Nemilosrdni gadovi

Pa… započnimo!

Igra prijestolja / Game of Thrones: Dragonstone, SAD / Velika Britanija, fantasy, 7. sezona, 1. epizoda, 59 minuta
Autori: David Benioff i D. B. Weiss prema književnom predlošku Georgea R. R. Martina 
Režija: Jeremy Podeswa
Uloge: Emilia Clarke, Kit Harington, Lena Headey, Sophie Turner, Maisie Williams, Nikolaj Coster-Waldau, Peter Dinklage, Rory McCann, Aidan Gillen, John Bradley, Isaac Hempstead-Wright, Gwendoline Christie, Liam Cunningham, Conleth Hill, Iain Glen, Pilou Asbæk, Nathalie Emmanuel, Jacob Anderson, Hannah Murray, Daniel Portman, Kristofer Hivju, Ellie Kendrick, Anton Lesser, Bella Ramsey, Richard Dormer, Paul Kaye, Jim Broadbent, David Bradley, Ben Crompton, Tim McInnerny, Rupert Vansittart, Richard Rycroft, Hafþór Júlíus Björnsson… Ed Sheeran (?!)

Dva su tjedna prošla otkad je nasmijano lice jednog Starka bilo zadnja stvar koju je za života vidio Walder Frey. Čudna je prolaznost vremena u „Igri prijestolja“ – Littlefinger i Varys teleportiraju se učas s jedne na drugu stranu poznatog svijeta, Daenerys cijele sezone zna provesti u panoramskim vožnjama zabitima Essosa, dočim beba Sam još ni ne puže, a kamoli da progovori, premda ga Gilly i Samwell od nemila do nedraga vucaraju već četvrtu sezonu – pa valja zabilježiti svaku vremensku referencu koju dobijemo. Dva tjedna nakon svoje smrti, a prije uvodne špice, starina Walder organizira novu proslavu za sve muškarce kuće Frey „koji nešto znače“ na kojoj će prozboriti koju o „planovima za ovu veliku kuću sad kad je zima stigla“. Dakako, znamo da se Arya Stark belji ispod čangrizavog lica omraženog starca. Autorima na umu nisu šokovi i iznenađenja, nije to takva premijera; „Dragonstone“ je došao otrčati počasni krug oko „Vjetrova zime“, a mi više ne gledamo najnapetiju atletsku utrku stoljeća, već kličemo novom svjetskom rekorderu i ustajemo kad zasvira himna, jer pobjednik je to zaslužio, jer svenadmašujuće domete finala protekle sezone „Igre prijestolja“ nadmašiti može samo nova „Igra prijestolja“ i prokleti bili ako se ne strpimo i dopustimo joj da to i ostvari. Ovaj počasni krug najmanje je što joj dugujemo. Najnovijoj gospođi Frey zabranjeno je da pije arborsko zlatno jer stari Walder neće najfinija vina trošiti na žene: raznježeno televizoru vičem koliko volim Aryu Stark i njen preslatko poremećen smisao za pravdu, milost i feminizam. „Sve ostalo su samo serije“ prvi put kličem kad Arya preko mrtvih Freyevih usta poručuje da s jednim vukom na životu ovce nikad neće biti sigurne. Šaka je stisnuta, uši omađijane, oči opijene najfinijim zlatom Arbora dok pokojnik svojim uskoro jednako pokojnim sinovima – onima koji su propustili biti samljeveni za najčuveniju mesnu pitu u povijesti televizijskog kuharstva – čestita na hrabrosti koju su pokazali dok su klali (ne ubijali, klali: Aryin je rječnik uvijek bio savršeno precizan) Starkove nakon što su im kruhom i solju prisegnuli gostoprimstvo. Dok su kasapili trudnu ženu. Dok su rezali vrat majci petero djece. „Sve ostalo su samo serije“ kličem dok se Freyevi epigoni hvataju za vrat; krvoločno stisnutom šakom param zrak jer krvoločne katarze specijalitet su ove serije i ja ne želim niti mi je dopušteno propustiti ijednu od njih. Jesu li svi oni uistinu zaslužili smrt? Je li to uopće važno? Na iznenađenje nikoga, Arya skida mrtvačevo lice i poručuje ne toliko njegovoj mlađahnoj udovici koliko nama s druge strane ekrana: „Kad te budu pitali što se ovdje dogodilo, reci im da se Sjever sjeća. Reci im da je Zima stigla u kuću Frey“. „Igra prijestolja“ trči počasni krug, pljesak, himna. Uvodna špica pokazuje nam Dragonstone i Oldtown, ali prva scena ipak nas vodi iza Zida. Scenu čini jedan jedini dugi statični kadar: Bijeli hodači ne dolaze sa zimom, Bijeli hodači donose zimu i sve drugo je nevažno.

