Nemilosrdni gadovi

Genijalni home movie o sasvim običnom odrastanju

boyhood-04

Odrastanje / Boyhood, SAD, 2014., drama, 165 min
Redatelj: Richard Linklater
Uloge:  Ellar Coltrane, Patricia Arquette, Ethan Hawke, Lorelei Linklater, Marco Perella, Steven Chester Prince, Elijah Smith

Dakle, napokon „Boyhood“! Ili po naški „Odrastanje“. Najveći problem koji ovaj film ima jest što dolazi u paketu s nemoguće visokim očekivanjima za koja je kriva ocjena na stranici Metacritic koja agregira tekstove svih relevantnih američkih kritičara. Imati prosječnu ocjenu 100 od 100 nije šala i čisto sumnjam da bi danas već odavno revalorizirani klasici kao što su npr. „Vrtoglavica“ ili „Građanin Kane“ uspjeli u sličnom pothvatu. Uvijek se nađe neki zaguljeni nemilosrdni gad poput Runjića ili nedajbože strogog ali pravednog Damira Radića koji će mu predbaciti holivudsku površnost i smanjiti ocjenu makar na 99. No, kako u Americi nema Nemilosrdnih gadova, a bogme ni Damira Radića, tako je „Boyhood“ ipak dobio čistu stotku. Malo bi se koji film uspio othrvati očekivanjima gledatelja koji u kino ulaze s tom informacijom, no „Odrastanju“ to, kao i mnogo što drugo, s lakoćom uspijeva. Ovaj film ne samo što ispunjava sva ta očekivanja, već ih i ozbiljno nadmašuje.

Koncept već sigurno znate: film je snimljen kroz 12 godina, svake godine nekoliko dana snimanja, nekoliko scena s istim glumcima uklopljenim u zadani narativni okvir koji je podložan scenarističkoj improvizaciji i prilagođavan je društvenim mijenama i okolnostima. Bilo je dosad filmova koji su se bavili istim likovima kroz duže vrijeme, uostalom upravo je redatelj „Odrastanja“ Richard Linklater tvorac ljubavne trilogije „Prije zore/sumraka/ponoći“ koja prati razvoj odnosa ljubavnog para kroz 20 godina, dok je najpoznatiji primjer iz povijesti serijal Francoisa Truffauta započet filmom „400 udaraca“ o 14-godišnjem klincu Antoineu Doinelu kojeg prati kroz ukupno pet filmova (četiri igrana i jedan dokumentarni), odnosno kroz 20 godina tijekom kojih ga tumači isti glumac, Jean-Pierre Léaud. Poznat je i engleski dokumentarni serijal „Up“ Michaela Apteda koji tijekom gotovo 50 godina bilježi sudbine 14-ero djece, međutim, eksperiment kakav nudi „Boyhood“ nitko nikad nije napravio, a mnoge je podsjetio na time-lapse tehniku fotografiranja koja nam omogućava da golim okom zapazimo promjene koje se događaju postupno kroz mnogo godina. Ali nije stvar samo u eksperimentu, već u onome što takav postupak donosi filmu, a donosi mu stvarno mnogo: u igranom filmu do sada nedosegnuto iskustvo stvarnog života koji nam se vrti pred očima na način kao što proživljavamo i vlastite živote.

Majka s felerom

Dječak na kojega se odnosi naslov je Mason (Ellar Coltrane), 6-godišnjak kao i svaki drugi, živi s majkom Oliviom (Patricia Arquette) i starijom sestrom Samanthom (redateljeva kćer Lorelei Linklater), a njegov otac Mason Sr. (Ethan Hawke) ih nakon razvoda tek povremeno posjećuje. Iako neodgovoran i pomalo divlji, uspijeva s Masonom i Samanthom stvoriti dobru komunikaciju, često iskreniju nego što to polazi za rukom njihovoj majci, inteligentnoj i ambicioznoj ženi koja ima tek jedan feler – neprestano se vezuje za sasvim pogrešne muškarce. Prvo je to bio Mason Sr., nakon njega profesor psihologije Bill (Marco Perella) koji se izvrgnuo u alkoholičara i obiteljskog zlostavljača, a zatim i jedan irački veteran koji je tek nešto blaža verzija Billa. Kad ne trpi ispade očuha, poput nasilnog šišanja i zaključavanja u kuću, Mason se bavi uobičajenim poslovima jednog 6-godišnjaka, zatim 7-godišnjaka i tako dalje, skuplja kamenje, igra Nintendo i gleda sitkome, a kasnije kad zađe u pubertetske godine, proživljava prvu ljubav, prvo ljubavno razočaranje, prvo pijanstvo i usput pokušava u svemu tome pronaći neki smisao i vlastiti put. Štono bi rekli, puke tričarije. Od kojih se, međutim, sastoji svačiji život.

