Nemilosrdni gadovi

Kralj je malo odlijepio pa pozvonio na vrata Bijele kuće

elvis-nixon-001

Elvis i Nixon, SAD, 2016., biopic/dramedija, 86 minuta
Redatelj: Liza Johnson
Uloge: Michael Shannon, Kevin Spacey, Alex Pettyfer, Colin Hanks, Johnny Knoxville, Evan Peters, Sky Ferreira, Tracy Letts

Ljeto 2016., grozna pustoš u kinima pritjerala je i Nemilosrdne gadove da utjehu potraže po raznoraznim drugim (legalnim) platformama. „Elvis & Nixon“ je film koji je Amazon lani kupio kao svoju prvu filmsku akviziciju, pustio ga u kina u vrlo ograničenom release-u i zatim postavio na svoje stranice za stream. O Netflixovim filmskim avanturama pisali smo već ovdje u nekoliko navrata, a sad je u igru eto ušao i Amazon, ne doduše još uvijek kao „proizvođač“, odnosno investitor, ali polako, važno je da se stvari događaju.

Osim, poslovne strane priče, meni je ovdje zanimljiva i žanrovska (i naravno glazbena, ali o tome kasnije…), jer „Elvis & Nixon“, htio-ne-htio ipak spada u onaj stari, vječni, nepoderivi žanr biopica. Štogod u holivudskom mainstreamu u nekom trenutku prevladavalo, bilo teen-vampiri, bilo superheroji u tajcama, uvijek će se naći koji dolar i za kakvu finu filmsku biografiju, pogotovo lukrativnu u sezoni nagrada. No, posljednjih godina čini se da je biopic nekako zamro, da bi ih sad odjednom imali na lagaru bar pola tuceta, no poprilično drukčijih od onih na koje smo navikli. Žanr je naime mutirao u nekom epizodnom, gotovo pa anegtotalnom pravcu i nijedan od spomenutih biopica nije prava, straight biografija nekog velikana, nego tek izdvojena epizoda iz života, ili u najboljem slučaju tek faza.

Imamo tako „Miles Ahead“ u kojem se njegov autor Don Cheadle (napisao, režirao, producirao i glumi naslovnu ulogu) bavi kasnom, debelo „načetom“ fazom Milesa Davisa uz tek sporadične flashback-ove na njegove najslavnije dane. I nesretna „Nina“, koju je kritika grubo zgazila, svoju junakinju Ninu Simone nalazi u alkoholnom magnovenju zaboravljenog has-been-a koji pokušava povratak na scenu, a nije daleko ni „Born To Be Blue“ u kojem Ethan Hawke igra Cheta Bakera također daleko od najboljih dana. Ni za preklanjski „Get On Up“ (o Jamesu Brownu) ne može se reći da je sa svojom skokovitom naracijom i flashbackovima bio klasični biopic, a možda je toj definiciji najbliži „I Saw the Light“ u kojem potencijalni James Bond Tom Hiddlestone igra Hanka Williamsa, no to je vjerojatno iz prostog razloga što njegov junak nije doživio tridesetu, pa mu je valjda sav život stao u dva sata.

Uglavnom, u te se trendove „Elvis & Nixon“, film koji se događa u jednom danu, sasvim fino uklapa, a još k tome i nije baš najozbiljniji. Godina je 1970. u kojoj nalazimo Elvisa (Shannon) u fazi svog velikog comebacka, još uvijek u dobroj fizičkoj formi (tek su mu 35), ali već poprilično načete mentalne stabilnosti. Jedne ga večeri u Gracelandu na telki dobro raspizde vijesti prepune nemira, demonstracija i generalno eksplozije „antiameričkog“ raspoloženja. I što će, kud će, odmah jurne na aerodrom i sam, bez ikakve pratnje krene put Washingtona, točnije Bijele kuće. Stane doduše na putu u L.A.-u da pokupi starog frenda Jerrya (Pettyfer), jer ipak je on Elvis i ne može sve sam (čitaj ne može ništa sam).

Čim slete u D.C., odmah se u cik zore pojave na porti Bijele kuće i čuvarima predaju pisamce koje je Kralj nažvrljao u avionu. Pismo onda dođe u ruke nekim bistrim mladim momcima (Hanks jr., Peters) iz Nixonove administracije koji odmah skuže da bi susret Predsjednika i Kralja bio sjajan za publicitet sad već poprilično omraženog Nixona (Spacey), koji isprva nije nimalo zagrijan za takav summit. E da, ali Elvis želi i bedž posebnog agenta FBI-a s kojim bi se infiltrirao u neprijateljske redove. I što je najgore od svega, sve je to manje-više istinita priča!

I to je to, jedna mala, bizarna minijatura iz života velikih i slavnih (pače ovaj luđi od dvojice nije velik nego najveći), uprizorena s potrebnom dozom ironijskog odmaka i sjajno odglumljena. Nijedan od njih dvojice nije ovdje odabran zbog svoje fizičke sličnosti s junakom kojeg treba utjeloviti, i to se pokazalo kao pun pogodak jer Shannonov je opaljeni ali dobroćudni, pomalo tužni Elvis jedna jako zanimljiva pojava (bez obzira koliko imala veze sa stvarnim događajima), dok je Spacey kao cinični politički heavyweight s ljudskim licem čisti zicer, pogotovo nakon Francisa Underwooda (od kojeg ovdje nema ni traga!). Zanimljivo je da smo Nixona već vidjeli u jednom srodnom, epizodnom biopicu – sjajnom „Frost/Nixon“ Rona Howarda gdje ga je igrao Frank Langella, 2013. ga je u osrednjem „The Butleru“ jednako blijedo utjelovio John Cusack, a 1995. u „pravom“ biopicu Olivera Stonea – Anthony Hopkins.

Uglavnom, „Elvis & Nixon“ je roba isključivo za sentimentalne fanove starog Kralja u koje se ubraja i ovaj konkretni Nemilosrdni Gad, ostali mogu sasvim ugodno preživjeti i bez njega. Meni je međutim bilo zanimljivo vidjeti Elvisa u trenutku kad još nije počela njegova rapidna fizička propast koja će ga sedam godina kasnije koštati glave, a paralelno s kojom je snimio i objavio neku nevjerojatnu, vanvremensku glazbu. Elvisove patosom i countryem nabijene ’70-e (savršeno sakupljene na četverostrukom box-setu „Walk A Mile In My Shoes: The Essential ’70s Masters“) meni su jedan od najdražih opusa u povjesti moderne glazbe, pa sam onda logično i prema ovakvom jednom simpa, ali ne puno više od toga filmiću i ponešto blaži nego što bi možda trebao biti…  (7/10)

elvis-nixon-002

Foto/video: Amazon Studios

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

Vanja Runjić
"Kvantiteta je zgodan nadomjestak za kvalitetu, osobito ako ste gladni." Ambrose Bierce

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image