Nemilosrdni gadovi

“Igra prijestolja” s06e07: #samoreforme i slične bedastoće

got-ep57-04

Igra prijestolja: Slomljeni čovjek/ Game of Thrones: The Broken Man, SAD / Velika Britanija, fantasy, 6. sezona, 7. epizoda, 50 minuta
Autori: David Benioff i D. B. Weiss prema književnom predlošku Georgea R. R. Martina, Režija: Mark Mylod,
Uloge: RORY McCANN!!!, Kit Harington, Lena Headey, Nikolaj Coster-Waldau, Sophie Turner, Maisie Williams, Liam Cunningham, Alfie Allen, Natalie Dormer, Diana Rigg, Jonathan Pryce, Jerome Flynn, Kristofer Hivju, Gemma Whelan, Faye Marsay, Hannah Waddingham, Clive Russell, Tobias Menzies, Ian Whyte, Hafþór Júlíus Björnsson

#samoreforme je hešteg koji ne znači ništa i nikoga ne obavezuje na bilo što, ali dobro zvuči i lakovjerna gladna svjetina ga halapljivo guta,bez obzira što mu hranjiva vrijednost ne doseže ni razinu rižina kolačića. U politici, bila ona svjetovna ili vjerska, heštezi i slogani prazne su riječi kojima narod dodaje vlastiti sadržaj, često ne znajući da moć dolazi iznutra, da su je imali cijelo vrijeme. Potreba za reformiranjem, naime, neće se realizirati sama od sebe; za reforme se prvo treba izboriti iznutra, promjenom vlastite paradigme, a potom i aktivnim angažmanom bez uzmaka i popuštanja. Reforme, uspjele i neuspjele, iskrene i lažne, realistične i idealistične, u srcu su varljivo mirne sedme epizode koja meditira i zdvaja o vjeri, nadi, moći i, slatke li simbolike, Sedmorici.

Vjera je duhovna okrjepa, ali i opijum za mase. Oruđe nade, ali i oružje moći. Sredstvo utjehe i manipulacije. Milost i prijetnja, sloboda i dogma, raj i pakao. Vjera je što god želiš da bude, jer svatko je definira na svoj način, svakome može značiti nešto drugo, i svatko je može iskoristiti kao paravan legitimiteta za nametanje vlastite volje. Brat Ray i papa Sranjo služe istoj Sedmorici, no jednoga vjera oslobađa od okova vlastitog ega dok drugi njome pumpa vlastiti superego. Ray se na vlastite oči uvjerio u užase rata i želi svijetu vratiti čovječnost, Sranjo koristi posljedice ratnih užasa kako bi poentirao na strahu od božje osvete. Reforma čovjeka iznutra i reforma društva izvana dvije su oprečne strane ove vjerske medalje, no na objema se nalazi izmučeni i oprženi portret Sandora Cleganea u čijoj su se životnoj priči religija, država, narod i #samoreforme isprepleli u gordijski čvor, no sjekira je u njegovoj ruci: na tragičnom kraju ove epizode on po prvi put ima moć da sudbinu uzme u svoje ruke umjesto da od nje bježi. Sandor Clegane sada je Duh sa sekirom: masakrom nad dobrotom koja ga je uskrisila i reformirala, njegov je novi život dobio novi pokretački smisao i, ma koji put sada odabrao – ja se na njemu nipošto ne bih volio naći.