To znamo mi, to zna Žalosni Edd koji otvara kapiju Crnog zamka Branu i Meeri, zna to čak i Jon Snow koji ne zna ništa, ali teško je to objasniti igračima zabavljenima igrom prijestolja. A Jon Snow o igri prijestolja ne zna ništa – premda zasad u njoj vodi: glede ili unatoč? – pa iz čiste poslovično starkovske naivnosti radi teška poslovično starkovska sranja. Znam, i ja sam u samoći svoga gledanja vikao: „JEBOTE, NEMOJ PRED LJUDIMA, SANSA!!!“ dok je svojim protivljenjem davanju oprosta izdajničkim kućama Umber i Karstark potkopavala Jonov kraljevski autoritet, ali Jon je taj koji pred velmože Sjevera – i vitezove Valea koji iz nekog razloga također imaju pravo glasa; #whatever – izlazi oboružan samo svojim pravedništvom, ne vodeći računa o mišljenjima drugih, o mišljenju Sanse. Samo da se s njom konzultirao prije svog istupa, potkopavanje kraljevskog autoriteta moglo je biti izbjegnuto, ali… Ne znaš ništa, Jon Snow.

Samo da se.

„Sukob“ Sanse i Jona ispunja me strepnjom, jer ne želim ga. Ne sebi: ne želim ga ovoj seriji. Ne želim ovoj seriji traljavo pripovijedanje, a fabricirani sukob kralja Sjevera i gospodarice Winterfella zaudara na traljavost. Sve trzavice Sanse i Jona mogu biti izglađene običnim iskrenim razgovorom, ali scenaristi žele dramu pa je stvaraju nevješto, lijeno… sapuničasto. Sansa suludo Jona uspoređuje s Joffreyem, Jon niotkuda Sansi imputira da joj Cersei imponira; hvatam se za glavu dok sam, u jeku priprema za sve silne ratove koji slijede, prisiljen nazočiti jednom potpuno neuvjerljivom, besmislenom rivalstvu koje je samo sebi svrha.

