Nemilosrdni gadovi

50 nijansi Sivog Crva

Igra prijestolja / Game of Thrones: Stormborn, SAD / Velika Britanija, fantasy, 7. sezona, 2. epizoda, 58 minuta
Autori: David Benioff i D. B. Weiss prema književnom predlošku Georgea R. R. Martina 
Režija: Mark Mylod
Uloge: Emilia Clarke, Kit Harington, Lena Headey, Peter Dinklage, Sophie Turner, Maisie Williams, Nikolaj Coster-Waldau, Alfie Allen, Aidan Gillen, John Bradley, Gwendoline Christie, Liam Cunningham, Conleth Hill, Carice van Houten, Iain Glen, Diana Rigg, Gemma Whelan, Indira Varma, Pilou Asbæk, Nathalie Emmanuel, Jacob Anderson, Anton Lesser, Bella Ramsey, Jim Broadbent, Keisha Castle-Hughes, Rosabell Laurenti Sellers, Jessica Henwick, Tim McInnerny, Rupert Vansittart, James Faulkner, Richard Rycroft, Ben Hawkey, Tom Hopper, Megan Parkinson, Harry Grasby, Hafþór Júlíus Björnsson

Daenerys, Tyrion, Varys i Missandei očito su mjesece i mjesece plovidbe prema Dragonstoneu proveli u potpunoj šutnji s dramatičnim pogledima uperenima u daljinu, kako smo ih i ostavili na kraju šeste sezone, jer kako drukčije objasniti apsurdnu činjenicu da je Dany tek sada odlučila s Varysom pretresti njegovu ulogu u službi uzurpatoru Robertu i, napose, planiranju njezina umorstva?

Novoustoličeni vratolomno brz ritam sedme sezone koji diktira da gavran netom pušten s Dragonstonea već u sljedećoj sceni slijeće u Winterfell – apstrahirajmo zasad pitanje kako je uopće #TeamDany došao u posjed gavrana – nužno za sobom povlači cijeli niz vratolomija kojima se radnja od točke A scenarističkim prečacima izravno upućuje k točki Ž, preskačući čitavu abecedu logike, motivacije, razrade… priče kao takve. Dijalozi druge epizode bolno su bremeniti ekspozicijom: gotovo sve što likovi izgovore isključivo je u svrsi usmjeravanja radnje od scene do scene, od zapleta prema raspletu, i nimalo suptilnog nagovještavanja sudbina likova koje smo upoznali u svoj njihovoj punini, a sada ih moramo gledati tek kao sredstva za svrsishodno ubrzavanje fabule.

Teško mi je naviknuti se na ovakvu „Igru prijestolja“, no ovo je još uvijek „Igra prijestolja“, a „Igra prijestolja“ oduševljava bez obzira na prigovore. Daenerys Varysa ispituje precizno i hladno, kraljevski, a ja samo što ne padnem na koljena u žudnji da joj služim svim što imam i znam. Conleth Hill napokon u usta dobiva nekoliko sočnih, verboznih, dobrih starih varysovskih monologa i sve je na trenutak opet kako treba biti.

Usred mitske oluje koja Tyriona i Varysa podsjeća na mitski dan kad se Daenerys u-oluji-rodila – jer nekako treba pogurnuti gledatelja da shvati naslov epizode – u odaju stupa Melisandre, suha kao barut, skockana kao Spužva Bob.

(Želim da uđe u Ustav da Varys u svakoj epizodi mora blagoglagoljivo, ali uzaludno ispižđivati na crvene svećenice.)

U-oluji-skockana u-oluji-rođenoj obraća se na visokovalirijskom, kak’ se šika. Dobro je proučila svoju metu. Kao bivšoj robinji čast joj je pozdraviti Razbijačicu okova. Dalje sve ide kao po loju. Zna stara. Kraljičine uši podmazane su za priču o princu koji je obećan.

Princu ILI princezi, napomenut će Missandei, napokon upozorivši nečitatelje Martinovih knjiga na rodnu neodređenost valirijskog jezika. Bravo, Missandei, nagrada slijedi koju scenu kasnije!

