Nemilosrdni gadovi

Kako je Tarantino sreo Agathu, Poirota i Sherlocka i sve ih pobio

hateful_eight_003

Mrska osmorka / The Hateful Eight, SAD, 2015., vestern, 167 minuta
Režija: Quentin Tarantino
Glasovi: Samuel L. Jackson, Kurt Russell, Jennifer Jason Leigh, Walton Goggins, Demian Bichir, Tim Roth, Michael Madsen, Bruce Dern, James Parks

Malo tko u filmskom svijetu polarizira publiku tako radikalno kao Quentin Tarantino. Naravno, ima ljudi koji ne vole, štajaznam, Woodya, Apatowa ili Nolana (koje ja recimo sve redom obožavam), ali vam nisu baš spremni momentalno iskopati oči zato što ih vi eventualno cjenite. Bit će da to ima veze s onom starom o dobrom konju i prašini, a pogotovo otkad je Tarantino počeo snimati „prašinarske“ filmove s konjima.

Svojedobno je čini mi se izjavio da nisi režiser westerna dok nisi napravio bar tri komada, a također i da će se povući nakon što režira svoj deseti film (a ovo mu je prema najavnoj špici osmi – dakle, ili ne računa „Death Proof“ ili pak dva „Kill Billa“ broji pod jedan), iz čega bi mogli iščitati da ćemo vidjeti još samo dva njegova filma, od toga bar jedan western. U to da će se povući za pet-šest godina malo tko vjeruje, ali da će snimiti još koji western je sasvim u redu što se ovog konkretnog Nemilosrdnog gada tiče. Jer „Django“ mi je jedan od dva najdraža Tarantinova filma (drugi je „Jackie Brown“), a „Osmorka“ apsolutno ide u gornju polovicu njegova opusa. Znam da sam u minornoj manjini, ali meni „Pulp Fiction“ i pogotovo „Reservoir Dogs“ ne znače puno (najslabiji je valjda svima pa i meni zlosretni „Death Proof“).

Film počinje ekstenzivnom, impresivnom snimkom pejzaža sniježnog Wyominga, podloženom atmosferičnom mjuzom starog, nenadjebivog Ennia Morriconea. Ta dva segmenta „Osmorke“ nije mogla zaobići ni Akademija, nominiravši za Oskara kameru Roberta Richardsona (deveta nominacija, treća s Tarantinom, tri osvojena Oskara, al nijedan s Quentinom) i naravno Morriconeovu (šesta nominacija, ali samo počasni karijerni Oskar!) glazbu. Inače, Morricone ima dobru šansu – glavni konkurent mu je 50 puta nominirani (!) a pet puta nagrađeni John Williams s aktualnim „Star Warsima“, dok će Richardson najvjerojatnije izgubiti od Emmanuela Lubezkog koji je nominiran za jedan također sniježni film (ali sa znatno više eksterijera), Inarrituov „The Revenant“. Ako Lubezki pobijedi, bit će mu to treći Oskar u posljednje tri sezone, drugi s Inarrituom.

U osmoj minuti pojavljuje se i treća i posljednja „Osmorkina“ nominacija – također sjajna Jennifer Jason Leigh (sporedna ženska uloga), i vjerujući Akademiji, pomislili bi da je to i sve što vrijedi u najnovijem Tarantinu, ali ništa nije dalje od istine. Tu, usred tog nepreglednog snijega i nadolazeće mećave stoljeća u Wyomingu koju godinu nakon Građanskog rata, Tarantino je smjestio svoj aktualni spektakl. Spektakl je doduše možda malo preuzetna riječ za jedan u biti sasvim komoran, gotovo kazališni film, ali da u njemu ima spektakularnih scena i dijaloga, bogme ima.