A šteta, jer sve do prvog „AJME, NEMOJ SANSA, NE PRED LJUDIMA!!!“ u Winterfellu se trčao uzoran počasni krug oko kraljevskog ustoličenja iz „Vjetrova zime“. Odaja je ispunjena do posljednjeg mjesta, tu su svi koji na Sjeveru – i, nota bene, u Valeu; hoće li mi, na koljenima molim, netko napokon objasniti što vitezovi Valea rade na kraljevskom vijeću Sjevera jer, ne znam, glup sam valjda – nešto znače: čak je i Brienne doveslala iz Riverruna. Dok se ušima još razliježe jeka onog nezaboravnog „King in the North! King in the North!“, Jon govori o važnosti zmajskog stakla i poziva svoje lordove i dame na mobilizaciju sveg vojno sposobnog stanovništva. Zar i djevojke, pregrist će jezik lord Glover čim ugleda malu medvjedicu kako se javlja za riječ, jer kakav bi to bio počasni krug da u njemu ne trči istinski MVP šeste sezone. „Ja ne namjeravam sjediti s pletivom uz vatru dok se muškarci bore za mene“, reći će ne tražeći dopuštenje nekog tamo Glovera da se bori za svoj Sjever. Na Medvjeđem otoku obučavat će se za rat svi muškarci i žene, dječaci i djevojčice; Brienne se diskretno smješka dok sjevernjački jajani šute pognutih glava, jer naučili su da se s Lyannom Mormont ne isplati upuštati u diskusiju. Tormund će svoje Slobodnjake odvesti u Eastwatch-by-the-Sea – geografski pojmovi ne spominju se u premijerama sezona uzalud – da na prvoj ratnoj liniji, o slatka ironijo, postanu nova Noćna straža. Počasni krug trči se pred razgaljenim auditorijem dok Sansa ne izazove prve salve zvižduka: „ŠUTI, SANSA, JEBEMTI SEDMORICU, NE PRED LJUDIMA, SANSA!!!“. Nepravedno, jer pokudu je zaslužio Jon, ali najlakše je bijes iskaliti na Sansi. Navikla je i ona na to, kvragu, to je čini pametnijom i jačom.

Zalud nakon vijećanja Sansa opominje Jona da mora biti mudriji od oca, da treba biti mudriji od Robba: „Voljela sam ih, nedostaju mi, ali obojica su radila glupe greške zbog kojih su izgubili glave“.

„A kako da budem mudriji? Tako da slušam tebe?!“, gotovo posprdno će kralj Snow, dok mi oči uslijed neugodno žestokog kolutanja tupo udaraju o potiljak. Čemu ova farsa? Dajte razgovarajte kao ljudi, a ne kao scenarističke marionete.

„Zar bi to bilo tako loše“, s pravom će Sansa, no Jon je ne čuje jer meštar Wolkan donosi depešu kraljice Cersei. Uto mi pada na pamet da Sansa zapravo paradira s inačicom jedne od Cerseinih frizura iz proteklih sezona; oči mi uslijed neugodno žestokog kolutanja zapinju negdje u jednjaku jer znam, ZNAM!, da ovakve stvari u „Igri prijestolja“ nikad nisu slučajnost. Dok molim bogove stare i nove da ne pretvaraju Sjever u novi Dorne, Jon Snow Sansi prenosi poruku njezine negdašnje mentorice. Znakovito, prešućuje joj tek da ga nova kraljica Sedam kraljevstava – okej, možda jedva tri – naziva pobunjeničkim kopiletom, što bi nam trebala biti naznaka uzroka Jonova defetizma pred Sansinim kritikama: Jon je nesiguran jer osjeća da sjedi na tronu koji mu ne pripada, a napad je ipak najbolja obrana. „Zvučiš skoro kao da joj se diviš“, odgovara joj dok mu ona, kao onomad za Ramsaya, pokušava rastumačiti neke stvari koje on ni ne doživljava, kao da se u boju kopiladi nije uvjerio u važnost Sansinih uvida, kao da naposljetku nije baš Sansa ta kojoj ima zahvaliti za Sjever i Winterfell.

Samo da se.

Ali ne, Jon Sansu uspoređuje sa Cersei, kamera seli u Kraljev Pristan dok gutam svoje zakolutane oči i podlijevam ih želučanom kiselinom da ne gledaju više ovaj maloprsti kaos.

Poput diva, Cersei se doslovno nadvila nad Westerosom. Kartom Westerosa, ali simbolika je jasna.

„Bojiš li me se?“

„Bih li trebao?“

Ne odgovara Jaimeju blizanka s bizarnim povlasticama na protupitanje, već istom odvraća pažnju na mlađeg im brata, onog bez ikakvih obiteljskih povlastica, jer napokon je i do Kraljeva Pristana doprla vijest kako je Tyrion Lannister postao rukom neke druge, „mlađe i ljepše kraljice“. Znaju da je Daenerys napokon na putu za obećani joj Westeros.

