Nemilosrdni gadovi

Danas sam luda

Igra prijestolja / Game of Thrones: The Bells, SAD / Velika Britanija, fantasy, 8. sezona, 5. epizoda, 80 minuta
Autori: David Benioff i D. B. Weiss prema književnom predlošku Georgea R. R. Martina
Redatelj: Miguel Sapochnik
Uloge: Emilia Clarke, Lena Headey, Kit Harington, Maisie Williams, Peter Dinklage, Nikolaj Coster-Waldau, Conleth Hill, Rory McCann, Liam Cunningham, Jacob Anderson, Anton Lesser, Pilou Asbæk, Hafþór Júlíus Björnsson…

Daenerys je luda, ne zna što hoće, zaključio je knez Varys i kao pravi influencer pozvao svoje fanove da je promptno odfollowaju i pretplate se na kanal novog kralja društvenih mreža. Daenerys je luda, želi samoću, nepočešljana i nenašminkana hoda po kući i toliko je luda da odbija hranu koju joj Varys truje za opće dobro. Sutra će opet znati sve što treba, Tyrione, ali danas je izdana i neće slušati tvoje slatke besmislice o stvaranju boljeg svijeta jer te nije unajmila da fraziraš kao natjecateljica u razgovornom segmentu izbora za miss, nego da budeš dobar, inteligentan i okrutan kad trebaš biti. Bit će slatka, bit će nježna, Aegone, Jone, dečkonećače, kako li se zoveš, ali ti je odbijaš od sebe premda si koju sekundu ranije i sam ustvrdio da ludica ne smije biti sama. Sutra će opet voljeti sve ljude, ali danas će ih gledati kako gore jer ljudi vole Jona, a Jon voli njih, a nitko ne voli nju. Dat će opet sve za druge, ali danas za njih ima samo strah.

Dracarys. Zbogom, dragi Pauče. Volio bih da su te zadnjih sezona bolje pisali.

Ne govori ništa više, Aegone, Jone, bivši dečkonećače, dovoljno si već rekao Sansi, ne, ne pričaj joj sve te priče, Tyrione, kakva zvona, kakva mirna primopredaja vlasti, kakva milost za tvoju lažljivu sestru, gdje leže tvoje lojalnosti?, ukor pred dracarys!, luda kraljica više ne sluša savjete slabih muškaraca, ona sad sluša glasove u svojoj ludoj glavi, čuje Varysa kako kaže da je Jon bolji pretendent za tron, čuje Cersei kako priča da bogovi bacaju novčić svaki put kad novi Targaryen dođe na svijet, čuje Barristana kako objašnjava da je i njen ludi otac mislio da ljudima dijeli pravdu kakvu zaslužuju, čuje Tyriona kako tvrdi da djeca nisu njihovi očevi, čuje Olennu kako joj savjetuje da bude zmajica, čuje Joraha kako je uvjerava da ona ima nježno srce, čuje Aemona kako opominje da je Targaryen sam na svijetu prestrašna stvar, čuje Viserysa kako joj prijeti da ne budi zmaja, ma ne, ne čuje ona ništa, to nam samo scenaristi već i prije uvodne špice crtaju da je luda kraljica luda i da ne zna što bi, ne zna gdje je, opasna je, jer takve stvari doista moraš nacrtati ljudima kad si već zanemario karakterni razvoj likova i logiku koja stoji iza njihovih postupaka. Kraljičino poluđenje serija – opet ta riječ – tretira kao novi spektakularni obrat, novi šok koji će zapanjiti gledatelje, baš kao što je i živote njenih saveznika, nekoć punokrvnih trodimenzionalnih likova, naglo, brzopleto i neuvjerljivo žrtvovala na oltar obrata i šoka kojima nas želi dovesti na unaprijed zadanu destinaciju bez da nas je uopće povela na emocionalno putovanje. Razdiru je neke čudne stvari, pun je mjesec, zbrka u glavi, sve je to jasno, ali prečac kojim je Daenerys Targaryen dovedena s puta razbijačice okova i osloboditeljice naroda na stazu masakra i genocida scenaristička je stranputica koja čitavu „Igru prijestolja“ vodi ravno u provaliju.

