Nemilosrdni gadovi

„Igra prijestolja“ s06e05: Posljednji pozdrav nježnom divu

got-ep55-04

Igra prijestolja: Vrata/ Game of Thrones: The Door, SAD / Velika Britanija, fantasy, 6. sezona, 5. epizoda, 56 minuta
Autori: David Benioff i D. B. Weiss prema književnom predlošku Georgea R. R. Martina, Režija: Jack Bender
Uloge: Peter Dinklage, Emilia Clarke, Kit Harington, Sophie Turner, Isaac Hempstead Wright, Carice Van Houten, Liam Cunningham, Alfie Allen, Gwendoline Christie, Aidan Gillen, Conleth Hill, Iain Glen, Nathalie Emmanuel, Tom Wlaschiha, Kristian Nairn, Kristofer Hivju, Michiel Huisman, Jacob Anderson, Gemma Whelan, Ellie Kendrick, Daniel Portman, Faye Marsay, Ben Crompton, Kae Alexander, Pilou Asbæk, Max von Sydow

Sansa je u prošloj epizodi poželjela da Starkovi nikad nisu napustili Winterfell. U ovoj su, pak, mladi Starkovi doista dobili drugu priliku i trebat će je znati iskoristiti, jer treću – jasan je bio Jaqen H’ghar – dobiti neće. Rickon je već doma; njegova braća i sestre još uvijek su daleko od rodnoga zamka, no svi su se vratili na početak svoje priče i, znajući to ili ne, pokrenuli lančanu reakciju koja bi ih uskoro mogla okupiti na rodnom ognjištu (klasa Optimist 4eva).

Sansa se doslovno vratila u svoju prvu scenu iz pilot epizode, no sada ne glumi mladu vezilju kako bi svojim ženskim vještinama očarala mladog princa s juga, već da znakom strahovuka prizove slavu Kraljeva Zime i strahopoštovanje koje njihovo ime još uvijek, možda?, nadamo se?, na Sjeveru izaziva. Svoga brata Jona opremila je po sjećanju na svog oca i na metaforičan ga način legitimizirala i učinila Starkom, a on će opravdati tu počast tako što će napokon i u svom srcu pristati na ulogu vođe kojega su u njemu prepoznali svi osim njega samoga, ulogu od koje je uvijek bježao, smatrajući da mu kao kopiletu počasti ne pripadaju. Arya će se vratiti u dan koji ju je promijenio zauvijek, dan kad je prisustvovala pogubljenju svog oca i prvi put promijenila svoj identitet, kreiravši uzorak koji će je naposljetku dovesti do hrama ljudi bez lica i identiteta. Bran će se pak vratiti na sami početak svega, u trenutak kad su Djeca šume zmajskim staklom ispisala Knjigu postanka Bijelih hodača, eda bi, amaterskom greškom drskog igrača koji je precijenio svoje mogućnosti, Djeci šume ispisao Knjigu otkrivenja, doveo im četiri jahača Apokalipse pred vrata i vlastoručno u Westeros doveo tu Zimu o kojoj svi pričaju već šest sezona. Bran se malo zaigrao, a ovo je igra koja ne oprašta.