I dok je metoda slice of life filmova već odavno uobičajena i konvencionalna, Linklater nam poslužuje 12 kriški koje zajedno tvore rijetko ukusnu tortu. Naravno, riječ je o sasvim fikcionalnom filmu o fikcionalnim likovima, no nema sumnje kako je njihov razvoj tijekom dvanaest godina itekako uvjetovan stvarnošću koja ih okružuje (a koja se pojavljuje kroz reference na Britney Spears, Harryja Pottera, Obamu i Lady Gagu što malo olakšava vremensku orijentaciju), ali i razvojem karaktera samih glumaca, jer teško je zamisliti da je lik Masona mogao napredovati u smjeru mladića sklonog umjetničkoj fotografiji i samorefleksiji da se mladi glumac Ellar Coltrane razvio u mišićavog sportaša kojeg zanimaju tek američki nogomet i pivo. Koliko je Linklater vodio priču i glumce toliko su i oni vodili njega.

Gledatelja pak film bez posebnih upozorenja vodi kroz godine Masonova odrastanja, posvećujući svakoj između 10 i 15 minuta, i pritom Linklater pokazuje fascinantan senzibilitet za detalje, za one fine nijanse koje ljudske odnose čine tako složenima i zanimljivima, za sva ona sitna i krupna nerazumijevanja između odraslih i djece, i tako mic po mic, scenu po scenu koje više podsjećaju na home movie nego na studijski američki film, „Boyhood“ prerasta u filmski ep dostojan najvećih bildungs romana. I za taj osjećaj da gledamo nešto epsko i epohalno nije zaslužno toliko filmsko trajanje od gotovo tri sata (koje usput rečeno gledatelj jedva i zamijeti), već ponajprije grandioznost pothvata i zabilježeni rezultat. Linklater je na celuloid (u vrijeme kad je počelo snimanje, 2002. godine, filmska traka još je uvijek bila standard) uhvatio ono što je malo kome prije njega uspjelo – stvaran život. Osim senzibiliteta, osjećaju opipljive stvarnosti pridonose i trenuci u kojima vam se učini da neki kotačić nedostaje, primjerice da likovi ulaze i izlaze iz filma ne poštujući pri tome osnovna pravila dramaturgije, već neka sasvim druga pravila. Naime, tako to u životu često bude, dok neki u jednom trenuku važni vam ljudi ispadaju iz kadra, drugi u njega ulaze tek da bi uskoro ponovno ispali… pa se možda deset godina kasnije ponovno pojavili. A možda i ne. I baš je tako i s likovima „Boyhooda“.

Simulacija života

Također, životnosti filma doprinosi i osjećaj neforsiranog izbora scena, naravno da je on arbitraran, ali stječe se dojam kao da su u film ubačene sasvim slučajne a ne nužno reprezentativne scene iz pojedine godine. One nisu uvijek ni najvažniji ni najdramatičniji trenuci iz života glavnih junaka, ali njihov zbir čini zaokruženi pogled na jedno istovremeno sasvim obično ali i posve jedinstveno djetinjstvo. Zahvaljujući konceptu snimanja filma kroz 12 godina, svake godine svega nekoliko scena u svega par dana snimanja, gledatelj dobiva simulaciju života, poput onoga kad jednom godišnje posjetite prijatelje ili rodbinu pa se čudite kako se mali Borna već brije, a kao da je bilo jučer kad se vrtio oko stola i igrao s nindža kornjačama.

boyhood-03

Kad je riječ o glavnom glumcu, Ellaru Coltraneu, koji igra Masona, nema sumnje da je Linklater imao veliku sreću, jer nije bilo garancije da će 6-godišnji klinac ispasti talentiran glumac. Ali, opet, kad se sjetim kako je Ethan Hawke zapravo prosječan glumac koji se u Linklaterovim filmovima redovito pretvara iz glumačke žabe u princa, onda je jasno da nije stvar samo u Ellaru, već velikim dijelom i u redateljevom vodstvu. Vjerojatno nisam jedini kojemu je posebno drago bilo vidjeti Patriciu Arquette koju u posljednjih desetak godina baš i nismo imali mnogo prilike gledati u reprezentativnim filmskim rolama. U pauzama štancanja novih epizoda „Medija“ Arquette je snimila film koji će joj gotovo sigurno ostati najjača referenca u karijeri. Majka koja usprkos inteligenciji i dobrim namjerama stalno radi krive poteze te koja kroz film, baš kao i Mason, i sama sazrijeva, kad preživi vlastite nesigurnosti i pogrešne veze, mora se suočiti s još samo jednom teško probavljivom činjenicom, da je do vlastitog sprovoda ne čeka više niti jedan iole važniji događaj.

Čudan je tip taj Richard Linklater, naime teško se sjetiti redatelja u čijoj se filmografiji jedan pored drugog nalaze toliko prosječni ili ispodprosječni filmovi poput „The Newton Boys“ ili „School of Rock“, usporedno s čistim remek-djelima kao što su „Odrastanje“ ili već spominjana trilogija „Prije zore/sumraka/ponoći“, dok su negdje između teen komedija „Munjeni i zbunjeni“ ili filozofski crtić „Waking Life“. Sudeći prema novom filmu kojeg tek priprema, „That’s What I’m Talking About“, a kojeg već godinama najavljuje opisujući kao duhovni nastavak „Munjenih i zbunjenih“ čini se da je i njegovom lutanju došao kraj, da je konačno filmski odrastao. Poput Masona, jedan prosječno talentirani klinac sazrio je u veliku facu, autora kakvog američki film već dugo nije imao. (12 GODINA ČISTOG UŽITKA 12/10)

Film/video: IFC Productions

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image