Nemilosrdni gadovi

Uzaludno kucanje na vrata raja

inside_llewyn_davis_05

U glavi Llewyna Davisa / Inside Llewyn Davis, SAD, Francuska, 2013.., drama, 104 minute
Režija: Joel Coen
Uloge:  Oscar Isaac, Carey Mulligan, Justin Timberlake, Ethan Philips, Robin Bartlett, John Goodman, F. Murray Abraham

„Ako nikad nije bila nova i nikad nije prestala biti popularna, onda je to folk pjesma“, ovako zvuči definicija folka kojom nas u priču uvodi junak filma „U glavi Llewyna Davisa“. Dotični Llewyn muva se početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća New Yorkom s gitarom u jednoj i tuđom mačkom u drugoj ruci u potrazi za gažom, producentom i krevetom u kojemu bi prespavao. I dok krevet uglavnom ipak uspije pronaći, s gažama je mnogo teže, osobito nakon smrti partnera s kojim je tvorio glazbeni duo. I to je manje-više sve što je potrebno znati o fabuli novog filma braće Joela i Ethana Coena koji su mnogi proglasili njihovim najemotivnijim filmom u karijeri. Teško je u istu rečenicu staviti Coenove i emocije, budući da njihova kulerska poza i obavezni efekt očuđenja rezultira distancom prema materijalu i likovima te uspješnije od bilo kojeg zečjeg nasipa brani protok emocija. No, pomak na tom planu ipak je vidljiv pa njihov novi film odlikuje autentični elegični ton, pomalo je nježan, pomalo tužan i tek rijetko blesav kako to već Coenovi znaju biti.

Za razliku od „Tko je ovdje lud?“ u kojem su se bavili korijenima američke glazbe u formi komične glazbene parafraze Homerove „Odiseje“, „U glavi Llewyna Davisa“ mnogo je ozbiljnija i tužnija odiseja kroz folk scenu Greenwich Villagea s početka šezdesetih, neposredno prije nego što će ona eksplodirati, ponajprije zahvaljujući Bobu Dylanu. I naravno, to ne može proći bez malih intertekstualnih zafrkancija pa se tako mačka oko koje se mnogo toga vrti zove Uliks (Odisej), a našlo se mjesta i za poznati folk klub Gate of Horn koji ime duguje poznatom Penelopinom snu.

Prikazujući nekoliko dana potucanja nesretnog glazbenika Coenovi kreiraju vizualno uzbudljiv pikarski film novog doba i pri tome posežu za efektnom eliptičnom strukturom, svojevrsnom dramskom omčom zbog koje u trenutku kad pomislimo da smo došli do kraja priče, shvatimo da smo zapravo na početku. A početak je zapravo i kraj, a zapravo je tako svejedno jer, iako bi gledatelj  mogao pomisliti kako je posrijedi klasični biografski film s poznatom ‘preko trnja do zvijezda’ matricom, Coenovi nam zapravo nude nešto mnogo zanimljivije, posvetu svim onima tisućama luzera koji nisu imali sreće postati Dylani. Dakako, u prvom redu onima talentiranima, poput Llewyna Davisa, kojima je za uspjeh nedostajalo malo karizme, upornosti ili jednostavno sreće.

Iako smješten u vrijeme u kojem je New York gotovo eksplodirao od navale kreativaca i šašavih umjetnika svih izričaja, od bitnika do folkloraša, Coenovi začudo ne pokazuju želju da ozbiljnije istraže tu scenu pa su svi sporedni likovi glazbenika, osim Dylana koji se pojavi u posljednjoj sceni, svedeni na karikature, ali zato ulaze dublje u glavu Llewyna Davisa nego što je to za njih uobičajeno. Ipak, najbolji su, pa i najemotivniji, u trenucima kad bez prevelikih redateljskih intervencija puste Oscara Isaaca da odsvira i otpjeva nekoliko glazbenih brojeva. A ovo je dobar trenutak da spomenemo još jednog muzičara koji nije postao Bob Dylan, iako je s njime svojedobno svirao, ali je izrastao u jednog od najboljih suvremenih producenata filmske glazbe, što osim ovdje trenutno potvrđuje i izvrsnom glazbenom kulisom serije „Pravi detektiv“ – T-Bone Burnett.

I baš kao što je filmografija braće Coen ispunjena nevjerojatnim oscilacijama, od genijalnog („Fargo“)  preko bezveznog („Gangsterska petorka“) do priglupog („Spaliti poslije čitanja“), tako se njihova različita lica mogu prepoznati i u ovom filmu. Makar je tonalitet ovaj put mnogo manje humorističan nego u većini ranijih filmova, Coenovi ipak ne odustaju od povremeno iritantne, preseratorske poze i forsiranja kulnesa pod svaku cijenu, bez obzira je li riječ o glumačkom ekscesu kakav je nastup Johna Goodmana, ili neka druga „otkačenost“, superkul naočale koje nosi svaki drugi lik ili smiješni bijeli puloveri u kojima nastupa jedan folk boy band.

Tako je i s glumcima, kojekako. Za razliku od Goodmanove pretjeranosti, Oscar Isaac sjajno je ugodio svoj glumački intezitet, od tihog i depresivnog introverta do nadrkanog tipa sklonog bijesnim ekscesima kojeg njegova bijesna bivša ljubavnica Jean (Carey Mulligan) opisuje kao idiotskog brata kralje Mide, jer sve što dotakne pretvori u sranje. Simpatičan je i nastup Justina Timberlakea u ulozi Llewynova najboljeg prijatelja, dok se spomenuta Carey Mulligan, koja u većini scena ničim izazvana viče, s Goodmanom natječe za titulu miss iritantnosti.

Usprkos povremenom falšanju „U glavi Llewyna Davisa“ svakako ulazi u bolji dio filmografije Coenovih, if you ask me, negdje na peto-šesto mjesto zajedno s „Bartonom Finkom“, a iza „Farga“, „Krvavo prostog“, „Čovjeka zvanog Hrabrost“ i „Velikog Lebowskog“. (LUZERSKA POEMA 7,5/10)

/NG RUNJIĆ/

ja bi ipak da john goodman bude miss iritantnosti

/NG TOMLJANOVIĆ/

Pa moram priznati da bi mu lenta krasno stajala.

Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

3 Comments

  1. Srx

    18. veljače 2014. at 13:48

    “Ako nikad nije bila nova i nikad nije prestala biti popularnom”

    Zasto novA, a popularnOM? Zbunjenost neoustaskom gramatikom?

    Lashkaj malo s eksplodiranjem. Jedanput je dosta.

    Coenovima spocitavas preseravanje (bez argumenata); kako bi etiketirao “if you ask me” kad bi “ako se mene pita” bilo sasvim dovoljno?

    IneNzitet. Ako vise volis germanizaciju jezika. IntenziVNOST je bliza hrvatskom, a silovitost prava slavenska rijec.

    Lik Carey Mulligan jest iritantan, ali bih provjerio da nije rijec o kopiranju stvarne osobe.

    U ostalom, nelos prikaz.

    Na kraju, nama koji nismo imali privilegiju da nas engleskom uce prevoditelji naslova, molim bih da umjesto umotvorina tih nepismenih imbecila (“AmerickI varalicE” – treba li jos sto reci?) navedete originalne naslove. Pravi filmofili ih sigurno znaju.

  2. Pingback: Ma kakvi ljubići, Legići su i dalje gazde domaćih kina - Nemilosrdni gadovi

  3. Pingback: Još jedan palac dolje za braću Coen - Nemilosrdni gadovi

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image