Nemilosrdni gadovi

Kad ti Pixar uđe u glavu… na platno izađe masterpis

inside-out-002

Izvrnuto obrnuto / Inside Out, SAD, 2015., animirani, 94 minute
Režija: Pete Docter, Ronaldo Del Carmen
Uloge:  Amy Poehler, Phyllis Smith, Richard Kind, Bill Hader, Lewis Black, Mindy Kaling, Kaitlyn Dias, Diane Lane, Kyle MacLachlan

Malo je argumenata s kojima bi se mogla probati oboriti tvrdnja da su u zadnjih desetak godina najinovativniji, najinteligentniji i filmski najzanimljiviji holivudski proizvodi bili baš oni animirani. (Iako neki ljuti teoretičari tvrde da su svi današnji filmovi s obilatim korištenjem specijalnih efekata zapravo animirani, ovdje mislimo na one u kojima su zaista i likovi i pozadine nacrtane.)

Dobitna formula miksanja spektakularne šarene akcije za djecu i pop-kulturnih referenci za odrasle, zajedno upakiranih u društveno odgovorne poruke prvo je isprobana 2008. sa sjajnim kubrickijanskim „Wall-E“-jem. Niz remek-djela nastavili su „Up“ (melodrama neviđena još od 50-ih), „Toy Story 3“ (vjerojatno najbolji akcijski film 21. stoljeća), „Wreck-It-Ralph“ (urnebesna nostalgija za videoigrama iz doba ZX Spectruma i C64) i „The Lego Movie“ (anarhični kreativni nered koji je istovremeno parodija superherojskih filmova i superherojski film). Upravo zbog toga što je animacijski studio Pixar promijenio paradigmu i nakon dugogodišnjeg kraljevanja Ljepotica, Zvijeri, Lavova i Eltona Johna revolucionarizirao animaciju lijepo je vidjeti da su nakon par godina kreativne krize baš oni, tj. sukreator „Wall-E“-ja i redatelj „Up“-a Pete Docter, podignuli igru na novi nivo. Jer koncept i izvedbu „Izvrnutog obrnutog“ (prilično kretenski prevod koji ubija oba smisla dvosmislenog engleskog „Inside Out“) najbolje je okarakterizirati baš tim riječima.

Dakle, glavni „likovi“ „Inside Outa“ su pet emocija koje iz tzv. kontrolnog centra upravljaju umom 11-godišnje pretpubertetske Rajke (hrvatsko ime nekim čudom izvučeno iz plave trave zaborava, u originalu Riley). Hiperaktivna control freakica Sreća želi na svaki način spriječiti Bijes, Tugu, Strah i Gadljivost da imaju kontrolu nad klinkom koja upravo doživljava priličnu traumu preseljenja iz rodne Minnesote u San Francisco zbog očevog posla. Emocije kontoliraju Rajku preko velikog panela s prekidačima oko kojeg se stalno bore, a osim toga u curkino pamćenje spremaju kugle sa sjećanjima koja su obojane onom bojom emocije koja prevladavala u svakom pojedinom događaju. Rajkina osobnost predstavljena je u obliku tzv. otoka (obitelji, prijateljstva, hokeja, glupiranja…) koji zapravo simboliziraju stupove emocionalne i psihičke stabilnosti osobe. Nakon neugodne situacije u Rajkinom novom razredu Sreća će iz kontrolnog centra ispasti na periferiju njenog mozga s koje se mora vratiti prije nego što Rajka otklizi u nestabilnosti i pobjegne od kuće. Tako postavljen koncept omogućio je Docteru (tj. Sreći) da tumarajući mozgom stvori (tj. susretne) zaista nevjerojatne likove i stvari. Od „čistača uspomena“ koji uništavaju kugle s podacima koje Rajki više neće trebati (npr. stari telefonski brojevi), a ponekad kao subverziju ubace u glavu neku melodiju koje se ne možeš riješiti, do izmišljenog prijatelja Bing-Bonga (polu-slon, polu-dupin od šećerne vate s mačjim repom, da dobro ste pročitali) koji je pogubljen jer više ne zna koja je njegova funkcija u Rajkinom životu. Tu su i „vlak misli“ („train of thought“) koji nikad ne staje, „tvornica snova“ koja izgleda kao stari filmski studio, a i „odjeljak za apstraktno mišljenje“ u kojem se događa nekoliko minuta najeksperimentalnije magije ikad viđene u američkom komercijalnom filmu.

Ne treba posebno naglašavati da sve nabrojano izgleda vizualno spektakularno; ovaj put Pixarovi uzori bili su broadwayski mjuzikli iz 50-ih. Posebno su efektno prikazane same emocije koje kao likovi nemaju čvrste rubove, nego i vizualno djeluju kao nakupine energije. Ali to nije sve. „Inside Out“ ima i pouku koja je opet, kao i u slučaju ranije spomenutih animiranih masterpisa izuzetno važna i kompleksna – tuga nije nešto negativno, što pod svaku cijenu treba odrezati iz vlastitog spektra emocija. Dapače, treba joj dozvoliti da te ponekad obuzme. Najluđi momenti filma oni su kad Docter „pobjegne“ u glave drugih sudionika priče, mame i tate, a na kraju i nekih slučajnih prolaznika, pa vidimo kako funkcioniraju njihove emocije.

Iako nismo neki pobornici nastavaka bilo bi lijepo vidjeti što bi Docter i društvo smislili s Rajkom u pubertetu. Kad bi se u kontrolnoj sobi potukli sram i libido, dok ih sa strane podbada sarkazam… (9/10)

Foto/video: Walt Disney Pictures

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

Ivan Ramljak
„Every man should pull a boat over a mountain once in his life“, Werner Herzog

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image
WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com