Igra je samoj sebi svrha i igrači su uvijek u zabludi kad misle da pobjeđuju i u smrtnoj opasnosti kad se na pobjede naviknu. Varys i Petyr Baelish igračka su elita, to nitko ne spori, ali nisu bez slabosti, već ih samo skrivaju vještije od suigrača. Littlefinger tipuje na izazivanje kaosa koji doživljava kao ljestve kojima se penje do vrha, ali u kaosu se događaju nepredviđene stvari, a Sansa se nenadano popela na vrh ljestava i skočila u duboki snijeg, odabravši biti igrač, a ne igračka. Igra se više ne zove „Spasite bespomoćnu Sansu“ nego „Sjever pamti“: Maloprstome moramo odati priznanje na brzom kopčanju i improvizacijskom talentu – nije samo Sansi ponudio plan B u vidu novoustanovljene armije praujaka Bryndena Blackfisha Tullyja koja je netom oslobodila Riverrun, već je i na odlasku pokušao uniziti Jona nazvavši ga polubratom, mudro izbjegavajući riječ kopile koja bi mu samo napravila veću štetu – ali njegova bivša štićenica namirisala je krvarenje izloženih osjećaja bivšega joj mentora i iz krtogradskog razrušenog bordela (koja divna simbolika za Baelishev trenutni skor na tablici Igre) izašla dodatno osnažena i mudrija za spoznaju da za pobjedu ponekad treba prigušiti osjećaje i svoje karte ljubomorno priljubiti na njedra: kombinacijom improvizacije, bijelih laži i prešućivanja istine, na sastanku kriznog stožera progurala je strategiju diplomatske inicijative prema kućama Sjevera i ishodila odobrenje za Brienneinu rijekotočnu misiju, a Baelisheve vitezove Valea zadržala je kao as u rukavu koji će možda odigrati kad to bude odgovaralo njezinim interesima. Petyr je rekao da joj treba njezina armija; ne bi li bilo divno da se Sansa pojavi na Moat Cailinu, svom rođaku Sweetrobinu izloži istinu o umorstvu njegove majke te preuzme armiju Valea u svoje ruke i Littlefingera jednom zauvijek izbaci iz igre (dok Julie Andrews trčkara unaokolo pjevajući o brdima koja su oživjela sa zvucima glazbe)? Kad već jedrimo klasom Optimist, nadam se da je Sansina dvosmisleno konstruirana optužba „Još uvijek u svom tijelu mogu osjetiti to što mi je radio“ puko trolanje Benioffa i Weissa, jer nisam siguran da neću baciti pepeljaru u televizor ako doznamo da u Sansi uistinu raste plod Baelisheve izdaje i Ramsayeve psihopatije.

I, prije negoli napustimo Crni zamak: #Briemund #Torienne #Tarthbane #samoljubav.

got-ep55-02

Varys ne igra na kaos nego na znanje, ali osjećaji su i u njegovu slučaju isplivali na površinu kao neuknjižena, nepredvidljiva varijabla koja ovih dana igračima diljem Westerosa i Essosa kvari planove i urušava taktiku. Tyrion je za izradu strategije za odnose s javnošću angažirao poznatu PR agenciju Crveni hram iz Volantisa, no njezina direktorica Kinvara, Plamen Istine, Svjetlo Mudrosti, Prva sluškinja Gospodara svjetla, ne raspolaže samo trikovima i opsjenama za obmanjivanje javnosti, nego i mučnim istinama kojima dokazuje svoju ekspertizu. Prvo je Tyriona iznenadila opaskom o njegovu boravku u Volantisu da bi potom Varysovo lice obojila dosad pomno skrivanim nijansama šoka, straha, mučnine i nelagode: njegova poslovična hladnokrvnost kao da je nestala u zagasito krvavom sjaju čarobnog rubina njezine ogrlice. Ako ste fascinirani Melisandrinim moćima, imajte na umu da je u vojsci Gospodara svjetla ona samo pješadija. Kinvara je maršal i vidjet ćemo hoće li Tyrion požaliti dan kad ju je poželio upoznati. „Svatko je to što jest i tamo gdje jest s razlogom. Strašne stvari događaju se s razlogom“, nije da nije opomenula Varysa, ali i nas gledatelje koji tada u svojoj naivnosti nismo znali da nam se upravo otkriva razlog čitavoga Hodorova bitka. Ja pak očito nisam dovoljno kažnjen jer ne mogu dočekati i istodobno se užasavam otkrivanja tajne o glasu iz plamena koje nam se naviješta od samog početka sezone: gomilanje falusno-eunuških pošalica kulminiralo je krupnim planom jednog penisa s dvjema bradavicama koji će mi poslužiti kao baelishevski hitar prečac za selidbu iz Meereena u Braavos.

