Nemilosrdni gadovi

“Igra prijestolja” s06e02: Ovaj „Dom“ nije baš sto posto po mom

 

got-ep52-03

Igra prijestolja: Dom / Game of Thrones: Home, SAD / Velika Britanija, fantasy, 6. sezona, 2. epizoda, 55 minuta
Autori: David Benioff i D. B. Weiss prema književnom predlošku Georgea R. R. Martina, Režija: Jeremy Podeswa
Uloge: Peter Dinklage, Kit Harington, Lena Headey, Sophie Turner, Maisie Williams, Isaac Hempstead Wright, Nikolaj Coster-Waldau, Carice Van Houten, Gwendoline Christie, Alfie Allen, Liam Cunningham, Conleth Hill, Iwan Rheon, Michael McElhatton, Nathalie Emmanuel, Tom Wlaschiha, Kristian Nairn, Daniel Portman, Kristofer Hivju, Dean-Charles Chapman, Jacob Anderson, Ellie Kendrick, Owen Teale, Jonathan Pryce, Max von Sydow, Pilou Asbæk, Hafþór Júlíus Björnsson

Muškarac je Nitko i oprostite mu, stari bogovi i novi, jer ne zna što čini. Muškarcu smeta trun u oku Boga s mnogo lica, a ignorira deblo s urezbarenim tužnim licem u vlastitom oku. Muškarac će sada zboriti protiv svega što mu je najsvetije. Muškarac se pokušavao suzdržati, ali Muškarac je slab pred svojim emocijama koje osjeća kao da na njih ima pravo, kao da je Netko.

 „Dom“ bi trebao biti sve što Muškarac može poželjeti od „Igre prijestolja“, ali kondicionalu u ovoj igri ne bi trebalo biti mjesta: a eto ga dvaput u istoj rečenici. Repriziram iskustvo gledanja, jer možda je greška u meni, možda je do južine, možda su u šumi, možda su s one strane Zida, repriziram ponovno i ponovno repriziram, a, ali, nego, već, no, uzalud, svaki mi je veznik suprotan. I da me krivo ne shvatite, puno toga mi se u ovoj epizodi svidjelo, ponešto me čak i oduševilo, jer „Igra prijestolja“ je to i od mene valjda neće dobiti manje od osmice makar mi počinila masakr na vlastitom vjenčanju, a opet… A, ali, nego, već, no da pokušam objasniti.

Knjiški puristi – R’hllora mi i boga Potopljenog, moljac jesam, ali purist niti najmanje – već neko vrijeme „Igri prijestolja“ prigovaraju da se pretvorila u fan fiction na temu „Svijeta leda i vatre“, a ja se takvim diskvalifikacijama opirem čak i dan danas dok ispisujem ove sotonske verse. Moj problem s „Domom“ semantički je sličan, ali esencijalno posve drukčiji: „Dom“, evo sad i nakon četvrtog gledanja, vidim kao fan fiction na temu same „Igre prijestolja“. Dobili smo sve što na papiru djeluje kao recept za još jednu klasičnu epizodu. Okrutnost! Sociopatija! Umorstva, obična, poetična, urnebesna, patricidna i fratricidna! Divovi, zmajevi, strahovuci, magija! Jovo Snežni vaskrse po julijanskom kalendaru, kumbaja!!! Super, daj pet, s nestrpljenjem čekam rasplitanje ovog kolarića panića, no Muškarcu je kudikamo važnije kako i zašto negoli tko i što, a ova greatest hits epizoda jurila je prečacima i brzala brzacima, i zanemarujući vlastitu intrinzičnu logiku gotovo svaki šokantni obrat činila manje zasluženim, često antiklimaktičnim i dvojbeno autentičnim.