A toliko bi toga bilo za voljeti u ovoj epizodi, samo da su njeni raspleti opravdani zapletima koji su do njih doveli. Po svemu prikazanom, ovo je klasična epizoda „Igre prijestolja“ sa zapanjujućim slikama razaranja, nepomirljivim unutarnjim konfliktima protagonista i gledatelja koji se koprcaju u agoniji rascijepljenih lojalnosti i naklonosti, što poetičnim što užasavajućim smrtima glavnih likova, poslovično impresivnom glazbom Ramina Djawadija i režijom Miguela Sapochnika, ali „Igra prijestolja“ ovu epizodu nije zaslužila nego improvizirala.

No, što je tu je, sutra će opet biti ona stara, malo tužna, ali snažna, no sad će jednim preletom ispržiti svu Željeznu flotu i svekoliku Zlatnu družbu, razoriti vrata Kraljeva Pristana, onesposobiti sve dosadne škorpione koji, izgleda, ipak nisu bili tako opasni kakvima su nam prikazani, i u grad pripustiti hordu Dotračana, formaciju Neokaljanih i čitavu armiju Sjevera, jer gubici koje je pretrpjela u ratu s Noćnim kraljem, izgleda, ipak nisu bili tako značajni kako smo se bojali. Bit ću opet ja uz tebe, dragi moj narode, ali sada za vas imam samo strah, voljeti ću opet sebe, ali dečkonećak se nije htio ljubiti sa mnom i sad sam odjednom ne samo luda zbog svojih gena, već i glupa jer sam žena, a ostavljene žene ne razmišljaju o dugoročnim posljedicama svojih odluka, nego u svojoj fatalističkoj srdžbi prže cijele gradove. Me nem nesa, it is known, zna se,

Molim vas, objasnite mi koja je bila svrha zvonjave onog zvona? U čije je ime zvonilo za predaju kad Cersei mirno stoji na balkonu Crvene utvrde i ne pada joj na pamet staviti se na milost mlađoj i ljepšoj kraljici koja će je svrgnuti s prijestolja i oteti joj sve što joj je srcu drago? Zvono, u svakom slučaju, iz nekog razloga, po nečijoj direktivi, eto, ding dong, zvoni, Jon molećivo gleda Daenerys kao da joj kaže, bit ću tvoj, bit će bolje, samo pusti da te prođe, no Emilia Clarke je u kampanji za Emmyja i maestralno virtuoznom mimikom lica svom liku daje svu motivaciju koju su mu scenaristi nemarom i/ili neznanjem uskratili, usmjerivši Drogona prema Crvenoj utvrdi na put genocida s kojeg više povratka nema. I bi strah.

Ratna zločinka Daenerys Targaryen danas je luda. Ne zna što hoće, zna samo da su vatra i krv jedini saveznici koji su joj preostali, bez obzira što uza se ima – ‘đenjeee! – Dotračane, Neokaljane i Sjever, bez obzira što je Yara Greyjoy zauzela Željezne Otoke u njeno ime, bez obzira što je legitimizacijom Gendryja Baratheona pripojila kruni Olujne Krajeve, bez obzira što joj je novi princ od Dornea prisegnuo lojalnost, bez obzira što u Meereenu pod upravom Daarija Naharisa, pretpostavit ćemo, ekonomija buja i demokracija cvate i sve se raduje. Danas je luda i, kvragu, postat će kraljica pepela jer ljudi vole Jona, a Jon voli ljude, a nitko ne voli nju. Ili jer sudbini se pobjeći ne može. Ili nešto sasvim proizvoljno, vrag će znati ženske razloge i motivacije. Daenerys želi samoću, i u potrazi za unutarnjim mirom opustošit će cijelu prijestolnicu, i, uostalom, tko je može kriviti? Sve je napravila kako treba, svi su joj zabili nož u leđa i neka sada pate. Nevini puk? Možda bih imao kakvo zrno empatije da se u ovih osam sezona „Igra prijestolja“ potrudila zaći među „nevini puk“ i približiti nam njegove patnje pod kotačem povijesti na koji luda kraljica sada riga vatru i prži sve što pod njim se migolji, no puk je bacao govna na Cersei u hodu okajanja, puk je s otvorenom mržnjom dočekao Daenerys na Sjeveru kad ga je došla spasiti, puk je izabrao Trumpa, Putina i sve ove naše garniture domaćih izdajnika, i, hvala lijepa, jebe mi se za „nevini puk“. Ne govori ništa više, ne, ne pričaj mi sve te priče, samo prži, sedam mu paklova, prži! Sijaj zvijezdo Danyce, vesteroška kraljice!

