Nemilosrdni gadovi

Godzilla se vratio, ljepši nego ikad

godzilla-08

Godzilla, SAD, Japan, 2014., SF horor, 123 minuta
Režija: Gareth Edwards
Uloge: Aaron Taylor-Johnson, Ken Watanabe, Bryan Cranston, Elizabeth Olsen, Sally Hawkins, CJ Adams, Juliette Binoche, David Strathairn, Carson Bolde

Nedavno je na HTV-u emitirana komedija Billyja Wildera „Kiss Me, Stupid“ u kojoj Ray Walston u nedostatku jače uvrede punicu naziva Godzillom. Film je snimljen 1964. godine, dakle deset godina nakon prvog filma o čudovištu nastalom kao posljedica mutiranja nakon nuklearnih pokusa, i zanimljivo je kako se osim u rodnom Japanu strašni Godzilla, odnosno Gojira, dobro primio i u SAD-u te postao pojam nečeg nepojamno užasnog, kao što to npr. znaju biti punice. U nekoliko su navrata Ameri radili prerade i dorade originalnih japanskih filmova za svoje tržište, no prvu pravu američku verziju napravili su tek 1998., međutim „Godzilla“ Rolanda Emmericha bio je toliko besmislen da mu ni solidan financijski rezultat nije pomogao da se dokopa odranije planiranih nastavaka. Umjesto da stvori frašizu, Emmerich je za mnogo godina uništio šansu da se snimi novi film pa je zapravo ovaj novi pokušaj revitalizacije Godzille priično hrabar, osobito kad znamo da je u film uloženo oko 160 milijuna dolara.

Valjda ponukani lošim iskustvom s Emmerichom, Legendary Pictures novog „Godzillu“ nije povjerio nekom provjerenom filmašu teške kategorije, npr. Michaelu Bayu, već su u potrazi za novim senzibilitetom ovaj megaprojekt dali u ruke mladom engleskom redatelju koji iza sebe ima tek jedan relativno hvaljeni SF „Monsters“, ali i neosporan vizualni talent. S obzirom da je od vremena nastanka do danas prošlo 60 godina, osobno mi je bilo najzanimljivije vidjeti na koji će način riješiti ulogu Godzille. Naime, isprva je Godzilla imao status elementarne nepogode koju naprosto treba raznijeti svim raspoloživim oružjem, no s vremenom je gledateljima prirastao srcu pa ga je bilo teško držati čistim negativcem, stoga se sve češće borio protiv drugih čudovišta, a manje protiv ljudi. Senzibilan poput nilskog konja, Emmerich se vratio prokušanoj formuli čudovišta kao neprijatelja kojem ne prilazite bez stingera, no danas bi takav koncept teško prošao. Bezbrojna rirajtanja originalnog scenarija koji je napisao David Callahan, a zatim su se na njemu izredali među ostalima David S. Goyer i Frank Darabont da bi ga završio Max Borenstein, donekle je uspješno riješio taj problem pa je Godzilla ovdje ponovno predstavljen tek kao neutralna sila prirode. Ipak, mnogo je više problema koje scenarij nije uspio riješiti. Novi „Godzilla“ zapravo je ogledni primjerak današnjeg Hollywooda kojem nije problem dati milijun dolara kako bi krljušt iznad lijevog kapka izgledala baš kako se šika, ali kad je o scenariju riječ stječe se utisak da šparaju na svakom zarezu. Rezultat toga je da je Godzilla veći i ljepši nego ikad, produkcija raskošna, efekti su atraktivni, režija vrlo dobra i doista ništa nije prepušteno slučaju, osim što su negdje po putu izgubili priču i likove.