Srećom, „Igra prijestolja“ ima najbolji ansambl u povijesti izvedbenih umjetnosti, jer na glumačka je pleća pao teret opravdavanja scenarističko-režijskih vrludanja. Peter Dinklage svojom nam je nezaustavljivom karizmom prodao ničim utemeljeni Tyrionov govor o zmajskoj superiornoj inteligenciji i samaritanskoj dobrohotnosti spram ljudi koji kažu da su im prijatelji. Svi bismo se voljeli igrati i maziti sa zmajevima; Dinklage nam je omogućio da i povjerujemo u tu bajku, bez ikakve logike i unatoč svemu što o zmajevima ovog svijeta znamo. Svojom savršenom izvedbom ova nas je glumčina u jednoj rečenici uvjerila i u nešto o čemu Martin raspreda beskrajnim poglavljima, a serija uporno ignorira: Tyrion je od djetinjstva opsjednut zmajevima, o njima sanja noću i sanjari danju, no „Igra prijestolja“ toj ključnoj crti njegova karaktera nije dosad niti pokušavala dati obrise, a sad očekuje da je uzmemo zdravo za gotovo. I hoćemo, jer to je Peter Dinklage i njemu vjerujemo na neviđeno. No, što da radimo s Euronom Greyjoyem? „Ja sam Potopljeni bog, ja sam Oluja, ja sam drug Tito, ja sam Budućnost, da li ti se sviđam?“ Nemam pojma, jer riječi su vjetar, a ti si tek stranac u noći i sve što govoriš zvuči šuplje. Da su nas scenaristi na bilo kakav način pripremili na Euronovu narav, makar tek i na njegovo puko postojanje, možda bismo zbog njegova uvodnog nastupa osjetili strah, prijetnju, jezu, znatiželju, nešto. Avaj, i za sudbinu brata mu Balona bilo nam je sasvim svejedno jer je i samoj seriji već sezonama svejedno što se događa sa strašnim („vjerujte nam na riječ kad već nemamo dokaza“) Greyjoyima. Pričopričateljskim prečacima i brzacima tako smo došli i do famoznog kingsmoota gdje će se uskoro birati novi vladar (ili prva vladarica) Željeznih otoka. Na #Izbori2016 vjerojatno će se pojaviti i Theon, jer zašto ne bi: prečaci i brzaci mu to omogućuju bez postavljanja suvišnih pitanja.

Od Sanse je Theon dobio zagrljaj – aww! – a Sansa je od Brienne dobila anegdotu o susretu s Aryom koja je tada bila u društvu „nekog čovjeka“, jer prečacima i brzacima očito nije odgovaralo pokvariti dirljiv i nostalgijom namirisani trenutak identificiranjem tog anonimusa, Sandora jebenog Cleganea, kojemu obje sestre Stark duguju goli život.

Kad smo već kod Arye… Ma ništa, samo ću se još gore rasrditi.

got-ep52

Prečacima i brzacima Ramsay je likvidirao oca, brata i pomajku. Ako vas je to iznenadilo, vjerojatno će vas šokirati kad vam kažem da je Zemlja okrugla, jer ovakav rasplet telegrafiran je iz epizode u epizodu kopiletovim znakovito zloslutnim krupnim planovima, a inzistiranje kamere redatelja Jeremyja Podeswe na Ramseyevu oštrom bodežu od početka scene do njezine kulminacije uništilo je svaki privid šoka i iznenađenja. Podeswu spominjem imenom jer mi je na crnoj listi još od lanjskog ogleda Bronna i Jaimeja s dornskim Ljuticama koji je bio više nalik vrckavoj koreografijici iz nekog Colonijinog spota negoli opakom viteškom megdanu. Sličan antiklimaktični grupnjak priuštio nam je i u ovoj epizodi neloše otplesanim, ali svake napetosti lišenim upadom Divljaka koji se, slava budi prečacima i brzacima, dogodio baš u pravi čas, ni sekunde prije ni sekunde kasnije.