„Gdje će se iskrcati?“

„Na Dragonstoneu.“

Okej, ako sve to znate, zašto ste Dragonstone ostavili bez ljudi? Zmajeva Stijena udaljena je tek nekoliko zaveslaja; zašto je Cersei nije barem polila divljom vatrom da eksplodira u raskošnom technicoloru pri iskrcavanju Daenerysinih trupa? Zašto… ne poduzimaju ništa?

Scenaristički prečaci. Bolje nam je ne postavljati pitanja i naprosto uživati u spektaklu.

Cersei više ne bira riječi. Neprijatelji na jugu: Ellaria Sand i njezino leglo kučaka. Neprijatelji na zapadu: Olenna Tyrell, stara izdajnička pizda. Neprijatelji na Sjeveru: kopile Neda Starka i ona ubojita kurva Sansa. Što trijezan misli, pijana Cersei izgovara. Zahvaljujući scenarističkim prečacima, Jaime tek sada hvata prigodu da porazgovaraju o Tommenu, no Cersei mu izmiče i laća se boce. „Izdao me, izdao nas je oboje“, lakonski će kraljica u izmaglici maligana, jer čemu sad tugovanje nad pokojnicima.

„Voljela sam ih, jesam, ali…“

Kolutao bih bolno na ovu najnoviju nimalo diskretnu usporednicu Cersei i Sanse da Lena Headey nije tako blistavo savršena u ovoj sceni.

Ali kako ćemo vladati bez saveznika?

Ne boj se, Jaime, seka ima plan…

Odjeven poput kakvog baltičkog nazovi alternativca s Pjesme Eurovizije, na scenu stupa Euron Greyjoy i malčice mi je neugodno koliko uživam u njegovu nastupu. Jaime se uzalud duri: pjesma Euronvizije pogađa strune kraljičina srca jer pjeva o bratoubojstvu, izdaji, pokolju i osveti, seksi stvarima koje joj on odbija priuštiti. No, Cersei je milosrdna prema svom blizancu s bizarnim povlasticama: odbija Euronovu bračnu ponudu. Zasad. Dok joj ne uruči darak dostojan kraljice.

Sad ćemo se malo praviti da ona kuhinjsko-zahodska montaža novih jada Samwella Tarlyja nikad nije ni postojala i istom se vratiti na Sjever gdje Littlefinger Sansi šapuće neke besmislice u uho, jer to je naizgled sve što mu je preostalo. „Zašto je on još uvijek tu?“, pita Brienne Sansu u ime svih nas. Ne sjećam se više odgovora, ionako je to tek još jedan od scenarističkih prečaca. Zaplješćimo radije Tormundu koji ne odustaje od svojih romantičnih ideala, a sudeći po njezinu naglom spuštanju garda, Brienne je manje imuna na njegove čari no što bi si htjela priznati. Mladost ludost. Aww, pweswatko.

„Zlatne ruke uvijek su hladne, ali ženine su ruke tople“, glasi refren novog vesteroškog hita koji je dobro poznat čitateljima Martinovih knjiga: riječ je o pjesmi o Tyrionovu umorstvu Shae, no ovdje funkcionira i kao opomena Cersei da se čuva Jaimejeve zlatne ruke. Pjesme u „Igri prijestolja“ uvijek valja shvaćati ozbiljno, bez obzira koliko vas u tome ometa prisustvo Eda Sheerana.

Scena s lannisterskim vojnicima, pak, funkcionira kao dokaz Aryine nezatomljene ljudskosti. Jest da ih je dobro odmjerila prije no što je pristala jesti njihovu hranu – i tako simbolički pristala na zakone gostoprimstva čije su kršenje Freyevi platili željeznom cijenom – no Igle se ipak nije latila. Arya ipak nije Nitko. Dok ona jaše ka Kraljevu Pristanu kako bi skinula još jedno ime sa svog popisa, vojnici je neočekivano podsjećaju na dom, na ljude koje je sahranila, ostavila, izgubila, na male stvari čiju je važnost zaboravila. Je li ovaj nenadani susret malčice poremetio njezine planove i preusmjerio ih prema Sjeveru kamo čangrizavo, ali neumitno nadire Sandor Clegane u društvu Hipstera bez barjaka.