U toj dakle mećavi upoznajemo nekadašnjeg majora sjevernjačke vojske, a danas lovca na ucjene, Marquisa Warrena (Samuel L.Jackson dugo nije bio ovako dobar, ok, možda zimus u „Kingsmanu“) koji usred bijele pustopoljine zaustavi i nažica kolegu glavolovca Johan Rutha (Russell) da ga primi u svoju kočiju. Obojica su krenuli u mitološki Red Rock da predaju svoj ulov – majorov je pokojni i vozi se kao teret, dok je Ruthov itekako živ i jezičav, radi se o opasnoj razbojnici i žešćoj lujci Daisy Domergue (Leigh). Uskoro im se prišlepa i bivši južnjački odmetnik i navodni budući šerif Red Rocka Chris Mannix (Goggins), koji je krenuo preuzeti dužnost. Do Red Rocka ne mogu stići, pa će se skloniti koji dan u odmorište kod trenutno odsutne Minnie (odnosno Minnie’s haberdashery – Minnieina pozamanterija, odnosno galanterija), a tamo ih čeka još nekoliko zanimljivih, pomalo tajanstvenih likova (Bruce Dern, Michael Madsen, Demian Bichir i Tim Roth, za kojeg postoji opravdana bojazan da će kliznuti u neku varijantu Waltzovog dr. Kinga Shultza iz „Djanga“, no to se srećom ne dogodi). Vrlo rano nam Tarantino daje do znanja da je tu malo tko onakav kakvim se predstavlja i da manje-više svi imaju neku tajnu.

Također je jasno da se tu nećemo nagledati ni neke akcije – sve je tu u priči, iako bude i dovoljno akcije, a prolije se, hvala bogu, i šleper umjetne krvi. Da, priči, ali kakvoj! Tarantino je neka vrsta Verbala Kinta (sjećate ga se iz „Usual Suspectsa“, igrao ga je Kevin Spacey) koji vam je kroz usta svojih likova u stanju prodati svaku, pa i najnevjerojatniju priču. Tako ovdje u jednom trenutku major Warren razveze neku spiku sa starim južnjačkim generalom Smithersom (Dern) u koju nas toliko uvuče da zaboravimo na sasvim realnu mogućnost da tu netko od njih možda i laže. Atmosfera je gusta i napeta, glumci na visini zadatka, Morriconeova glazba ulijeće elegentno i u pravim trenucima, a Tarantino je opet uspio film razvući do krajnjih granica bez da na sekundu bude dosadan.

Možda je čak i autoironičan trenutak kad na vrhuncu napetosti treba krenuti rasplet (negdje nakon dobrih 110 minuta filma), a major Warren kaže „…not so fast, we’ll get there, let’s slow it down…“. Čovjek tad na sekundu pomisli da će sad opet zabrazditi u neku jalovu spiku, ali tu se film tek začudno pretvori u neku bizarnu Agatha Christie/Hercule Poirot/Sherlock Holmes whodunnit varijantu i otfura besprijekorno finale. Ili pak kad nešto ranije nakon jednog od vrhunaca filma (koji je podijeljen u šest odvojenih poglavlja) Tarantino iznebuha preuzme ulogu naratora i vrati priču par minuta ranije da bi podvalio još jedan obrat. Naravno da je to mogao riješiti i paralelnom radnjom, tko zna – bilo bi možda i napetije, ali ovako mu se prohtjelo i opet je ispalo odlično.

Čovjek je naprosto majstor i kad je ovako napaljen i u formi kao, hm zapravo sad već dobrih 20-ak godina (s časnim izuzetkom „Death Proofa“), malo tko mu je ravan i u količini ideja, i u scenarističkoj vještini (bilo dijaloga, bilo karakterizacije) kao i u režijskom stilu i zanatu (ovdje prvi put u komornim uvjetima jednog te istog interijera). Ne smijemo zaboraviti ni taj njegov tako simpatični povjesni revizionizam u kojem junacima iz potlačenih i podređenih redova daje snagu i moć koju možda i nisu baš mogli imati. To je započeo s Aldom Raineom  i njegovom četom nemilosrdnih Židova u „Inglorious Basterds“, nastavio u „Djangu“, a ovdje s majorom Warrenom doveo do savršenstva.

Uglavnom, ne vjerujte mrskim hejterima, „Mrska osmorka“ isporučuje na svakom nivou. Što će mu slijedeće pasti na pamet čekamo s velikim nestrpljenjem i bez imalo straha da će opet napraviti nešto veliko…  (9/10)

hateful_eight_004

Foto/video: The Weinstein Company

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

Vanja Runjić
"Kvantiteta je zgodan nadomjestak za kvalitetu, osobito ako ste gladni." Ambrose Bierce

1 Komentar

  1. Pingback: Ljigav i ljigaviji - Nemilosrdni gadovi

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image
WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com