Nemilosrdni gadovi

„Igra prijestolja“ s06e06: Westeros može bolje

got-ep56-08

Igra prijestolja: Krv moje krvi/ Game of Thrones: Blood of My Blood, SAD / Velika Britanija, fantasy, 6. sezona, 6. epizoda, 52 minute
Autori: David Benioff i D. B. Weiss prema književnom predlošku Georgea R. R. Martina, Režija: Jack Bender,
Uloge: Emilia Clarke, Lena Headey, Nikolaj Coster-Waldau, Maisie Williams, Isaac Hempstead Wright, Natalie Dormer, John Bradley, Hannah Murray, Dean-Charles Chapman, Tom Wlaschiha, Diana Rigg, Jonathan Pryce, Michiel Huisman, Ellie Kendrick, Ian Gelder, Faye Marsay, Roger Ashton-Griffiths, Hannah Waddingham, David Bradley, Tobias Menzies

Obitelj je zajednica koja je za nas odabrana rođenjem i na nju ne možemo utjecati, no obitelj je i zajednica koju stvaramo od rođenja, u nju uključujemo i iz nje isključujemo druge članove – i definiramo je koliko i ona definira nas. Sudbina nas je dovela tu gdje jesmo, sve ostalo je naš izbor. „Krv moje krvi“ propituje međuljudske odnose na intimnom i javnom planu, odlaske ljudi iz naših života i njihove povratke u našu gravitaciju, odnose moći i ideje o jednakosti, konstante u ljudskom ponašanju i trenutke u kojima se konstante iznebuha mijenjaju, čineći igru vječno nepredvidljivom unatoč povijesti koja se vječno ponavlja. Bran Stark napokon je odlučio bindžati „Igru prijestolja“ i sad zna kako je bilo svima nama kad smo se upustili u ovu avanturu u kojoj treba znati pohvatati sva ta neobična imena, zapamtiti sva ta nova lica i proniknuti u njihovu motivaciju, naštrebati svu tu silnu povijest i upoznati se s pripadajućom joj geografijom, pronaći način da sagledamo veliku sliku bez obzira na fasciniranost malim partikularnim sličicama koje tu veliku sliku tvore. No, za razliku od nas koji serije obično gutamo tijekom dugog neradnog vikenda, Bran je „Igru prijestolja“ – sa svim nama nedostupnim, nesnimljenim ili još neemitiranim epizodama, prequelima i sequelima – odlučio odvaliti u najgorem mogućem trenutku, ostavivši hrabru ali gotovo bespomoćnu Meeru Reed da se suočava s mundanim problemima logistike bijega od neumornih zombija Kralja noći. Žrtva koju su Leaf i Hodor prinijeli na kraju prošle epizode neumrlu je armiju prorijedila i usporila, ali bila bi uzaludna da Trooki gavran u času svoga iščezavanja nije pozvao konjicu u pomoć.

Benjen Stark, ili ono što je od njega ostalo, prvi je povratnik u ovoj epizodi koja iznova i iz nova rakursa aktualizira mit o feniksu koji, sad je već posve očigledno, pogoni čitavu ovu sezonu. Preporod, obnavljanje, oporavak, uskrsnuće, povratci otpisanih, druge šanse, život koji uzlijeće iz pepela, zora koja ipak dolazi iza svake duge noći; lijepe i ohrabrujuće stvari, naizgled, no u ovoj seriji ništa nije ružičasto osim oderanog leša na grbu kuće Bolton pa svaki blagoslov nade dolazi s prokletstvom novih i još bolnijih žrtava koje treba prinijeti, novih i nemjerljivo apokaliptičnijih ratova koje je potrebno dobiti da se tinjajući plamičak nade ne ugasi jednom zauvijek. Plamičci su tinjali doslovno na svakom prizorištu ove epizode, prigušeno, a opet dovoljno nametljivo da zapale znatiželju o njihovoj sveprisutnosti. Od Benjenova plamtećeg buzdovana na početku do vatre utjelovljene u Drogonu na kraju; od svijeća na večeri kod Tarlyjevih do vatrice na kojoj će Benjen zaroštiljati zeca; od postojanog plamena na ognjištu u Kući Crnog i Bijelog do odaja Waldera Freya i Kolinde Lannister koje su obasjane svjetlom, ali na svijećnjacima vidno – VIDNO! – ne gore sve svijeće (samo kažem…); od Tommena koji pali svijeću do Arye koja svijeću gasi – simbolika je otvorena za iščitavanje i svatko od nas, poput svećenika Gospodara vatre, u ovoj izložbi plamenih slika može pronaći neki drugi smisao. Vatreni motiv epizode proizašao je iz Branovih vizija u kojima je doznao sve o zmajevima i divljoj vatri bez kojih vesteroška internacionala neće moći izvojevati posljednji i odlučni ljudski boj. Nemam ni vremena ni prostora da barem donekle uspješno raspakiram sav sadržaj nakrcan u epileptički narezanoj redaljci vizija, samo ću „učisto“ prepisati neke natuknice koje sam pabirčio gledajući ih iznova i iznova i iznova (…) kadar po kadar, sličicu po sličicu:

