Nemilosrdni gadovi

Ljupka gerontofilija Wesa Andersona

grand-hotel-budapest-08

Hotel Grand Budapest / The Grand Hotel Budapest, V. Britanija, Njemačka, 2014., humor. drama, 100 minuta
Režija: Wes Anderson
Uloge:  Ralph Fiennes, F. Murray Abraham, Tony Revolori, Mathieu Amalric, Adrien Brody, Willem Dafoe, Jeff Goldblum, Harvey Keitel, Jude Law, Bill Murray, Edward Norton, Saoirse Ronan, Jason Schwartzman, Lea Seydoux, Tilda Swinton, Tom Wilkinson, Owen Wilson

Gledajući filmove Wesa Andersona čovjek se nerijetko osjeća poput malog djeteta ispred izloga s igračkama, „vidi ovo, vidi ono“, ponekad nisi siguran kuda gledati, otkud vreba neki novi raskošni vizual ili dosjetka. Što je zapravo jedan od najpouzdanijih načina da rezervirate status  tzv. kultnog režisera. I prilično zahtjevan zadatak za kritičara, pogotovo onog koji ne dijeli tu općenarodnu adoraciju. Svaki od Andersonovih filmova spektakl je za sebe, od ranog „Rushmorea“ preko čudačkih „The Royal Tenenbaums“ i „Panike pod morem“ pa do friškijeg „Moonrise Kingdom“, svaki je imao itekako što ponuditi na planu očuđujućih postupaka, bizarnih likova i off humora, ali s onim što obično zovemo sadržaj uvijek je nekako štekalo. Stoga se u Andersonovu slučaju već uvriježilo, čak i kod onih koji vole i cijene njegove filmove, govoriti o prevlasti forme nad sadržajem. Novi film  „Hotel Grand Budapest“ (nevjerojatno dosjetljiv prijevod distributera tek je obrnuo dvije riječi originalnog naslova „The Grand Hotel Budapest“ tako da će samo kritičari posebnog kova za pet godina imati dovoljno koncentracije da se bez provjere na IMDb-u sjete kako glasi hrvatski a kako originalni naslov) ne donosi po tom pitanju mnogo novosti, ali odlazi korak dalje.

Smješten u izmišljenu zemlju srednje Europe Zubrowku tridesetih godina prošlog stoljeća u flashbacku pripovjeda o dogodovštinama upravitelja hotela gospodina Gustavea (Ralph Fiennes), ljubtelja dobrog odgoja i starijih dama, i njegovog štićenika, bellboya Zeroa Mustafe (Tony Revolori). Nakon smrti 84-godišnje Madame D. (Tilda Swinton), njezina se obitelj ne može pomiriti s oporukom u kojoj je sliku neprocjenjive vrijednosti ostavila svom ljubavniku, naravno gospodinu Gustaveu, pa gledatelja očekuje trilerski zaplet koji uključuje nekoliko bizarnih egzekucija, bijeg iz zatvora, šašava potjera na snijegu, ali i nacističke časnike koji kao da su ispali iz Monthyja Pythona. No nema potrebe ići ni u dubinu ni u širinu fabule koja je ovdje tek još jedan gimmick iz širokog Andersonova repertoara kojim ponovno očarava svoju vjernu sljedbu.

Poput većine njegovih filmova, i „Hotel Grand Budapest“ idealan je alat za profesore teorije filma, nema što u njemu nema: strukturiranje po uzoru na roman s poglavljima i najavnim natpisima, elaborirane vožnje kamerom, karakteristične plošne kompozicije kadra, fetišistička posvećenost detaljima u scenografiji i kostimografiji, naglašena upotreba filtera, potpuni je novum korištenje tri različita vremenski uvjetovana formata filmske slike (1.33:1, 1.85:1 i 2.35:1), dok je specifičan prenaglašeni glumački stil preuzet iz kazališnih formi poput kabarea, farse, operete već Andersonov zaštitni znak. Dodamo li svemu tome i bogatstvo kulturoloških referenci netipično za mlađe američke redatelje – film je inspiriran djelom austrijskog pisca Stefana Zweiga, dok je filmske od Gouldingova „Grand Hotela“ preko Lubitcha i Hitchcocka pa sve do Greenawaya teško i pobrojati – dobivamo zaista bogato filmsko tkivo kojemu valja odati poštovanje. No, ispod sve te filmofilske pozlate još uvijek nije jednostavno pronaći autentična značenja, što je razlog zbog kojeg mi nakon nekog vremena, kad se originalna dosjetka iscrpi, svi Andersonovi filmovi postaju blago dosadni.

Niti ovaj put nisam osobito uživao u Andersonovu otkačenu humoru niti u prenaglašenoj estetizaciji koja koči razvoj priče i likova, pa i ovaj put imamo posla tek s karakternim krokijima i fabuli odrađenoj onako pro forma. Istovremeno, nemoguće je ne diviti se minucioznim scenografskim rješenjima u dočaravanju tipične srednjoeuropske hotelske grdosije, poput naše Esplanade ali smješene u njemačke Alpe, kolorističkom bogatstvu, ozbiljnosti s kojom se redatelj bavi formalnim aspektima filmskog jezika (kadriranje, montaža…), dok je na sadržajnom planu ovaj put ipak uspio u film utisnuti i poneki emotivni trag, ponajviše u nostalgiji spram minulih vremena, onih u kojima je pristojno ponašanje bio način življenja a ne tek puka forma (kad smo već kod forme i sadržaja), a koja će iščeznuti s prvim fašističkim uniformama. Iznenađuje i to kako je usred općeg posprdnog tona gerontofilija glavnog junaka tretirana bez podjebavanja, ljupko i s punim poštovanjem.