Ajme, kako je dobar Rory McCann u ovoj sceni. Ajme.

Izmučeni stari Pas vraća se na mjesto zločina, u kućicu gdje je onomad, za vrijeme putešestvija s Aryom, oca i kćer ostavio da bez kune u džepu dočekaju zimu. Nisu je dočekali. S prezirom koji je zapravo upućen vlastitoj nutrini, Clegane se obračunava s Bogom svjetla, Bericovom nezasluženom neumrlošću i Thorosovom nesretnom muškom punđom, još uvijek nesvjestan punog smisla ironije što je baš njega od svih ljudi dopalo vucarati se unaokolo s kultom obožavatelja vatre. No, razjasnit će mu se.

Oklijevajući, Sandor Clegane primiče se ognju i, na iznenađenje sviju nas a sebe prvoga, u vatri vidi… stvari. Opominjuće stvari. Sandor Clegane je instrument sila viših i moćnijih od njega samoga, a ja ne mogu biti zadovoljniji i zaintrigiraniji no što jesam. Sjajno odigrano, „Igro prijestolja“, sjajno odigrano.

Čitatelji si daju pet dok Sandor kopa grob ocu i kćeri koje je u nekom prošlom životu osudio na smrt, jer ova scena je upućena samo njima: Pas u knjigama još nije uskrisio, ali prepoznajemo ga u opisu izvjesnog kopača grobova.

U knjigama, pak, ukradenim iz zabranjenog dijela knjižnice, Samwell Tarly informira se o zmajskom staklu. Ukratko, Dragonstone. Stannis mu je davno objašnjavao kako je Dragonstone pun zmajskog stakla, ali Sam ga, kao, nije shvaćao ozbiljno jer scenaristički prečaci. Jon mora znati! Okej, idemo dalje, pravimo se da sve ima smisla, pratimo Sama kako raznosi obroke ubogarima na zaraznom odjelu i – AAAAAA!!!, vrisnuli bismo od šoka da ovaj kadar nismo već vidjeli u trejleru sedme sezone – kroz prozorčić izviri okamenjena ruka. Jorahova ruka.

„Je li već stigla?“

„Tko?“

„Zmajska kraljica. Daenerys Stormborn.“

O, da. Stigla je. Kako je samo fotogenično stigla!

Ramin Djawadi glazbenu temu Targaryenovih združuje s temom Dany i Droga dok zmajevi nadlijeću goropadni Dragonstone (jer SVE OSTALO SU SAMO SERIJE!) pa po iskrcaju – mislim po prvi put, ispravite me ako griješim – u njezinu glazbu umiksava temu „Igre prijestolja“ koja, sedmoj sezoni unatoč, kao da tek sada zapravo započinje. Nema riječi, Ramin Djawadi sklada sva naša raspoloženja i udivljenja. Dany s prezirom uklanja Stannisov stijeg i znakovito ne sjeda na prekrasno, u stijenu (ili možda zmajsko staklo?) uklesano prijestolje, već produžuje prema ratnoj odaji, prema stolu koji je Aegon I. Targaryen davnih dana dao izrezbariti u obličje Westerosa kad ga je, baš poput Daenerys, odlučio osvojiti.

„Hoćemo li započeti?“

Bum. Odjavna špica. Sve ostalo su samo serije, sve kritike padaju u vodu. Započnimo! (8/10)

Tekst je objavljen uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra.

Teo Tarabarić
Teo Tarabarić živi u Svijetu leda i vatre sa svojim vjernim strahovukom Bongom. Piše sve i svašta za svakoga i svugdje, uključujući i seriju za HBO (ali HBO to još ne zna)

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image