Proročanstva su čudna stvar, reći će Melisandre, jedva se susprežući da ne namigne u kameru. Nekad spališ nedužno dijete, sve po pravilima, točno slijedeći uputstva, a svejedno se zajebeš. Da ubrza radnju, Mel upoznaje Dany s postignućima Kralja na Sjeveru. Da radnju prebaci u warp pogon, Tyrion jamči za Jonovu ispravnost jer družio se s njime ciglih nekoliko epizoda prije šest godina i to je dovoljno jer on je izvrstan procjenjivač karaktera. Dakako, svi želimo da se ova radnja ubrza: čim Dany izgovori njegovo ime, srce želi iskočiti iz grudi – sastanak Leda i Vatre sanjamo već sedam sezona i koga briga za traljavo pripovijedanje ako dobivamo ono što želimo.

Jon je pozvan da svrati na Dragonstone i pokloni se.

Tyrion ga poziva da svrati na Dragonstone, točka. Diplomacija na djelu.

Gavran, kako rekosmo, slijeće u Winterfell prije no što je uopće odaslan iz Dragonstonea, ali Jon sada izgovara Njezino ime i Cilj opravdava sredstva. Tyrion je gala kit, njemu možemo vjerovati, nećemo sad razbijati glavu što je riječ o pijanduri iz neprijateljske kuće koja je ubila vlastitog oca, jer JON SADA IZGOVARA NJEZINO IME i osjećaji žele biti osjećani, mama ti je scenaristički prečac!

…Davos je progovorio, ljudi!

Nakon što je cijelu premijeru proveo u značajnom upućivanju znakovitih pogleda, sad mu napokon dopuštaju da progovori, na iglama smo, jer ovo će sigurno biti značajno, važno, revolucionarno, nad Davosovom glavom samo što se ne upali žarulja jer vidi se, baš se vidi da mu nadolazi ideja, hajde Davos, reci, ne ustručavaj se, izgovori!

Davosu je sinulo.

Davos je izgovorio.

Jeste li znali da zmajevi… wait for it!… rigaju vatru?

Bravo, Davos. Isplatilo se čekati.

Sansa i Davos savjetuju Jona da ipak ne putuje na Dragonstone, što znači da nam ne gine još jedno „NE PRED LJUDIMA, SANSA!“.

Kad smo već kod Sanse, vrijeme je za Cersei. Propaganda je u punom zamahu. Kći Ludog kralja je ‘vaka, kći Ludog kralja je ‘naka, malo paranoje, malo grijeha otaca, malo rasizma, puno ksenofobije i – hopla! – Kraljica pepela saveznike Kraljice trnja privodi u svoj tabor. Tarlyjevi tisućljećima služe vladarima Reacha, ali nekoliko riječi gospođe koja ni ne skriva da je sa zemljom sravnila Baelorov hram i slatka obećanja najpoznatijeg kraljosjeka poznatog svijeta dovoljni su za izdaju. Daenerys je na koncu protekle sezone postala previše moćna; za „pravedniji“ odnos snaga potrebno je malo srezati joj krila – skrećemo na scenaristički prečac i ne postavljamo suvišna pitanja.

Velemeštar Ebrose bez suvišnog rasipanja emocija preporuča Jorahu da si oduzme život jer lijeka nema niti ga je ikad bilo niti će ga ikad biti, ali velemeštar ne zna tko je pravi heroj – a možda i autor – ove priče, a mi znamo.

Qyburn i Cersei spuštaju se u podrum, vidimo lubanju mitskog Baleriona, Aegonova zmaja, malo čavrljamo o Robertu jer sad se već podrazumijeva da se u praktički svakoj sceni ovlaš dotičemo prve sezone; Littlefinger i Varys za Qyburna su pravi amateri jer on zna sve što se događalo u pobuni Harpijinih sinova, zna da je Drogon bio ranjen, a sve što može biti ranjeno, može biti i ubijeno. Napetost raste dok Qyburn hajpa ultimativno oružje za ubijanje zmajeva. Što li je to, što li je to, namještamo se u naslonjaču spremni da nas osupne pogled na… stvarno veliki samostrel? Okeeeej?

