Nemilosrdni gadovi

Je li veliki Gatsby zapravo gay?

Great-Gatsby-1

The Great Gatsby, SAD, 2013., drama, 142 min.
Režija: Baz Luhrman
Uloge: Leonardo DiCaprio, Tobey Maguire, Carey Mulligan, Joel Edgerton, Isla Fisher, Jason Clarke

S obzirom da smo na vrlo specifičnom, možda zericu i klizavom terenu, ovdje se najprije treba izjasniti kako stojimo s Bazom Luhrmanom. Dakle, od njegova četiri filma prva dva nisam gledao („Strictly Ballroom“ i „Romeo & Julija“), a od druga dva mi je „Moulin Rouge“ bio sjajan, a „Australia“ grozna. Dakle njegova nova kičasta, koreografirana, lagano gaykasta visokobudžetna fantazija ima kod mene fifty-fifty šanse, što je primjerice značajno povoljniji omjer od onoga koji kod mene nakon „Hobbita“ imaju budući filmovi Petera Jacksona.

Najpoznatija filmska verzija klasika F.Scotta Fitzgeralda iz 1925. dosad je bila ona Engleza Jacka Claytona iz 1974. s Robertom Redfordom u naslovnoj ulozi (bili su tu još i Mia Farrow, Sam Waterston, Karen Black, Bruce Dern…), a staviti Lea DiCapria u Redfordove ulaštene cipele zapravo je vrlo logičan izbor, jer osim što obojica u trenutku kad igraju Gatsbya imaju 38 godina i na vrhuncu su slave i snaga, teško je zamisliti ikoga od današnjih holivudskih ljepotana mlađih od 40 kao Gatsbya. Channing Tatum? Zac Effron? Shia LaBeouf? Taj čak nije ni zgodan…

Uglavnom, Luhrman je za svog Gatsbya uspio skupiti 105 milijuna U$D budžeta, i treba odmah reći da je svaki potrošeni cent vidljiv na ekranu. Luhrman se također odlučio za 3D, što i nije neka pretjerano pametna ideja, ali u kontekstu činjenice da je ovo, nakon Scroseseova „Huga“ tek drugi ne-fantasy/ne-superhero/ne-animirani film u 3D-u, i to je lako oprostivo. Scenarij koji je Luhrman pisao sa svojim stalnim suradnikom Craigom Pearce-om prilično se vjerno drži predloška, jedini eventualni eksces bila bi glazba koju je Luhrman slagao zajedno s koproducentom filma Shawnom Carterom, alias Jay-Z-em. No taj neki atmosferični supermoderni, a opet arhaični ‘r’n’b s dalekim prizvucima foxtrota koji su Carter i ekipa (Beyonce, Lana Del Rey, The xx, Emeli Sande, Gotye, Will.I.Am…) isporučili ipak je dobro legao uz ono što se događa na ekranu.

A ono što se događa odavno je poznato – lude ’20 u New Yorku, eksplozija dekadencije i novih bogatstava u kontrastu s golemom bijedom s jedne strane i “starom lovom” koja ne podnosi skorojevićevštinu s druge. Iako je prohibicija u punom jeku loče se kao da je sudnji dan, a sve današnje Ibize, Zrča i američki spring breakovi mlaka su kamilica za megatulume tadašnje njujorške elite. Među njima je i tajanstveni i eluzivni Jay Gatsby koji u svom megadvorcu na Long Islandu redovito ugošćuje pola grada, a da nitko zapravo ne zna kako frajer izgleda. Njegovu priču priča, i to u flashbackovima iz ludare gdje se liječi od cuge, sitni burzovni mešetar i pisac-aspirant, Nick Carraway (Tobey Maguire), inače njegov prvi susjed. Carraway i Gatsby odmah kliknu, a sjaj u očima je tolik da čovjek samo čeka kad će se krljnut, ostavit sve i pobjeći na planinu Brokeback. I fakat, do kraja filma, od svih raznih emocionalno-seksualnih asocijacija koje se uspostave, “drugarstvo” Carrawaya i Gatsbya ostaje ono s najviše kemije. No, dobro, Carraway u Gatsbyu vidi boga, a ovaj pak u njemu bratića svoje davno izgubljene ljubavi Daisy (Carey Mulligan) s kojom ga je razdvojio I svjetski rat u kombinaciji s njegovim golim siromaštvom. No, sad je ona udana u “staru lovu”, za plejboja i jebivjetra Toma Buchanana (Joel Edgerton) koji ju vara sto na sat i s kojim živi u dvorcu na drugom kraju (izmišljenog) zaljeva, East Egg.

Carraway sad treba pomoći Gatsbyu da se približi Daisy dok mu ovaj prepričava priču o svom Američkom snu, koja je pak svaki put nešto drugačija. Iako stalno najavljuje i prijeti nekim velikim razvojem događaja i obrata, ne treba po tom pitanju bogzna što očekivati, ali ni zamjeriti Luhrmanu, jer takav je i roman – tu su ipak važnije neke druge stvari, a ne treba sumnjati da je Luhrman u tom suludom komadiću američke povijesti prepoznao i neke stvari koje se tiču današnjeg vremena, svjetske krize i onoga što joj je prethodilo. Mnogi je američki kritičar zamjerio Luhrmanovom čitanju Gatsbya deficit po pitanju “duševnosti” i dalo bi se o tome raspravljati, no ovaj je film prije svega doživljaj za osjetila, eksplozija boja, slike i zvuka, dok je Luhrman “mentalnu stimulaciju” mudro ostavio drugima. No, to nikako ne znači da je film bedast, dapače, samo je možda zericu površan kao uostalom i većina likova koji prođu kroz njega. Na kraju krajeva, Luhrmanov Gatsby dođe otprilike nešto kao mali šminkerski „Avatar“ – štogod tko mislio o njemu, toliko je na momente vizualno fascinantan, pogotovo u prvih sat vremena, da ga se naprosto mora pogledati… (MUST SEE 8,5/10)

 

/NG TOMLJANOVIĆ/

Želio bih nemilosrdnom Runjiću skrenuti pažnju (naravno, to je eufemizam da baš ne kažem ispraviti netočan navod) na još jedan film u 3D koji je u svojoj holivudocentričnosti previdio, a riječ je o našem, domaćem “Slučajnom prolazniku”. Nismo mi k’o Ameri da snimamo 3D samo o ljudima u tajicama, nama je svaki skupljač boca superjunak. Dobro, nije to baš Scorsese, ni Luhrman, ali je Patljak. Jozo Patljak.

/NG RUNJIĆ/

Nisam gledao, čekam IMAX verziju.

Vanja Runjić
"Kvantiteta je zgodan nadomjestak za kvalitetu, osobito ako ste gladni." Ambrose Bierce

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image
WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com