  • Aerys II, „Sve ih spalite!“, piromanti, divlja vatra, je li Trooki gavran ipak uzrokovao kraljevo ludilo kako bi ga natjerao na skladištenje divlje vatre radi obračuna s Bijelim hodačima?
  • Jaime ubija kralja, Jaime sjedi na prijestolju, Jaime baca Brana kroz prozor: a) Bran se uzverao na kulu incesta prateći vranu koju mu je poslao Trooki gavran, b) Bran je morao pasti kako bi mogao uzletjeti kao Gavran, c) Jaime će biti važan, Jaime će biti KLJUČAN u nastavku priče, Jaime je Azor Ahai (LOL? Bez LOL?!)
  • Red Wedding, ajmo Lady Stoneheart, hypehypehype!!!!!!!!!
  • Daenerys i Drogon, King’s Landing u dimu divlje vatre, Drogon bez Daenerys,GDJE SU VISERION I RHAEGAL?, Bran warga Drogona?! (dopisano nakon Daenerysina govora na kraju epizode: „Dany umire!!!“ s tužnim smajlićem; ne pitajte…)
  • „Gdje je moja sestra?“ + krvava ruka i postelja od krvi = Lyanna + Tower of Joy + „Promise me, Ned“; sad me stvarno jebete!
  • Zora nakon Duge noći (tu sam nacrtao srce)
  • Hardhome, Jon, KARSI!!!!!

Hrabra Meera je samo tupo gledala, a i što bi drugo radila kao jedini čovjek u društvu mitskih bića? Bran je sada Trooki gavran – doznali smo da to nije ime nego zanimanje – a Benjen je i živ i mrtav, kako se uzme. Dok Bran štreba za završni ispit krijepeći se zečjom krvi jer zašto ne, jedan drugi odlikaš vraća se kući za praznike. Sam i Gilly jedino je dvoje ljudi u čitavom Westerosu koji među sobom nemaju nikakvih tajni i jedno drugome su potpuna, bezrezervna podrška. Samwell Tarly rodio se u neopisivoj raskoši, no pravo bogatstvo pronašao je tek u svojoj pravoj obitelji, onoj koju je zasnovao slušajući svoje srce i oslanjajući se na svoju beskrajnu empatiju kojoj smo sada ustanovili mjesto postanka: raširene ruke i iskreni topli osmjesi na licima mame Melesse i sestre Talle održavali su ga na životu kroz odrastanje pod tiranijom strašnog oca Randylla i otvorili ga za prihvaćanje drugih bez predrasuda i skrivenih namjera, a dobrota koju nesebično širi, ne hajući za prezir okoline, u život mu je donijela Gilly i malog Sama koje treba zaštititi i pritom zatomiti svoje vlastite paralizirajuće strahove. Premda me na Posljednjoj večeri obitelji Tarly dozlaboga frustrirala Samova nesposobnost da se usprotivi ocu tiraninu, shvatio sam da bi to glasno protivljenje bilo prazno scenarističko skupljanje poena kod gledatelja koji vole velike „fuck yeah!“ trenutke, bez utemeljenja u karakteru protagonista: baš kao što se Jon uvijek na kraju vraća, Sam će uvijek na kraju učiniti pravu stvar, ali na svoj ispričavajuće samozatajan način, bez pompe i povisivanja glasa. U Horn Hill je došao da osigura budućnost svoje nove male obitelji, no iz Horn Hilla je pobjegao s valirijskim mačem kojim će pomoći osigurati budućnost čitavog čovječanstva – a to je definitivno trenutak vrijedan glasnoga „fuck yeah!“.

