Nemilosrdni gadovi

U pomoć, zovite Spider-Mana, Jake Gyllenhaal koprca se u paukovoj mreži!

enemy-01

Neprijatelj / Enemy, Kanada, Španjolska, 2013., triler, 91 minuta
Režija: Denis Villeneuve
Uloge: Jake Gyllenhaal, Mélanie Laurent, Sarah Gadon, Isabella Rossellini

U prošlogodišnjoj utrci za Oscare spominjala se mogućnost da Jake Gyllenhaal dobije nominaciju za ulogu policajca u trileru “Zatočene” (“Prisoners”) Denisa Villeneuvea što se na kraju ipak nije dogodilo, no zato bi ove godine mogao biti bolje sreće s još jednim Villeneuveovim filmom, doduše snimljenim prije “Zatočenih”, “Neprijateljem” (“Enemy”). Doduše, mogao bi se pojaviti tehnički problem za koju ga ulogu nominirati budući da Jake ovdje tumači dvojnike.

Prvi Jake je sveučilišni profesor Adam koji predaje o diktaturama, modelima i obrascima vladanja koji se ponavljaju kroz povijest, a izvan faksa vodi monoton život koji se sastoji od ispravljanja studentskih radova i jednoličnog seksanja s djevojkom Mary (nama izrazito draga nemilosrdna gadura Mélanie Laurent). Doduše, na početku filma otkrivamo da Adam ima i neke neobične strasti, kad prisustvuje bizarnom erotskom show programu vrhunac kojega je kad plesačica štiklom zgazi pauka. Uglavnom, ima nas svakakvih, recimo za razliku od nas Adam ne voli filmove pa tek na preporuku kolege iz zbornice ipak pogleda jedan. I taj bi ga ostavio ravnodušnim da u njemu ne ugleda – sebe. Točnije, svog dvojnika kojega odluči potražiti. Kad otkrije da je riječ o trećerazrednom glumcu koji se zove Anthony, izgleda i zvuči baš kao i on, čak poput Adama ima plavokosu djevojku (Sarah Gadon), ponudi mu da se nađu, a tom prilikom shvaćaju kako su zaista identični, uključujući i ožiljak na prsima. Anthony je zapravo tek Adamova alfa mužjačka verzija – energičan, samopouzdan, ženskar, motociklist – pa slutimo kako je riječ o klasičnoj doppelgangerskoj projekciji glavnog lika, no kad se u priču upetljaju gigantski pauci shvatit ćemo da interpretacija neće biti baš tako jednostavna.

Da, dobro ste pročitali, gigantski pauci. Nisam čitao roman “Dvojnik” portugalskog Nobelovca Joséa Saramaga pa ne mogu znati u kojoj su mjeri pauci prisutni u njemu i kakvo im je značenje, no čini se da to nije ni važno budući da nova kanadska redateljska zvijezda uživa upravo u toj enigmatičnosti. “Ako pogledate još jednom film naći ćete sve odgovore”, kaže on u jednom intervju. Možeš misliti, kao da mi već ovo jedno gledanje nije bilo previše.  “Neprijatelj” je onaj tip filma za koji će vam kritičari obično reći da postavlja mnogo više pitanja nego što daje odgovora, a to prevedeno na normalan jezik znači da gledatelji, uostalom baš kao ni dotični kritičari, neće kurca razumjeti. Što se mene tiče, ja nisam skužio ni pitanja, a kamoli odgovore.

Doduše, ako vam je baš stalo, uz neku psihoanalitičku početnicu moglo bi se nešto učiniti po pitanju interpretacije, ovaj zakučasti filmski esej o identitetu obiluje freudovskim motivima: pauci, ključevi, dvojnici, posesivna majka, plavuša, trudnica, sve je tu, sad još zamiješajte malo interpretativnog erosa, thanatosa, paranoju, par fobija među kojima je najvažnija ona od kastracije, autoritarnost, bilo onu majčinsku ili pak političku, pa još zgodan začin u liku Lynchove submisivne dive Isabelle Rossellini… i eto nam fine i friške lynchovske oniričko-metafizičke psiho zagonetke k’o stvorene za razonodu filmofila svih internetskih blogova.

Denis Villeneuve neosporno je nadaren filmaš, nažalost sa sklonošću hiperpretencioznim predlošcima koje pak tretira hiperseriozno i bez trunke humora pa je rezultat nerijetko tek – ridikulozan. Primjerice, ideja o zamjeni partnera koja dolazi na kraju filma čini se kao dramaturški zicer, no Villeneuve je uspijeva olako fulati i vratiti se filmskom mjesečarenju koje mu mnogo bolje ide od ruke. Iako njegovi pauci nisu ni izbliza toliko šarmantni kao golemi kukci njegovog poznatijeg zemljaka Davida Cronenberga iz “Golog ručka”, Villeneuveu je nemoguće osporiti vizualni talent. Taj se ovdje ukazuje kroz hladan prikaz Toronta, njegove impresivne vizure, podjednako totali kao i kadrovi iz srca grada otkrivaju nam jedan filmski slabo poznat, ali iznimno atraktivan i zanimljiv grad  zbog kojega bih mnogo radije još jednom pogledao film nego da bih doznao zašto se nad njegovim neboderima nadvijaju golemi pauci.

enemy-02

Gotovo je izvjesno da će se “Neprijatelj” s podjednakom učestalošću pojavljivati na listama najboljih i najgorih filmova godine, kod mene će shvatili ste već zauzeti visoko mjesto na ovoj potonjoj, no mnogo će manje prijepora biti oko Jakea Gyllenhaala. Iako sam ga radije gledao u nekim drugim ulogama, pa i u već spomenutim “Zatočenima”, mora mu se priznati genijalost s kojom je utjelovio dva gotovo identična lika pri čemu je štos u onom “gotovo identična”. Naime, Adam i Anthony zaista su po svemu identični, osim što ipak nisu identični. A tu finu razliku koju je gledatelju i kritičaru teško jezikom objasniti Gyllenhaal je uspio vrlo točno glumački izraziti pa niti u jednom trenutku ne dolazimo  u zabunu kojeg Jakea u tom trenutku gledamo.

“Kaos je neshvaćeni red” – Saramagov epigram kojim počinje “Neprijatelj” zvuči baš onako mudroserski kako i treba, lucidni miks mistike i metafizike koji vam jamči Nobelovu nagradu, ali istovremeno nema te Nobelove nagrade koja bi vam zajamčila da ćete shvatiti Villeneuveov film. (KLJUČIĆ SAM IZGUBIO, NE MOGU GA NAĆI 3/10)

Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

2 Comments

  1. Pingback: Ni Transformeri ne mogu napuniti prazna domaća kina - Nemilosrdni gadovi

  2. Pingback: Slatka mala Emily Blunt u ratu protiv narko kartela - Nemilosrdni gadovi

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image
WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com