Osjećajima u ovoj igri nema mjesta, kraj ove epizode najzorniji je dokaz toj tvrdnji, a braavoški ljudi bez lica nedodirljivi su na vrhu igračke piramide jer su vanjskom svijetu nevidljivi pa mogu pretendente pustiti da se razmašu dok im ne presude, a identiteta nemaju pa mu ne mogu robovati. Igra je Bog s mnogo, ali nikad dovoljno lica, i Djevojčica je dobila zadatak prinijeti mu još jedno na oltar. Treba umrijeti, treba služiti; odslušavši priču o postanku Braavosa, uputila se pogledati predstavu kazališne trupe kako bi upoznala glumicu koju treba ubiti, no našla se ponovno ispred Baelorova hrama gdje se još jednom suočila s traumom koja joj je preusmjerila život. Gledajući čudesno ekspresivno lice Maisie Williams kako se smije tromoj pijanduri Robertu Baratheonu da bi potom siktalo od bijesa s karikiranim prikazom njezina oca te potonulo u duboku tugu kako je predstava odmicala prema kraju i otkrivala joj informacije koje dotad nije ni čula, vidimo da ovo nije Djevojčica na zadatku, već gospa Stark na još jednoj kušnji. Sve je igra laži, podsjeća nas ova fantastično uspjela metakontekstualna scena u kojoj vidimo da je povijest zapravo samo propaganda pobjednika, a velike ideje puka sprdnja dokonoga puka. Aryi Stark, jer Djevojčica je Netko tko postavlja pitanja umjesto da samo služi, moral ne dopušta da hladnokrvno ubije nekoga tko to ne zaslužuje, a mi glupi gledatelji, nevični igri laži, kimamo glavom kad je Jaqen pita dolazi li smrt samo zločestima, a dobre ostavlja po strani. Naravno da smrt dolazi svima, naravno da će još jedno lice na ovaj ili onaj način završiti u Dvorani, ali ne Hodor, ne, ne, ne Hodor!

Politička propaganda uzburkala je duhove Željeznog otočja gdje se na, za potrebe serije dajdžestiranom kingsmootu bira novi kralj. Nikako kraljica, jer džaba Yari iskustvo, sposobnost, porijeklo i održiv plan razvoja kad vrli muževi u virilnosti vide jedinu vrlinu. U odnosu na događaje iz knjige, sekvenca je krajnje pojednostavljena – za krunu od naplavina natječu se samo Yara i Euron, nema podmićivanja zlatom ni truba kojima se krote zmajevi – no tim preglednija i svrsishodnija, jer kingsmoot je očito iskorišten kao zgodan način da Dany napokon dobije svoju flotu, a jednoobraznim prikazom Eurona kao mlatimudana kojemu ništa nije sveto dobili smo novog zlikovca zbog čijih ćemo postupaka tek gristi nokte. Je li Euron svoju krunu zaradio na naivno lagan način? Možda, no treba imati na umu da je riječ o ratobornom narodu, uvjerenom u vlastitu bitnost i veličinu, ali narodu pogažena ponosa koji svojim „civiliziranim susjedima“ odavna služi kao objekt sprdnje. Ne biramo li i mi svih ovih 26 godina mlatimudane koji nas hrane obećanjima o povratku mitske stare slave i vlažnim snovima o snubljenju kraljice Europe? Kako god bilo, Yara se sa svojom klasom Optimist otisnula na široko more, a u mojoj se perverznoj glavi posložila sličica o Theonu, Varysu i Sivom Crvu kako uz kavu razmjenjuju svoja eunuška iskustva i smiju se glupim muškima koji uvijek razmišljaju krivom glavom. Serijo, ostvari mi ovu maštariju!

got-ep55-07

Daenerys maršira prema Zaljevu robovlasnika i ni u primisli joj nisu novi muški jer i s ovima koje ima pod čizmom nikako da dođe na zelenu granu. Joraha Andala dvaput je otjerala i dvaput joj se vratio i život joj spasio, a ja ne vjerujem samom sebi da baš na ovoj sceni, dostojnoj kakve latinoturske sapunice, puštam prve suze. On je voli, Tyrion je bio u pravu! Njoj je žao! Njoj je stvarno žao! On se oprašta od svoje khaleesi! Ona ga zaustavlja i kaže mu da je još uvijek njegova kraljica! Ona mu zapovijeda da pronađe lijek i da joj se onda vrati! Trebat će njegovu pomoć kad osvoji Sedam kraljevstava! Daario gleda u pod! Jorah šutke prihvaća zapovijed! Emilia Clarke i Iain Glen svojom su uhodanom, ali nadahnutom kemijom ovu čudnjikavu scenu pretvorili u emocionalni vrhunac epizode, napisao bih da je epizoda završila na tom mjestu, ali nije. No, u svakom slučaju nam je dala još jedan pogled na odnose vladanja i služenja, ljubavi i obaveze, početka i kraja, istine i laži.