Dany ne želi biti kraljicom pepela – Tyrion je dirnut kad ga njegova kraljica citira pred saveznicima, bolje reći saveznicama – ali… je li problem u meni ili je Tyrionov pakleni plan prilično… kako da se izrazim… glup? Čemu trošiti snage na zauzimanje Bacačeve Hridi, zašto rasipati teško stečenu armadu po olujnim morima, zašto naposljetku dovlačiti Ellariju, Yaru i Olennu u Dragonstone tek da se istom vrate kućama? Čemu dugotrajna opsada Kraljeva Pristana kad će u njoj patiti baš najgladniji, najsiromašniji, najobespravljeniji? Ali, u manjini sam, kraljice su oduševljene, koji sam ja tu faktor da nešto preispitujem. Majci zmajeva treba potkresati krila i za to nam je potreban svaki raspoloživi scenaristički prečac. Olenna joj u nezgrapno napisanom razgovoru u četiri oka – dvije kraljice zaslužile su puno više –savjetuje da ne sluša muške pametnjakoviće i da ne bude ovca nego zmaj. Efektan, ali šupalj savjet.

Ali nećemo sad o tome jer Missandei i Sivi Crv.

Uh.

Ma, predragi su i prelijepi i prezgodni i scena je lijepo snimljena i zaslužili su ovaj trenutak i sve, ali…

„VI STE ‘IGRA PRIJESTOLJA’, POBOGU, NE MOŽETE NAM PRIKAZIVATI SCENU EUNUŠKOG SEKSA BEZ DA NAM POKAŽETE ČIME TOČNO DOTIČNI EUNUH RASPOLAŽE!!!“, vrištim, potpuno svjestan bizarnosti svog bijesa, ali bijesan sam. Stup ili kamenčići? Želim vidjeti. Morate, MORATE nam to pokazati.

Ali ne, neće nam pokazati. Ovo nije „Igra prijestolja“ koja želi educirati, provocirati, sablazniti, neustrašivim pripovijedanjem testirati gledateljevu psihologiju; ovo je „Igra prijestolja“ koja osjeća potrebu humanizirati likove koje je zapustila ne bismo li se osjećali gore jednom kad nam ih oduzmu. Jer, ova scena je, slutim, oproštaj sa Sivim Crvom. I njegovim crvuljkom također. Volio bih da se pokaže da sam u krivu, volio bih da je ovo istinski emocionalna senzualna scena, a ne tek još jedan scenaristički brzanac, ali slutim da se voljenomu liku približava kraj i nimalo mi nije drag način na koji nam je taj kraj telegrafiran.

Jeor Mormont jednom je zabranio Samu da umre, sad će Sam to isto zabraniti Jorahu. Vješto zatvoren krug. Nemamo sad vremena, jer ova će se epizoda iskupiti i iskupit će se žestoko!

Ma, dovoljno mi je samo da se ukaže dobri stari Hot Pie i da počnem ridati kao Catelyn Stark na Crvenom vjenčanju – too soon? – kako da se onda suzdržim kad nam serija donosi njegov susret s Aryom?! S onim što je od Arye ostalo, zapravo, jer na početku ove scene Arya je zapravo Pas koji emocije pokazuje samo prema hrani. Za dobru pitu valja malo posmeđiti maslac prije valjanja tijesta, savjetuje joj, no Arya je ispekla sve pite koje je trebala ispeći i sada jezdi prema jugu jer na jugu je Cersei.

  • Ali, zašto nisi posjetila Winterfell?
  • Zašto bih kad su tamo Boltonovi?

Sve suze. Arya ne zna. Arya će doznati. Aryine oči, Aryin pogled, ovo je Arya, ovo je sad opet prava Arya. Sve suze.

Arya preusmjerava konja prema Sjeveru, prema domu. Po prvi put još otkad je Arya postala Arry, u njezinoj sceni počinje se stidljivo pomaljati glazbena tema Starkovih – i već smo u „Winterhellu“. Čuvaj, Teo, suze za kasnije, jer trebat će ti. O, kako će ti samo trebati!