Po prvi put nakon premijere četvrte sezone gledamo epizodu koja ne počinje uvodnom špicom, što je krasna gesta ljubavi prema Sandoru Cleganeu čiji je povratak odista jako, jako posebna stvar, no „Slomljeni čovjek“ je u čitavom svom trajanju strukturalno atipična epizoda „Igre prijestolja“. Nikad dosad, primjerice, nismo Tyriona Lannistera izgubili iz vida pune dvije epizode. Jako rijetke su i epizode poput ove u kojoj se iznova i iznova vraćamo na isto mjesto radnje ili istim protagonistima kao što je sada slučaj sa Sandorom i Rayom, Riverrunom, Sjeverom i Kraljevim Grudobranom. Vizualno, ovo je bila „najzelenija“ epizoda serije, unatoč poslovičnoj Zimi koja dolazi, i čitavim svojim trajanjem forsirala je varljivi osjećaj pastoralne idile, nadograđene nadahnutom, ali pomaknutom elegičnom partiturom Ramina Djawadija. Kao da je serija, makar za jedan jedini nastavak, iznutra reformirala i samu sebe, slomila se na proste faktore i prema kraju se, prikazom posljedica strašnog masakra nedužnih, ali i suzdržavanjem od prikazivanja samog krvavog čina, ponovno prestrukturirala u seriju koju poznajemo, no opet drukčiju i novu. Promjena poetike naslanjala se na drukčiju i novu strukturu koju je u „Svijet leda i vatre“ donio njegov četvrti svezak „Gozba za vrane“ iz kojega je ovaj nastavak mahom crpio sadržaj. Knjiga je to lišena spektakla i trenutaka većih od života – nema čak ni zmajeva! – jer se na brutalan način iz centara moći spušta na opustošenu zemlju, među običan puk kojega je rat osakatio i osiromašio, materijalno i duhovno, i omogućio uzlet vjerskih institucija i pokreta kojima se narod priklanja u potrazi za smislom. Idila protohipijevske komune koja uzgaja svoje plodove i veselo gradi svoju bogomolju naprasno je prekinuta upadom bandita Bratstva bez barjaka i to je pravo lice poslijeratne stvarnosti: ma koliko se ufali u nešto veće od nas i aktivno obnavljali svijet oko sebe, tog svijeta više nema, on pripada podivljalim psima rata koji zahtijevaju svoj plijen i ne prežu ni od čega dok ga se ne dokopaju.

got-ep57-02

U ovoj drukčijoj i novoj „Igri prijestolja“ i naši junaci su drukčiji i novi, reformirani izvana ili iznutra, donekle ili stubokom, istinski ili himbeno. Nitko se na okolinu ne adaptira kao trostruka kraljica Margaery koja se još jednom dokazala kao neprikosnovena šampionka igre. Zapravo ne znam je li me u ovoj epizodi više impresionirala Margaery Tyrell ili Natalie Dormer: obje su ove prekrasne žene veličanstvene glumice i ne preostaje mi doli klanjati se njihovim silnim talentima. Margaery je prevarila svih – pa čak i nas koji smo slutili njezin blef, ali nikako u njega nismo mogli biti baš-baš sigurni-sigurni, jer toliko je dobra – znalački podvaljujući laž kroz namjenski ispovjeđenu istinu. Nije samo, kao prava preporođena vjernica, nadahnuto (re)citirala Knjigu Majke (treće poglavlje, stih broj 12) i okajavala svoje gnušanje nad siromašnima kojima je glumila zaštitu isključivo za vlastiti probitak, već je u sve to uplela i svoga pohotnog kraljevskog pubertetliju kojemu uskraćuje bračne povlastice jer „žudnje koje su me nekad vodile, više me ne vode“, dobro znajući da će vijest o njezinoj novootkrivenoj krijeposti naći put do Vrapčevih ušiju. Sad je od svog duhovnog vođe dobila nalog, a zapravo dozvolu za razmnožavanje: papa Sranji pod hitno treba kraljevski potomak za utvrđivanje nečasne veze Crkve i Države, ali za Margaery će Tommenovo dijete biti sredstvo njezine potpune emancipacije kojim će nadjačati ionako krhku preostalu moć obitelji Lannister. Kraljica trnja može biti ponosna na svoj prekrasni, prepametni pupoljak i mirno se vratiti u sigurnost svog Visovrta, ali ne prije urnebesno bolnog verbalnog šamaranja Kolinde Lannister.

