzualne, stvarno uzbudljive i posve u dramskoj funkciji – teško da ćete naći još neku seksualnu scenu, pa makar i u razvikanim filmovima poput već spomenutog „Posljednjeg tanga u Parizu“, za koju vrijedi sve navedeno, a da ne spominjemo prave eksploatacijske filmove skrivene iz art maske kao što su „Romansa“ ili „Jebi me“.

Ono što uznemiruje u spomenutoj sceni seksa, nije toliko njezina eksplicitnost (a doista jest eksplicitna, no da vam ipak malo pokvarim eksploatacijski užitak znajte da su glumice u njima koristile lažne, valjda gumene vagine), nego duljina. Scena traje i traje, mnogo dulje nego što ilustrativne scene obično traju. Razlog tome je što ona i nije tek ilustrativna, njezina je ambicija mnogo veća, želi biti „kao u stvarnosti“. Uostalom, tu ambiciju dijeli i sa samim filmom. Možda i nije u tome baš uvijek posve uspješan, ali većinom jest. Jer kad ta prekrasna i zloglasna scena jednom prođe, a događa se otprilike nešto prije polovice filma, preostaje nam tek rijetko lijepa, autentična i bolna ljubavna priča. A privlačnost te ljubavne priče nije toliko u tome što je ona lezbijska, već što je univerzalna. Ono što je posebno zanimljivo za film koji se tako direktno i eksplicitno bavi lezbijstvom jest što zapravo ignorira klasičnu gay temu „izlaska iz ormara“ – tijekom filma nismo sasvim sigurni u kojoj se mjeri glavna junakinja outala – na taj način film izbjegava konvencionalne LGBT narative i usredotočuje se na ono što ga zapravo zanima – autentičnu i snažnu ljubavnu priču koja svoju jedinstvenost ne crpi samo iz seksualne orijentacije protagonistica. I tu se vjerojatno krije veći dio razloga za prigovore koji stižu iz LGBT krugova, Kehciche nije napravio aktivistički nego ljubavni film.

la vie d adele-03

Nije teško shvatiti nervozu gay zajednice dok gledajući jednu osebujnu ljubavnu lezbijsku priču u njoj lako prepoznaje one iste probleme zbog kojih je brak i došao na zao glas. Naime, njihov je homoseksualni odnos opterećen gotovo identičnim oprekama s kojima se susreću i heteroseksualni parovi, kao što je primjerice pitanje podrijetla, odnosno roditelja, Emmini su liberali iz visokog društva, a Adelini konzervativci nižeg srednjeg sloja, pred Emminim roditeljima ne moraju, a pred Adelinim moraju tajiti svoju vezu, Emma je ambiciozna i umjetnički pretenciozna, Adela neambiciozna i prostodušna i tako dalje i tako dalje. I da, baš kao i u hetero odnosu, jedna od njih završi kao submisivna domaćica koja kuha ručak i pere suđe. No, ni tu nije kraj, jer sam kraj, film (blagi SPOILER ALERT) nudi još poneku tipično hetero temu prebačenu u lezbijski svijet – poput npr., braka iz interesa. Vjerojatno ste već shvatili, njihovu vezu neće ugroziti nikakva društvena stigma gay populacije, već posve identični problemi koji razaraju i hetero parove.

Iako nisam gledao ranije filmove Abdellatifa Kechichea, francuskog redatelja tuniskog podrijetla, priznajem da me njegova sposobnost da tri sata vodi film uglavnom koristeći krupne planove dviju glumica i da mi ni za trenutak ne postane dosadno ni naporno fascinirala te sam dobio volju pogledati makar njegov najpoznatiji raniji naslov „La graine et la mulet“. No, kako to već biva s filmovima koji počivaju na glumcima, njegov najjači redateljski adut ipak su glumci. Doista bih volio da je priča sa zlostavljanjem pretjerana jer su nastupi dviju glumačkih protagonistica sjajni i nekako je blesavo pomisliti da su rezultat brutalnih režijskih metoda. Léa Seydoux već je renomirana glumica, najpoznatija joj je uloga kod Woody Allena u „Ponoći u Parizu“, no ovo je ipak jedan vrlo poseban i posebno uspio glumački zadatak. Ali prava senzacija je Adèle Exarchopoulos, djevojka koja je svojedobno bila toliko sramežljiva da su je upisali na tečaj glume kako bi nadišla vlastiti sram. Što reći, projekt je uspio iznad očekivanja. Mogu zamisliti kako njezini roditelji dok gledaju film gruntaju nisu li možda ipak pogriješili, no svjetski je film dobio sasvim jedinstvenu glumicu. Malo bi tko i među iskusnijim glumcima izdržao nositi film, puna tri sata u krupnom kadru, takvom emocionalnom snagom i koncentracijom te niti za trenutak ispasti iz lika. Skladno spajajući mladenačku naivnost i jednostavnost s neutaživom seksualnom strašću Exarchopoulos je stvorila posve autentičan lik koji više pretendira da odrazi generacijski osjećaj nego puku seksualnu orijentaciju lika koji igra.

Na odjavnoj špici otkriva se podnaslov „poglavlje 1 i 2“ što otvara vrata nastavku. Uostalom, neke su motivacije iz drugog, mučnijeg poglavlja u kojem pratimo raspad veze, ostale ispod površine i nastavak bi mogao počivati na njima. Kechiche nije ravnodušan prema toj ideji, čak je i glavna glumica Exarchopoulos izrazila spremnost da u njemu sudjeluje, no teško je vjerovati da je nakon žestokog medijskog obračuna i međusobnih optužbi, moguće pomiriti Kechichea i Seydoux. Šteta, budući da „Adelin život“ ima potencijal sličan onome koji su u trilogiji „Prije zore/sumraka/ ponoći“ razvili Richard Linklater, Julie Delpy i Ethan Hawke. No, tko zna, upravo ovaj film dokazuje da su iznenađenja uvijek moguća, čak i ugodna. (IZ HETERO KUTA 9/10)

Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

4 Comments

  1. Pingback: A SADA MI BIRAMO: 10 najboljih u 2013. - Nemilosrdni gadovi

  2. Pingback: Ljepotica dana 21-og stoljeća - Nemilosrdni gadovi

  3. Pingback: Rijetko viđeno kvazigay prenemaganje - Nemilosrdni gadovi

  4. Pingback: Vraća se Paul Verhoeven - Nemilosrdni gadovi

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image