Stigla je i Samova depeša. Dragonstone leže na zmajskom staklu i Jonu je to dovoljno da odjebe sve dogovore i na kraljevskom vijeću obznani da ide upoznati svoju ujnu Daenerys.

Ne pred ljudima, Sansa!

NE PRED LJUDIMA, SANSA!!!

Ali Sansa sad ima Sjever u rukama i ništa drugo nije bitno.

Jedna dostojanstvena – prava muška, utvaram si – suza kliznula je kad nam se ukazao kameni Ned Stark u kriptama Winterfella. Što Littlefinger tu radi? I, zašto je Jon onako neprijateljski raspoložen prema njemu kao da je odgledao cijelu seriju i zna sve njegove grijehe? Obasjan svjetlošću svijeće u Lyanninoj ruci (hoće li Jon IKAD doznati?), Maloprsti vrag – zašto??? – Jonu obznanjuje svoje nečiste namjere, tek tako da se još jednom referiramo na prvu sezonu serije: Jon davi Littlefingera baš kao što ga je davio Ned Stark pred vratima bordela. „Ubit ću te ako mi samo dotakneš sestru.“

Na Jonovu ispraćaju Sansa namjerno ne hvata Baelishov pogled i to me ispunja nadom da autori ove sezone neće razjebati njen lik.

Nymeria.

Sve suze ikad.

Izmanipuliran sam, jer Nymeriju su nam doveli samo da je okrutno odvedu, ali od krvi i mesa sam, kvragu, a ponajviše od vode, od suza, od svih suza čovječanstva našeg i čovječanstva vesteroškog.

Glazbena tema Starkovih leti u nebo. Djevojka nije Nitko. Djevojka je Arya Stark i ona ide kući.

Brišem oči jer trebaju biti suhe za kolutanje koje će uslijediti.

Pješčane zmije. Ne, jednostavno ne. Niste vi nikakve legendarne ratnice, ova serija je od vas napravila sprdnju i ne želim vas na svom ekranu… ne mogu.

Ellaria i Yara… Ne, jednostavno ne. Obožavam Yaru Greyjoy, ali… ne.

Milosrdno, da me izbavi iz ovog užasa, Yarinom brodovlju primiče se stric Euron. Znam da se njegov brod zove Tišina i da on svojim mornarima odsijeca jezike, znam čitavu mitologiju, ali, dovraga i bestraga, kako vas može iznenaditi čitava jedna flota? Želim vjerovati da Yara Greyjoy nije takva prokleta amaterka, ali ne možeš protiv scenarističkih brzaca.

Euron je napokon onaj Euron kakvog želim vidjeti, totalno lud, totalno divlji, totalno neuračunljiv, totalno loš, totalno karizmatičan. Dok Pustinjske zmije pred njim plešu vogue ili što li je već trebala predstavljati ona glupa koreografija, on ih ubija njihovim vlastitim spravama za ritmičku gimnastiku (mislim da je riječ o čunjevima i traci, ne znam, nije previše bitno). Ellaria i Tyene ostavljene su na životu kao zaručnički dar za Cersei, a Euron se okreće nećaku i nećakinji. Yara je ZVIJER, Theon se borio hrabro, ali Euron je oluja, Euron je prva oluja, Euron je posljednja oluja i sada vidimo da su nas autori prekrasno s naslovom ove epizode naveli na krivi trag.

Je li Theon ponovno postao Vonj? I, što je zapravo trebao napraviti? I – što je uopće mogao napraviti?

Ne odustajem od svog skoro pa imenjaka. Ne odustajem ni od ove sezone, ma koliko mi se oči u silnom kolutanju sudarale s unutarnjim stjenkama lubanje. Ali, Westeros može bolje.

Mora.

(7,5/10)

 

Tekst je objavljen uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra.

Teo Tarabarić
Teo Tarabarić živi u Svijetu leda i vatre sa svojim vjernim strahovukom Bongom. Piše sve i svašta za svakoga i svugdje, uključujući i seriju za HBO (ali HBO to još ne zna)

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image