No, što li se samo krije u Kolindinoj glavi? Već neko vrijeme gledamo je kako sve svoje nedaće promatra sa stoičkim, pače, budističkim mirom. Koliko god Lena Headey bila fantastična glumica, reformirana Kolinda ne glumi ni približno uvjerljivo kao Margaery i u njezinu se ludom pogledu vide oluje koje se nezadrživo pomaljaju. Znamo još iz foršpana šeste sezone da nas čeka ono „Biram nasilje“ pa uživajmo u bonaci, jer znamo da neće dugo trajati.

Kolindin Kitarović dojahao je u Riverrun sa svojim Bronnom – pardon, Ser Bronnom od Blackwatera, jer ovaj najamnik se reformirao u pravog vesteroškog lorda (moš mislit) – u pravi trenutak da se uvjeri u potpunu nedoraslost Freyevih nesposobnih sinova. Vrištao sam od smijeha kad je Lotharu Freyu odvalio šamar svojom zlatnom desnicom, no ni Jaime nije što je nekad bio. Srce mu je negdje drugdje, i to se zorno vidjelo u potpuno jednostranom verbalnom duelu s Blackfishom Tullyjem. Jaime je lik koji uporno i konstantno biva zaustavljen u svom karakternom razvoju. Incestuozne igrice sa sekom blizankom zaustavile su izgradnju njegova karaktera u najosjetljivijoj dobi, umorstvo Ludog kralja uništilo je njegovu reputaciju, gubitak ruke poništio je čitavu njegovu ulogu i svrhu u ovom svijetu, a povratak Kolindinim osramoćenim skutima bacio ga je u potpunu regresiju potpuno ispravši blagotvoran Briennein utjecaj. Jaime je izgubljen. Brienne mu se vraća u sljedećoj epizodi, ali pitanje je vraća li se na vrijeme ili puno prekasno.

Od jednog slomljenog čovjeka do drugog, već smo u Volantisu. I ne mislim pritom (samo) na Theona Greyjoya, već na sebe jer ovo postaje smiješno kakve mi sve bedastoće tjeraju suze na oči. Prvo sam pobenavio od plača kad je Dany naredila Jorahu „Idi, bre, leči se!“, potom sam se raspekmezio kad je Gilly branila Sama pred strašnim ocem Randyllom, a sad sam se umalo udavio od jecanja kad je, sramota me to i napisati, Yara Theona poljubila u čelo. Ili sam trudan ili ulazim u klimakterij ili ova sezona majstorski igra na sentimentalnu kartu. Yara polako ali sigurno reformira svog malog brata, a u ljepoti njezine nježne grubosti posebno me kosnula semantika njezinog podstreka. „Are you with me?“, upitala ga je, baš kao što je i Daenerys u prošloj epizodi pitala krvi svoje krvi. Hm… Sad možda stvarno fantaziram, ali Yara je to pitanje postavila taman prije no što se uputila „izjebati sise“ volantinske prostitutke, a Dany u knjigama rado koristi seksualne usluge svojih sluškinja pa… Ništa, samo kažem.

A kazat ću i da Alfie Allen zaslužuje Emmyja.

got-ep57-01

I da Bella Ramsey zaslužuje barem nominaciju, jer, FUUUUCK MEEEE!, jeste li vidjeli, jeste li čuli Lyannu Mormont? „Igra prijestolja“ ima najdublju klupu za rezerve, a Nina Gold najbolja je casting direktorica u svim paralelnim svemirima i prava je povlastica svjedočiti gotovo iz epizode u epizodu pojavljivanju novih likova koje u sekundi shvatimo, prihvatimo i zavolimo. Mala medvjedica najveće je otkriće cijele ove fascinantne sezone i oduševljen sam što će osobno predvoditi svojih 62(0) ratnika na vinterfelskoj bojišnici.

No, Sansa i Jon nemaju ništa s tim. Jon je samo Snow, Sansa je Bolton – ili Lannister, tko će ga više znati – a Sjever doista pamti, ali ne po dobru. Srećom, imaju Davosa koji zna s djevojčicama (zašto ovo zvuči tako prljavo?!).