Ne znam što bih, ne znam gdje sam niti što osjećam dok gledam zapanjujuće kadrove razaranja Kraljeva Pristana, ali pitam se otkud najednom ovoliko civila na ulicama i, a možda je u pitanju samo moja zlurada sitničavost, ne znam više, zašto ove kamene kuće eksplodiraju kao da su obložene dinamitom i u svom raspadanju izgledaju tanje od kartona? Opasna je, već je bijesna, i ponukana nekim… razlozima?… počinjava najveći ratni zločin u povijesti Westerosa, a to zaista nije rekord koji se svakog dana ruši. No Dubrovnik je gorio i ranije i uvijek se podizao iz pepela, izgradit će Daenerys još ljepši i stariji Kraljev Pristan, samo pustimo da je prođe.

Dok Daenerys nad gorućim Dubrovnikom snima thrash metal obradu hita Josipe Lisac „Danas sam luda“, na spaljenoj zemlji naši preostali junaci i junakinje pokušavaju ispuniti svoje sudbine, ostvariti svoje misije, zavrijediti svoja iskupljenja, osvetiti svoje pokojnike, spasiti gole živote, kako tko, neki poput Jona uvjerit će se da stvarno, ali stvarno ne znaju ništa i da to lagano postaje problem, neki poput Tyriona besciljno će tumarati zgarištem i gnušati se nad kršenjem Ženevske konvencije kao da nemaju ništa s tim, a neki poput Arye spas će pronaći u sportskom životu. Arya Stark je, naime, dohajala sa Sjevera u Kraljev Pristan, otrčala polumaraton i odjahala iz grada kao da je došla na triatlon, a ne u rat. Htjela je ubiti Cersei i nije joj palo na pamet podijeliti to s nekim i možda izbjeći sav taj masakr, ne, heroina Winterfella je previše kul da bi svoje planove dijelila s drugima i sad nam služi kao vodič kroz stradanja nevinog puka za koji me živo zabole i stup i kamenčići pa radije prebacimo fokus na njenog vjernog Psa. Crvena utvrda raspada se u vatri, dimu i odronima kamenja, sve je crveno i zlatno, magla svuda, magla oko nas, na vrhu stuba Cersei, Qyburn i oklopljena nemrtva Planina, na dnu razjareni Pas, kulisa mistična, postapokaliptična, vrijedna kakve Meat Loafove power balade iz devedesetih, ovo smo čekali i scenaristi to znaju i jedva se suzdržavaju da ne ispišu CLEGANEBOWL!!! žmirkajućim neonskim svjetlima preko cijelog ekrana, jer ovo je veće od života, veće od svega, Planina ne sluša Cersei, Planina se otima kontroli, Planina Stvoritelju šalje svog stvoritelja, Lena Headey pobrine se za najbolji trenutak čitave zadnje sezone „Igre prijestolja“ kad se komično iskrade kraj Sandora Cleganea koji je ne ferma dva posto jer je napokon došao ispuniti svoju sudbinu. Umri, jebote, viče Sandor u ime svih nas, ali ono što je mrtvo ne može umrijeti. Sandor izbija Planini šljem koji je sakrivao užasavajući pogled na ostarjelog člana grupe Kiss bez perike (ali s punim make-upom), makljaža je duga, bolna, iscrpljujuća i bezizlazna, i, da, uzbudljiva i tako prokleto zadovoljavajuća da šakama param nebo dok se ukleta braća sunovraćuju u vatru boga svjetla koja će ih jednom za sva vremena očistiti od grijeha. Sve ostalo su samo serije.

