Nemilosrdni gadovi

Židovska vještica iz Rija

H.Arendt_Pressroom_(B.Sukowa)_(c)_Heimatfilm

Hannah Arendt, Njemačka, Francuska, 2012., biografska drama, 113 minuta
Režija: Margarethe von Trotta
Uloge: Barbara Sukowa, Axel Milberg, Janet McTeer, Julia Jentsch, Ulrich Noethen, Michael Degen, Nicholas Woodeson

Opće je poznata stvar kako Hrvati ne mogu počiniti ratne zločine. Nije to ništa čudno, uostalom, slično za sebe misle i brojni drugi narodi, a među njima posebno mjesto zauzimaju Židovi koji kao najveće žrtve Holokausta teško mogu sebe zamisliti u bilo kojoj drugoj ulozi. Kako u praksi izgleda kad se netko usudi dirnuti u nacionalističke dogme možemo ovih dana vidjeti u filmu „Hannah Arendt“, biografskoj drami o slavnoj židovskoj filozofkinji u režiji njemačke autorice Margarethe von Trotta.

Iako je Arendtova imala iznimno zanimljiv životni put, kao djevojka bila je ljubavnica čuvenog filozofa Martina Heideggera da bi kasnije otkrila njegove mladenačke simpatije prema nacistima koji su je 1940. godine zatočili u logoru u Francuskoj, a spasila se zahvaljujući američkom pasošu s kojim je emigrirala u SAD i tamo napisala kapitalnu knjigu „Izvori totalitarizma“,  no film se fokusira na najkontroverzniju i dramski najpotentniju epizodu njezina života, izvještavanju sa suđenja njemačkom ratnom zločincu Adolfu Eichmannu, glavnom kreatoru nacističkog konačnog rješenja. Arendtova je, naime, angažirana od lista New Yorker da prati suđenje zloglasnom SS-ovcu kojega je prije toga Mossad oteo iz Buenos Airesa i dopremio na suđenje u Jeruzalem. Iako i sama Židovka i cionistica, ne sviđa joj se način na koji tužitelj vodi postupak, a Eichmannove postupke interpretira na prilično neortodoksan način. Vjeruje mu kada tvrdi da nikad nije osjećao mržnju prema Židovima, već da je isključivo bio posvećen svome poslu, izvršavanju naloga. Fascinirana njegovim jednostavnim nastupima i birokratskim rječnikom, Arendtova dolazi do svoje glasovite sintagme o „banalnosti zla“: naime zlo koje ona pronalazi u Eichmannu i ljudima poput njega nema onu zavodljivu demonsku auru, već proizlazi iz banalne nesposobnosti kritičnog mišljenja, najstrašnije zlo upravo je zlo onih običnih ljudi koji konformistički misle i rade isto što se od njih očekuje. Ta teza u kombinaciji s kritikom nekoliko židovskih vođa za koje je ustvrdila da su surađivali s nacistima, po objavljivanju u New Yorkeru, izazvala je neviđenu histeriju i bijes Židova, uključujući i njezine kolege profesore na fakultetu, pa čak i najbliže prijatelje. Da je među iznerviranima bio kakav maštovitiji autor, recimo netko poput Slavena Letice, Hannah Arendt postala bi Vještica iz Rija, pardon Jeruzalema, no ovako je dobila tek prijetnje Mossada i anonimne uvrede da je nacistička kurva. “Banalno”, rekla bi Hannah.

Ono što u cijelom tom slučaju posebno fascinira jest nesposobnost uspostavljanja dijaloga, racionalne i argumentirane rasprave između dviju strana, umjesto toga na sceni je etiketiranje i vrijeđanje, dakle metodologija s kojom se racionalni ljudi poput Arendtove zapravo ne znaju nositi. U zemlji u kojoj je nemoguće pokrenuti konstruktivnu raspravu baš oko niti jednog društvenog pitanja, slučaj Arendt mogao bi biti od neke relevancije, ali neće i ne bi bio čak i da je film mnogo bolji nego što jest. A napravljen je suhoparno i neinspirativno, kao da računa isključivo na usku specijaliziranu publiku filozofa i povjesničara. Iz naše perspektive nije teško zamisliti hajku koja se stvorila oko Arendtove kad su je optužili, posve lažno, da brani Eichmanna i napada Židove, no niti zbog toga film ne postaje mnogo uzbudljiviji: režijski postupak lišen je strasti i energije, baš kao i filmska heroina. Čak niti flashbackovi u kojima saznajemo o Hanninoj vezi s Heidegerrom nimalo ne doprinose tome da je doživimo kao osobu od krvi i mesa. Nema u njima ni psihoanalitičke interpretacije ličnosti, ni erotike, a bogme niti tračerskog guilty pleasurea pa zapravo ne doprinose ničemu, osim što usporavaju film.

Iako u 74-oj godini, Margarethe von Trotta, s Fassbinderom, Herzogom i Wendersom jedna od prvakinja tzv. novog njemačkog filma, još uvijek snima punom snagom, no njezini su najbolji dani ipak odavno iza nje. U filmofilmskim kanonima i dalje najbolje kotira njezin prvi film, „Izgubljena čast Katarine Blum“, koji je 1975. godine korežirala sa suprugom Volkerom Schlöndorffom, sredinom osamdesetih pažnju je izazvala biografija Rose Luxemburg, a posljednji zapaženiji von Trottin film je „Rosenstrasse“ koji je također tematizirao Holokaust te je 2003. godine uvršten u program festivala u Cannesu. „Hannah Arendt“ dobro se uklapa u redateljičin feministički diskurs i interes za jake ženske likove, no tim više iznenađuje beskrvnost s kojom je prikazana ova fascinantna osoba. A još više kad znamo da je tumači glasovita Barbara Sukowa, nekoć omiljena Fassbinderova glumica, kasnije redovita von Trottina suradnica (igrala je i Rosu Luxemburg).

Doista nemam pojma kakva je zapravo bila Hannah Arendt, mogu tek pretpostaviti da su Sukowa i von Trotta napravile korektan portret, ali ne mnogo više od toga. Arendtova je neosporno osoba fascinantnog intelektualnog i moralnog kapaciteta, no to iz filma tek saznajemo, ali je takvom ne uspijemo doživjeti pa će čak i oni koji simpatiziraju njezine stavove iz kina izaći ravnodušni. „Kad govori na engleskom Hannah nije ni upola onako briljantna kao na svom materinjem njemačkom“, objašnjava njezin suprug američkim prijateljima Hannine intelektualne mogućnosti. Na žalost, Arendtova je do kraja filma nastavila govoriti na lošem engleskom. (EDUKATIVNO 6,5/10)

Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image
WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com