Reformirana kuća Starkovih na klimavijim je temeljima no što smo mislili, opijeni srećom nakon Jonova uskrsnuća i Sansina bijega. Sjever pamti Robbovu lakomislenu glupost, Sjever pamti tko je kriv za današnji usud Boltonove vladavine, Sjever pamti Crveno vjenčanje na kojemu su zaklani njegovi lordovi i najbolji sinovi. Da, Sjever pamti i odanost prema Starkovima, no sad je to odanost koju im ne duguju, nego je treba iznova zaslužiti. Robett Glover zalupio im je vrata pred nosom, uvrijeđen njihovim stavom koji ne uvažava žrtve njegove obitelji, već s lažnim autoritetom od njega zahtijeva nove. Čak ni nagovaranje Divljaka nije išlo glatko. Da Jon nema fanatično odane saveznike u Tormundu i Wun Wunu, pitanje je bi li uopće imao na koga računati za bitku s Ramsayem Boltonom. Sansa to zna i pogazila je svoj ponos poslavši gavrana mrskom Littlefingeru i nešto mi govori da će kad-tad požaliti tu odluku. Ali, Sansa, kvragu, molim te obavijesti i Jona o svojim planovima, nemoj da se ova ionako nevesela situacija pretvori u glupu i nepotrebnu obiteljsku sapunicu.

Kad smo već kod nepotrebnih gluposti, što bi Aryi da onako bezbrižno poskakuje po braavoškim ulicama s rukama iza leđa I BEZ JEBENE IGLE?! Nitko se reformirao u Nekoga; Arya Stark dirljivo je svojom frizurom ispisala posvetu svom ocu i bilo je pučko zadovoljstvo gledati je kako drsko i samouvjereno naručuje prijevoz za Westeros, ali hoće li mi netko, molim vas, objasniti čitavu onu sekvencu s bakom koja Snjeguljici nudi jabuku, ali to nije dobra bakica nego zla vještica? Aryino ponašanje bilo je toliko izvan karaktera i svake logike da sam na koncu zaključio da se možda nije ni dogodilo – ili pak da je u pitanju neki misterij koji će nam se tek u sljedećoj epizodi razjasniti, jer, u suprotnom, ovo je tek traljavo napisana scena bez nekog većeg smisla, a na takvo što jednostavno ne pristajem. Neću vas daviti svojim vjerojatno idiotskim teorijama, ionako ih je već pun internet, ali dopustite mi da vas na kraju malo zagnjavim laudama koje ću ispjevati Marku Mylodu, redatelju ove epizode, i produkcijskom timu koji se mjeri u tisućama ljudi. U čitavom spektakluku „Igre prijestolja“ lako je zaboraviti da je riječ o punokrvnoj karakternoj drami, a ova je mirna epizoda savršenim ritmom – manje kroz akciju, a više kroz vrhunski napisane dijaloge Bryana Cogmana – prodrla ispod kože naših junaka duboko u njihovu srž, ispipavajući ranjivost koja drhti ispod brižno održavanih fasada. U čitavom pak bujrumu zala i okrutnosti ove serije, lako je zanemariti njezinu jedinstvenu ljepotu, no veličanstvene slike Medvjeđeg otoka, Riverruna, gdje-god-da-je-Sandor-Clegane i Braavosa zasljepljivale su svojom nesvakidašnjom poetičnošću. Zbog svega toga, zbog Lyanne Mormont, zbog Iana jebenog McShanea i Sandora jebenog Cleganea, ni ocjena za ovu epizodu, koja je zapravo samo još jedan most (#samoreforme, he he) prema uzbuđenjima završnice sezone, ne može biti manja od (9/10)

got-ep57-03

Foto/video: HBO

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

Teo Tarabarić
Teo Tarabarić živi u Svijetu leda i vatre sa svojim vjernim strahovukom Bongom. Piše sve i svašta za svakoga i svugdje, uključujući i seriju za HBO (ali HBO to još ne zna)

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image