A sve je igra laži. Igraju je s nama Benioff i Weiss, i pobjeđuju bez obzira jesmo li gledatelji ili čitači, jer su nam u ovom kaosu svima izmaknute ljestve, a osjećaji su nam izloženi da se po njima gazi zdesna i slijeva, odozgo i odozdo, iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Spojlerima iz „Vjetrova zime“ nemoguće je utvrditi autentičnost, ono što pak znamo preobličeno je i prepakirano, na mitove iz vesteroške pretpovijesti bačena je sumnja – čak se i regicid i rodoskvrnuće prikazuju kao najnoviji modni hit, a ne najmračniji, najzabranjeniji tabu – tako da nam ne preostaje ništa doli gledati i vjerovati, poput publike na braavoškoj predstavi ili birača na željeznootočnom kingsmootu. Šesta sezona za to vrijeme gazi sve pred sobom odvažno brzim tempom i ne ustručava se od razotkrivanja tajni koje datiraju još od prvog sveska „Pjesme leda i vatre“. U ovoj nam se epizodi razjasnio misterij fundamentalan za čitavu priču: doznali smo tajnu postanka Bijelih hodača i doznali smo je gotovo ovlaš, bez velike pompe, u službi guranja priče naprijed, u nove tragedije za koje nitko od nas nije bio spreman.

Kupujem si prostor i vrijeme, drago čitateljstvo, mudrujem nadugo i naširoko o temama epizode, misterijima, igrama, umiranju i služenju, predstavama i opsjenama, jer o onome o čemu bih trebao pisati, ne mogu niti razmišljati. Recenzija mi kasni cijeli jedan dan, a ja još uvijek procesuiram ono što se dogodilo, nemoćan da krenem dalje i preglup da sagledam implikacije svega što se na kraju ove epizode dogodilo.

Iskreno, moj je prvi instinkt bio da urednicima pošaljem tekst sljedećega sadržaja:

„Hodor.“

Ne da bih se pravio duhovit, otkačen i originalan, već zato što je to jedina riječ koja mi je preostala nakon što mi je eksplodirao mozak, jedini vapaj koji je ostao kao uspomena na zgaženo srce koje mi je nekad kucalo u grudima. Implikacije koje donose novootkriveni vremenski zakoni, novootkrivene Branove supermoći i novootkrivene fundamentalne tajne vesteroške mitologije otkrivat ćemo tek u epizodama koje dolaze. Nemam snage teoretizirati o tome da je Bran sada faktički postao glavnim negativcem „Igre prijestolja“ koji je uzrokovao dirljivo fotogeničnu smrt svoga mentora te izumiranje čitave jedne inteligentne vrste i zbog čije bi gluposti Bijelim hodačima moglo napokon uspjeti uništiti Zid i svu njegovu magiju. Ne mogu niti histerizirati o gubitku još jednog strahovuka premda mi se histerizira bez obzira što sam svjestan da je tek s odlaskom Ljetnika Zima i formalno došla te da je Bran sada i službeno prestao biti „sweet summer child“. Ne, ne ovaj put; dopustite mi tek da autorima ove serije čitavim bićem koje su mi ostavili na životu čestitam na dosljedno časnom i plemenitom prikazu lika koji je mogao biti karikatura, punchline, politički nekorektan vic, ali nije, nikad: Hodor je u nama budio samo toplinu i humanost, pružao je Branu zaštitu, a mi smo htjeli zaštititi njega od surovog svijeta za koji je opremljen tek svojom fizičkom veličinom. Sada smo doznali da je, od svih stotina i stotina putnika koji su protutnjali pred našim očima u ovih šest nezaboravnih sezona, Hodor bio jedini koji je sve vrijeme točno znao svrhu svoga poslanja. Da drži vrata. Da služi. Valar dohaeris, Hodor. A klasa Optimist ne predaje se ni nakon najbespomoćnije bolnog gledateljskog iskustva… ikad? Klasa Optimist tisuću će puta pregledati Hodorove posljednje trzaje jer klasa Optimist želi da Hodor ode kao heroj, a ne kao tijelo kojim upravlja neki drugi, čudesno moćan, ali bezobziran um. Klasa Optimist primijetit će da je ovaj nježni div na koncu vrata svoje sudbine držao sa širom otvorenim, bistrim, toplim očima, a ne s izbečenim bjeloočnicama. Klasa Optimist će zaključiti da je Hodor barem na svom kraju imao pravo na izbor i da je svoju sudbinu odabrao svjesno. (Hodor/Hodor)

got-ep55-03

Foto/video: HBO

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

Teo Tarabarić
Teo Tarabarić živi u Svijetu leda i vatre sa svojim vjernim strahovukom Bongom. Piše sve i svašta za svakoga i svugdje, uključujući i seriju za HBO (ali HBO to još ne zna)

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image