A glumci? Ralph Fiennes je jedini koji ima pravu ulogu, dakle onu za čiji je opis potrebno nešto više od dva epiteta, i usprkos nebrojenim atraktivnim glumačkim imenima u većim ili manjim rolama, zapravo drži tri kuta filma, daje mu ritam, humor pa čak i emociju. Ostali se tek dobro zabavljaju karikirajući i preigravajući što je ponekad atraktivno (Edward Norton u ulozi naci časnika), a ponekad baš i nije (Willem Dafoe kao psihopatski ubojica). (KULT JE REZERVIRAN 7/10)

Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

4 Comments

  1. Latz

    9. travnja 2014. at 09:11

    “Novi film „Hotel Grand Budapest“ (nevjerojatno dosjetljiv prijevod distributera tek je obrnuo dvije riječi originalnog naslova „The Grand Hotel Budapest“” —- ta travestija sa prijevodima naslova je stvarno prešla sve granice …. nešto se mora promijeniti makar nema veze s mozgom.

    • Bruno

      9. travnja 2014. at 10:42

      Ne mijenjaju baš sve ( Need for Speed recimo), ali definitivno je previše krivo ili nemaštovito prevedenih naslova. A postoje ljudi kojima je to navodno jedini posao (?!). Hm…

  2. Pingback: Kapetan Amerika u nas podbacio, ali ipak na broju 1 - Nemilosrdni gadovi

  3. markoboban

    18. veljače 2015. at 19:30

    Avanture konsijerža i potrčka
    Inspirisan delom austrijskog pisca Stefana Zweiga, Wes Anderson je snimio dramatičnu komediju začinjenu trilerskim sastojcima. Vremenski razmeštena na period od oko 50 godina (počev od 30-ih, pa sve do 80-ih godina prošlog veka), reditelj ostaje dosledan dobro poznatom pripovedačkom stilu. Radnja se odvija u fiktivnoj srednjoevropskoj državi Zubrawki i počinje kada autor romana evocira uspomene na vreme kada je imao priliku da iz prve ruke sazna detalje vezane za burnu istoriju velelepnog Grand Budapest hotela. Da čuje neverovatnu priču čoveka koji je od potrčka avanzovao u vlasnika, nekada davno, uglednog turističkog zdanja, stecišta uglađene i bogate klijentele finih manira. U fokusu ove priče nalazi se konsijerž M. Gustave, nesvakidašnja persona koja je svojim šarmom osvajala naklonost mnogih dama u zrelim godinama. Sposoban tip koji je brinuo o gostima, ali i hotelskom osoblju, držeći sve pod kontrolom. Bio je mentor mladom i neiskusnom potrčku Moustafi, da bi vremenom postao njegov najbolji prijatelj…Po starom običaju Wes Anderson na specifičan i sebi svojstven način kreira urnebesnu priču, vizuelno raskošnu, kroz koju upoznajemo slikovite, bizarne i povrh svega zanimljive protagoniste. Inteligentno osmišljeni, britki i vickasti dijalozi proizvode dovoljnu dozu humora. Naravno da izazivaju i zavidan nivo interesovanja publike, spremne da isprati sudbinske ishode dvojice prijatelja. Stilski doterana, sa mnoštvom detalja praktično u svakom kadru (scena kada zatvorski čuvari proveravaju sadržaj dostavljenih paketa s hranom jeste odlična ilustracija), radnja lagano klizi iz jednog u drugo poglavlje i tako redom. Do konačnog raspleta, što neminovno označava i kraj ove nostalgično-romantične priče. Film prepoznatljivog vizuelnog identiteta. Umešna režija pribegla je neobičnim trikovima da različite vremenske periode ovekoveči u tri različita formata, što je pouzdan dokaz da se radi o autoru koji dosta polaže na stilsku perfekciju. Akcenat stavljen na formu, gde sve šljašti i sija postignut je zahvaljujući maštovito osmišljenoj scenografiji, ukusno dizajniranim kostimima, toni upotrebljene šminke (pa onda nije ni čudo što pojedine glumce ne možemo da prepoznamo u prvi mah). Na to se nadovezuje sugestivna montaža kadrova i precizna fotografija. Ah da ne zaboravim, da su u celokupnom kontekstu fino usklađeni odlični muzički aranžmani. Ono što filmu daje poseban kvalitet jeste podatak da je režiser u određenim segmentima priče spontano provukao elemente sarkazma, ironije, pa i oštre satire. Takođe je diskretno poslao poruku političke sadržine eksponirane kroz parodiranje nasilne soldateske koja nema ni malo obzira prema ustaljenim civilizacijskim normama. Plejada okupljenih zvezda sasvim je ispunila očekivanja, jer bez obzira na dobijenu minutažu, očigledno je kako su svi dali pristojne performanse. Naravno da je ispred svih maestralni Ralph Fiennes, kome je lik slatkorečivog manipulanata baš legao. Međutim, pravo otkrovenje za mene je Tony Revolori, jer je fenomenalno oživeo lik dobroćudnog potrčka. Zero i Gustave nedvosmisleno jesu dobro uigran tandem, koji se odmah kapiraju, pa s lakoćom nose veći deo radnje na svojim plećima. Jako zanimljiva komedija obogaćena neobičnim likovima poseduje niz aduta. Duhovita, živopisna i pre svega gledljiva komedija, garantuje prvoklasnu zabavu, te s punim pravom zaslužuje da joj posvetite vaše dragoceno vreme i odlučite se da je pogledate.

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image