got-ep56-04

„Krv moje krvi“ izrazito je tranzicijska epizoda koja služi da protagoniste izvuče iz stagnacije i preusmjeri ih prema novim bespućima povijesne zbiljnosti, no ni u toj ekspozicijom bremenitoj tranziciji ne nedostaje uzbuđenja. Svi putovi sada vode u Riverrun, naznačio je to Littlefinger u prošloj epizodi, a sada smo iz usta odvratnoga Waldera Freya doznali da nije lagao: Blackfish je doista oslobodio svoj rodni zamak, no ni Freyevi ni Lannisteri neće se tako lako pomiriti s tim strateški neprocjenjivim gubitkom i pitanje je koliku će korist Sansa Stark imati od vojske svoga praujaka. Valja primijetiti da je Walder Frey eksplicitno govorio o nožu kojim je njegov sin prerezao vrat Catelyn Stark – što me navelo da u natuknice Branovih vizija još jednom velikim slovima naškrabam riječi LADY STONEHEART i mahnito ih podvlačim pjevušeći Journeyev klasik „Don’t Stop Believin’“ – te da nam se, među brojnim povratnicima ove epizode ukazao i siroti Edmure Tully koji je sada još jedan bogalj iz armije slomljenih ljudi i na životu ga održava tek mogućnost da posluži kao konvertibilna m(ari)oneta za ucjenjivanje ujaka Blackfisha.

Jaime će također u Riverrun, ali između njegove i Walderove ugurala se sekvenca u kojoj Nitko napokon bespovratno postaje Netko, a pošto svi putovi sada vode u Riverrun, odvažit ću se predvidjeti da će se i Arya Stark uskoro naći u otadžbini svoje majke. No, koju igru zapravo igra Jaqen H’ghar? Koju ulogu u toj igri igra onaj zločesti, zločesti djevojčurak s uvijek besprijekorno popeglanom bob frizurom? I koja je od dviju djevojaka zapravo na testu Boga s mnogo lica: ona koja je nespremna biti Nitko ili ona koja glumi Nikoga dok na njenom licu titra sladostrasna radost zbog pružene joj mogućnosti da ubije Aryu Stark, sebična radost nepojmljiva s (ne)karakterom Ljudi bez lica? Arya je prisvajanjem napuštene Igle opet prisvojila svoj identitet i ugasila svijeću, čekajući u tami neumitni dolazak svoje jalne suparnice, a nakon braavoške predstave u kojoj je Arya kroz čaroliju glume spoznala svoju istinu, već smo na spektakularnoj predstavi ispred Baelorova hrama koja je svima bacila prašinu u oči.

Kralj Tommen zapalio je svijeću i zaradio audijenciju kod svoje kraljice koja je ulogu odigrala upravo veličanstveno: malo oborenog pogleda, malo očiju koje na sekundu uhvate suprugov pogled prije no što odlete u stranu, malo ohrabrujućeg milovanja kraljevskih bicepsa, malo vilinskog hoda po prostoriji, jako puno neodređenih riječi o vjeri i važnosti okajavanja grijeha – i Tommen je spreman za pozornicu. Ništa ne sluteći, ujo-tajo Jaime spreman je na krvoproliće kako bi spriječio kraljičin hod okajanja, punac Mace Tyrell s urnebesno pernatim šljemom više paradira no što predvodi svoju vojsku i ceremonijalnom uznositošću ih „ohrabruje“ za napad, Kraljica trnja velevažno izlazi iz svoje kočije hladeći se lepezom like a boss, ujo-tajo điha-đihao je svog lipicanca uza kamene stube kako bi papa Sranjo osjetio strah i trepet, ali… „Žao mi je što si moj, a ne dete nekog mog neprijatelja. Ko je tebe poznavao ni pakao mu neće teško pasti“, pomislio je u sebi Jaime kad je ugledao svoga sinonećaka kako iz Baelorova hrama dolazi na najveći gradski trg u pratnji četvorice kraljevskih gardista koji umjesto jelena kuće Baratheon na grudima nose zvijezdu sedmokraku. Papa Sranjo je složio sranje svih sranja i uz Margaerynu pomoć bez kapi prolivene krvi izvojevao spajanje crkve i države: #westerosmožebolje, poludjele su društvene mreže dok okupljeno mnoštvo slavi usvajanje novog kurikuluma.