No niti jedan prijeki prečac niti jedan brzopleti brzac ne može se mjeriti s bizarno nelogičnom scenarističkom odlukom da se baš Davosu Seaworthu, osvjedočenom i militantno agresivnom protivniku svakog čarobnjaštva, u usta stavi zamolba Melisandri da vaskrse našeg Hristosa. Liam Cunningham i Carice van Houten izvanzemaljskim naporima nose tu scenu i mi pred njom kao gledatelji padamo ničice JER TO ŽELIMO, ali čitava situacija nema nikakvog smisla. Možda, eventualno, da je Davos kojim slučajem znao išta o Melisandrinim avanturama s bratijom višestruko uskrišenog Berica Dondarriona pa da ima razloga pozvati se na taj presedan, ali nije. Možda, eventualno, da je Davos kojim slučajem ikad ičime dosad dao do znanja da mu Jon Snow išta znači u životu, ali nije. Davos ne postavlja pitanja o sudbini Stannisa i Shireen kojima je posvetio čitavog sebe, ali sada, zahvaljujući prečacima i brzacima, deusima i machinama, tricama i kučinama, dolazi na ideju da ono što je mrtvo mrtvim ne mora nužno i ostati. DAVOS!!!

I tako smo, podigrano skromnim otajstvom u štalici Crnog zamka, oživjeli Jona Snowa. Radujte se, narodi; kvragu, radujem se i ja, strahovuk Bongo mi je svjedok da sam u nedjelju na ponedjeljak u 3:55 ujutro pljeskao rukicama kao malo dijete, a, ali, nego, već, no ovo nije bilo čudo Uskrsa, ovo je bilo fabricirano heretičko evanđelje po Benioffu i Weissu, amen.

Ali Muškarac nije cinik. Muškarac je pravovjernik nad pravovjernicima kojega nikakvi prečaci i brzaci neće skrenuti s pravog puta. Muškarac će, guturalnim instinktima unatoč, odlučiti da je možda ipak važno i što se dogodilo, a ne samo kako, a u ovoj epizodi definitivno se dogodilo što štošta što svašta. Muškarac će se radovati morbidnim i posve neprimjerenim situacijama: LOL za Frankenplaninu kad je smrskao glavu idiotu koji se doslovno kurčio pred osramoćenom Cersei Lannister, LMFAO za Wun Wuna kad je jednom rukom skašio izdajnika kao da je dosadni komarac. Muškarac će uživati u nadahnutim dijalozima poput onoga kad Bernie Sanders poručuje zapjenjenom Jaimeju da se i on i blizanka mu Hillary trebaju dobro pripaziti jer „mi smo siromašni i bespomoćni, ali zajedno možemo rušiti carstva“. Muškarac će zavapiti od udivljenja pred božanstvenom slikom snježnog bespuća koja Meeru Reed baca u tešku depru. Muškarac će zanijemiti od šoka kad redizajnirano šumsko dijete prorekne da će Harry Potter jednom morati napustiti sigurnost duplje Trookog Gavrana, jer je bio potpuno i apsolutno uvjeren da će u njoj provesti ostatak svog čarobnog života.

Muškarac će na koncu utjehu pronaći u prekrasnoj, čudesno uspjeloj, potpuno fantazmagoričkoj a tako krvavo stvarnoj i do suza dirljivoj viziji Brana Starka u kojoj nam se, osim mlađahnih Neda, Benjena, Hodora i Ser Rodrika Cassela, po prvi put ukazala fatalna Lyanna Stark koja tada u svojoj ratobornoj, konjaničkoj, protofeminističkoj obijesti nije mogla ni pojmiti da će jednog dana zbog nje kraljevske glave padati kao mušice, da će se zbog nje raspadati carstva kao kule od karata, da će zbog nje ratovati svatko sa svakim i međusobno, da će u njezinoj krvlju natopljenoj postelji od ruža nastati najljepša i najstrašnija pjesma nad pjesmama, „Pjesma leda i vatre“. Ali o tome više sljedećeg tjedna kad nam se napokon razjasni 20 dugih godina ljubomorno čuvani misterij Kule radosti i kad napokon, NAPOKON doznamo je li R+L=J jednadžba koja objašnjava sve tajne vesteroškog univerzuma. (8/10)

got-ep52-02

Foto/video: HBO

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

Teo Tarabarić
Teo Tarabarić živi u Svijetu leda i vatre sa svojim vjernim strahovukom Bongom. Piše sve i svašta za svakoga i svugdje, uključujući i seriju za HBO (ali HBO to još ne zna)

1 Komentar

  1. nnn

    5. svibnja 2016. at 12:11

    seres brate kao foka

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image