A isprva se činilo da će biti upravo suprotno. Film počinje u japanskoj nuklearnoj elektrani u kojoj nadzornik Joe Brody (Bryan Cranston) zapaža neobične seizmičke aktivnosti, a potres koji uslijedi rezultira katastrofalnim uništenjem čitavog postrojenja. Petnaest godina kasnije Brody zajedno sa sinom Fordom (Aaron Taylor-Johnson) pokušava dokazati sumnje kako je vlada zataškala prave uzroke katastrofe, tom prilikom bivaju i uhapšeni, no – kakva koincidencija – upravo se u tom trenutku ponovno pojavljuje isti obrazac seizmičkih podrhtavanja… i sad već gledatelj nestrpljivo čeka da konačno vidi kako izgleda novi Godzillla. Međutim, umjesto njega dočekat će zvjerku sličnu alienu, a nazvanu MUTO (Massive Unidentified Terrestrial Organism). Riječ je o još jednom prethistorijskom čudovištu koje se nekako prošvercalo u 21. stoljeće, uglavnom preživljavajući zahvaljujući radijaciji u blizini nuklearki. Niti jedan pokušaj vlasti  da ga uništi nije uspio pa su tek godinama zataškavali njegovo postojanje. E tu na scenu stupa Godzilla, MUTO-v arhineprijatelj, koji ga slijedi u smjeru San Francisca kako bi ga spriječio da položi jaja i razmnoži se. I dok vlasti planiraju kako i gdje će ih pokušati raznijeti a da pri tome sačuvaju Golden Gate, jedan od znanstvenika uvjeren je da ih treba pustiti na miru, kako je Godzilla došao povratiti prirodnu ravnotežu te da se mi u to ne bismo trebali miješati.

Eh, u svašta se mi ne bi trebali miješati, ali jesmo i sada nemamo pojma kako da to ispravimo pa bi nam, zapravo, baš dobro došao jedan Godzilla da stvari dovede u red. Konceptualizacija filma na način da su svi ljudski likovi tek puki i beznačajni promatrači velikog derbija između Godzille i MUTO-a, koji se na ljude zapravo i ne obaziru osim što ih tu i tamo zgaze kad im se nađu na putu, te da smo kao vrsta posve nedorasli povratiti prirodno stanje stvari koje smo pomogli narušiti najzanimljivija je moguća interpretacija novog „Godzille“. No, čak ni to ne može biti uvjerljiva izlika za potpuno odsustvo karakterizacije likova i redukciju priče.

Bryan Cranston se još i nešto trudi na početku filma, malo preglumljuje na onaj svoj simpatični način, ali znameniti Breaking Bad efekt ipak izostaje, a brzo biva bačen u sjenu glavnih, digitalnih zvijezda filma. Aaron Tyler-Johnson pak totalno je proziran lik i teško je povjerovati kako baš on od cijele američke vojske jedini zna kako deaktivirati bombu, dok su bezvezne ulogice velikih glumaca kao što su David Strathairn i Juliette Binoche prava misterija, veća čak i od Godzillina podrijetla.

godzilla-02

Gareth Edwards je jako vizualan tip i ne krije da je pod velikim utjecajem Spielberga, stoga su neke sekvence doista impresivne, ponajprije one snimljene u srcu San Francisca. Možda je malo glupo reći, ali obračun Godzille i MUTO-a djeluje stvarno realistično i, što je veliki plus, nije predugačak ni hipertrofiran. Neki od kadrova Godzille s kraja filma pripadaju među najbolje vizuale koji su snimljeni u svih 30 dosad realiziranih filmova što ga čini savršenim motivom za novi serijal razglednica iz San Francisca ili wallpaper, no tu njegovi dometi ujedno završavaju. Kao olakotnu okolnost možemo reći da usprkos tehnološkim inovacijama danas nije ni približno tako jednostavno uzbuditi gledatelja kao što je to primjerice bilo u prvom Godzillinom ukazanju, svega deset godina nakon atomske bombe Japanci su se na premijeri „Godzille“ vjerojatno osjećali slično kao i prvi gledatelji Lumierovog vlaka koji ulazi u stanicu. Današnjem je pak razmaženom gledatelju zapravo svejedno gleda li Godzillu, Jurski park, Transformere ili King Konga, važno da se u svakom sljedećem filmu praši više nego u prethodnom. Edwards se nije posve priklonio toj recepturi Michaela Baya: doduše, nije iz „Godzille“ uspio izvući bogzna kakvu filmsku suptilnost (uostalom tko bi to uopće očekivao od filma o čudovištima), ali ga barem nije sveo niti na puku cirkusku atrakciju. Mali je to korak za film, ali nakon Emmerichove brljotine, ipak golem korak za američkog Godzillu. (K’O STVOREN ZA WALLPAPER 6/10)

Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

4 Comments

  1. Pingback: “Godzilla” poharao i domaća kina - Nemilosrdni gadovi

  2. Pingback: Novi X-Meni su novi svjetski broj 1 - Nemilosrdni gadovi

  3. Pingback: Mjuzikl Clinta Eastwooda gledaju samo penzići - Nemilosrdni gadovi

  4. Pingback: „Rogue One“ budi duh originalnih „Ratova zvijezda“ - Nemilosrdni gadovi

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image