got-ep56-09

U sjeni puzajućeg državnog udara prošla je scena u kojoj sinonećak uju-taju razrješuje službe u Kraljevskoj gardi, no moglo bi se jednom kasnije, kad prođe ovo sve, pokazati da je baš taj čin odredio sudbinu Westerosa ili barem ove priče. Gardisti kralju služe doživotno, bez prava na ženidbu i imovinu: Jaime Lannister je sada postao punopravnim nasljednikom Bacačeve hridi, povijesnog zamka kuće Lannister, ali i još uvijek moćne vojske svoje obitelji, a bijesno bacanje oklopa u odaji prijestolja itekako nas je podsjetilo na Joffreyevo ponižavanje Barristana Selmyja nakon kojega se prvi mač Westerosa zauvijek odrekao svoga kralja i krenuo u potragu za –  kraljicom. Jaime kreće za Riverrun, tamo se uputila i Brienne, Branove vizije pune su Jaimeja… je li kucnuo čas da Jaime okaje svoje grijehe prema Starkovima služenjem kraljici Sansi?!

No epizoda nas već vodi prema kraljici Daenerys koja je svojem titulariju koji ne stane na karticu teksta pribrojila i naslov Osvajačice. Epizoda je bila tranzicijska i – dramaturški potpuno opravdano – ispunjena antiklimaktičnim obratima koji, rekosmo, preusmjeravaju radnju prema jamačno nezaboravnoj završnici sezone, pa čitava ova blesava završna scena s Drogonom djeluje kao pokušaj scenarista da pošto-poto izmisle neki spektakluk. Okej, važno je da Daenerys zatefteri svoju gotovo božansku ulogu među dotračkim konjanicima, važno je da je upravo postala prvim vođom koji je sve khalassare ujedinio u jedan, važno je da je obznanila svoju nakanu da (ajde više, jebemu!) krene za Westeros (za to će joj biti potrebno, hahaha, tisuću brodova, jesi li čuo, Eurone?), važno je da je čitav dotrački puk sada krv njezine krvi, važno je da je Drogon narastao u pravu mitsku neman (i pritom izgleda senzacionalno, nikad bolje, nikad uvjerljivije, nikad življe, nikad moćnije), no čitava ova sekvenca kao da je bila samoj sebi svrha i djelovala je više kao dokazivanje produkcijske moći negoli kao bitan moment u pričanju ove ionako epske, ionako prebogate i prezapletene priče. No, dala mi je ova scena i povoda za razmišljanje: Daario je u pravu kad kaže da ne može zamisliti da se Dany zadovoljava ljenčarenjem na stolici, makar se ona nazivala Željeznim prijestoljem. Daenerys je ostvarila toliko toga toliko rano toliko mlada. Previše, prerano, premlada? Aleksandar Makedonski, anyone?

Ali, ostavimo kuknjavu za neku drugu zgodu jer ovo je ipak još od sredine prve sezone prva epizoda u kojoj nije pala ni jedna jedina ljudska žrtva. Zapitajmo se radije što se dogodilo s bijelim konjem na kojemu je Dany odjahala prema Drogonu? Horseburger za maminu malu bebicu?

Gle mene kako se sprdam s „Igrom prijestolja“, đubre nezahvalno. Zašutjet ću i okajavati do sljedećeg tjedna. Shame! (8.5/10)

got-ep56-01

Foto/video: HBO

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

Teo Tarabarić
Teo Tarabarić živi u Svijetu leda i vatre sa svojim vjernim strahovukom Bongom. Piše sve i svašta za svakoga i svugdje, uključujući i seriju za HBO (ali HBO to još ne zna)

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image