Tyrion oslobađa Jaimeja baš kao što je Jaime oslobodio Tyriona jer „Igra prijestolja“ obožava svoje simetrije i Jaime hita kako bi spasio Cersei jer RIP karakterni razvoji likova, al’ do nje još dalek, dug je put na kojem će mu se, od svih ljudi, ispriječiti Euron Greyjoy jer valjda ima fiksaciju na Jaimeja Lannistera ili nešto, ne znamo, premalo smo bili s njegovim likom da bismo razabrali ikakvu njegovu motivaciju, ali nije ni bitno jer onaj kadar Tornja kraljevog namjesnika koji se ruši u more iz kojega poput Bo Derek u „Desetki“ Blakea Edwardsa izranja Euron Greyjoy da iz nekog neobjašnjivo sudbinskog razloga ubije slavnog Kraljosjeka toliko je poetičan, metaforičan i INSPIRIRAN da istinski uživam u cijeloj ovoj bedastoći i čak dopuštam da me nasmiju sasma besmislene Euronove posljednje riječi: ubio sam Jaimeja Lannistera. Nisi, niti je bitno, niti si ti bitan, ali neka ti bude.

Jaime se probija u Crvenu utvrdu da umre u rukama žene koju voli, Cersei se probija prema valonqaru koji će saviti ruke oko njenog blijedog vrata, blizanci će umrijeti zajedno kao što su uvijek i obećavali, a Lena Headey i Nikolaj Coster-Waldau ne obaziru se na sapunjavo sladunjave replike iz svojih scenarija, već ovaj tragičan, da prostiš, romantičan kraj svojih tragičnih, da prostiš, romantičnih antijunaka iznose sa žestokim, neustrašivim uvjerenjem koje ne ostavlja mjesta kritičkim zdvajanjima. Ima nešto zadivljujuće impresivno u načinu na koji je uspostavljena konačna simetrija sudbina dviju ludih kraljica, kćerki dviju majki koje su umrle na porodu i dvaju ludo ambicioznih očeva koji su ubijeni svaki na svom, hm, prijestolju, sestara dvojice braće iz čije sjene cijelog života pokušavaju izaći, udovica dvaju kraljeva kojima nisu rodile nasljednike, majki troje pravih zmajeva i troje čistokrvnih lavova, incestuoznih ljubavnica koje su incestuozni ljubavnici napustili kad im je njihova podrška bila najpotrebnija, razaračica okova patrijarhata koje, stjerane u kut, svjesno biraju nasilje i razaraju čitave gradove. Cersei nestaje u ruševinama, baš onako kako su u ruševinama septe Baelora Blaženog stradali njeni neprijatelji, i možda ovo nije mistični spektakl Cerseina usuda kakav smo očekivali niti iscjeljujuće iskupljenje Jaimeja Lannistera kakvo smo priželjkivali, ali simetrija je neporeciva, uvjerljiva i moćna.

Jer „Igra prijestolja“ simetriju voli više no svoje vlastite likove koje ostavlja da prema odavno zacrtanoj završnici kroz brzace i prečace glavinjaju bez cilja i rezona, dok Daenerys divlja na svom crnom zmaju i prepušta se svom dijaboličnom idu, triatlonka Arya prigrlila je svoju ljudskost i na bijelom konju užase rata ostavila iza sebe. Tko zna, možda na nju čeka neki drugi svijet. Možda zapadno od Westerosa? Ne proganjaj me više, pretposljednja epizodo „Igre prijestolja“, ne znam što bih ti dao. Dosadan sam već bozima starim i novim s ovom beskorisnom kuknjavom o karakternim brzacima i scenarističkim prečacima. Tko zna, možda i u tami katkad nikne divan cvijet pa ću se radije koncentrirati na silnu, neporecivu virtuoznost kojom je iznjedrena ova epizoda i u znak pomirbe joj ponuditi, šta ja znam, (7/10)?

Ne proganjaj me više. Kraj je napisan, tinta se osušila, a pomuženo mlijeko ionako ne možeš vratiti kravi u vime. Pusti me da spavam. U snovima „Igra prijestolja“ ne završava ove gorkoslatke nedjeljne noći, ona tamo ne završava nikad i tamo se ne moram suočavati s nesagledivom prazninom koju će za sobom ostaviti njen kraj. Nisam još spreman reći zbogom. Ne znam hoću li ikad biti. Zato pusti me da spavam. Daj, pusti me da sanjam!

Teo Tarabarić
Teo Tarabarić živi u Svijetu leda i vatre sa svojim vjernim strahovukom Bongom. Piše sve i svašta za svakoga i svugdje, uključujući i seriju za HBO (ali HBO to još ne zna)
WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com