Nemilosrdni gadovi

Je li “Interstellar” doista genijalan? Pa, relativno!

interstellar-01

Interstellar, SAD, Velika Britanija, 2014., SF, 169 min
Redatelj: Christopher Nolan
Uloge:  Matthew McConaughey, Anne Hathaway, Jessica Chastain, Mackenzie Foy, John Lithgow, Timothée Chalamet, Michael Caine, Ellen Burstyn, David Gyasi, Wes Bentley

“Kad želim poslati poruku, odem na poštu i pošaljem telegram”, jedna je od kultnih rečenica Johna Forda izgovorena kao odgovor na novinarsko pitanje o poruci njegova filma. Novije generacije koje misle da je John Ford onaj lik koji je izumio automobil slabo mare za ono što je time želio reći, i to ne samo zato što ne znaju čemu uopće služi taj telegram. Fordov diskretan autorski pristup posljednji je put rezonirao u generaciji iz osamdesetih (Carpenter, Hill, Milius…), dok devedesete i prva desetljeća novog milenija hipertrofijom baš svih elemenata filmskog izraza doista više nemaju poveznica s mantrama oldtajmera poput dotičnog Forda i Howarda Hawksa. U toj novokomponovanoj holivudskoj šaradi čiji je neokrunjeni kralj Michael Bay nema gotovo nimalo prostora za suptilnost, a generacije koje ne znaju za bolje svoga su heroja pronašle u jednom od rijetkih suvremenih filmaša koji je uspio pomiriti bombastičnost novog Hollywooda i izvjestan redateljski rafinman, u Christopheru Nolanu. Ovaj američki redatelj britanskih korijena, nakon kultnog indie hita “Memento”, posljednje je desetljeće proveo režirajući novu komercijalno turbouspješnu i od kritike hvalospjevima dočekanu trilogiju “Vitez tame” tako da danas figurira kao pametna, obrazovana i suptilna inačica Michaela Baya. Nolan je, naime, u stanju snimiti podjednako megalomanske i uspješne filmove, a istovremeno ne izazvati bijes i prezir intelektualne elite, dapače, prerastao je u prvo ime suvremenog američkog filmskog mainstreama (dobro, dobro Quentine, ne pizdi odmah, nisam ništa loše mislio), a parelelno izgradio kultni status i impresivnu bazu fanova među kojima se (korpulencijom i visprenošću) posebno izdvaja NG Runjić.

Nolani i nepotizam

I baš kao što je u pauzama između Batmana snimio dva izvrsna filma, “Prestiž” i “Inception”, tako je sada time out između dva filma nove Supermenove franšize Čovjek od čelika”, u kojoj ima producentsku ulogu, iskoristio za vjerojatno najambiciozniji film u karijeri – “Interstellar”. Projekt je naslijedio od Stevena Spielberga koji ga je prema ideji teoretskog fizičara Kipa Thornea (surađivao na SF-u “Kontakt” Roberta Zemeckisa) počeo pripremati sredinom prošlog desetljeća u suradnji s Jonathanom Nolanom kao scenaristom, a zatim ga napustio iz striktno poslovnih razloga. Kad je započela potraga za novim redateljem Jonathanu je nekako prvo na pamet pao buraz koji je bio prilično zainteresiran za temu putovanja u svemir pa je brzo kliknuo s Thorneom. Kako to već u Hollywoodu obično bude, gotovo paralelno snimljen je još jedan film s radnjom smještenom u svemiru, “Gravitacija”, koju Nolan navodno nije gledao da ne bi utjecala na njega, no zapravo nije bilo razloga za strah – “Interstellar” je sve ono što “Gravitacija” nije: dugačak, narativno zahtjevno strukturiran film, s velikim brojem likova, zasnovan na zakučastim znanstvenim pretpostavkama te metafizički ambiciozan za rezat žile, čista suprotnost od Cuaronóve “Gravitacije” koja je tek mali intimistički triler s jakim emocionalnim nabojem kojeg bismo zvali komornim da nije smješten u zvjezdano prostranstvo.

“Interstellar” počinje u bliskoj budućnosti na Zemlji koja je iscrpljena zagađenjem na rubu kolapsa, zdravlju ljudi prijete pješćane oluje, američka vlada raspustila je vojsku, tehnološka revolucija već je flopnula, a preostala je tek borba protiv gladi budući da industrijske biljke jedna za drugom odumiru, preostao je još samo kukuruz, no ni on neće dugo. Ukratko, čisti zicer Mireli Holy za navođenje u rubrici najdraži film u kakvom glossy ženskom časopisu. “Nekoć smo gledali u zvijezde i pitali se gdje je naše mjesto među njima, a sada gledamo u zemlju i brinemo hoćemo li završiti u prašini”, sumira stanje stvari bivši NASA-in pilot Cooper (Matthew McConaughey) koji nakon raspuštanja agencije i smrti supruge živi farmerskim životom sa svoje dvoje tinejdžerske djece, Tomom (Timothée Chalamet) i Murph (Mackenzie Foy), te njihovim grintavim djedom (John Lithgow). Iznenađujuće, u farmerskoj kući usred polja kukuruza i pješčanih oluja, njegova kći Murph dane provodi u svojoj impresivnoj knjižnici kakve se ne bi postidio niti kakav engleski lord, a misteriozne muvinge koji se događaju na policama interpretira kao djelo nekog duha. Ipak, na kraju je otac Cooper taj koji uspije dešifrirati poruke s police što ih odvodi do skrivenog sjedišta NASA-e: ispostavlja se, naime, da je agencija ipak u tajnosti nastavila postojati te da istražuje mogućnosti naseljavanja svemira. Projektom rukovodi iskusni fizičar, profesor Brand (Michael Caine), mudri gospodin od kojeg ćemo naučiti da je “čovječanstvo rođeno na Zemlji, ali nije predviđeno da na njoj i umre” (!?). Dakle, treba potražiti nove naseljive svjetove, a sretna je okolnost što se negdje blizu, malo lijevo od Saturna pojavila crvotočina, svojevrsna vremenska rupa koja nam omogućuje da u udaljene galaksije otputujemo u svega par godina umjesto u par milijuna godina. Ili tako nekako, nemojte me loviti za godinu vamo-tamo. Brand Cooperu ponudi da bude pilot letjelice koji će provesti ekipu kroz crvotočinu, posjetiti tri planete koje za sada dosta obećavaju i vratiti se natrag po ostatak čovječanstva. Do tada će mu djeca doduše već poodrasti, moguće da će biti i starija nego on, no zapravo nema mnogo izbora budući da je alternativa sigurna smrt na Zemlji. I tako počinje intergalaktičko putovanje na kojemu će mu glavna suputnica biti doktorica Brand (Anne Hathaway), naravno staroga Branda kći, i isprva pomalo iritantan kompjuter TARS kojemu niti postavke za humor namještene na 90 % ne pomažu da dosegne nenadjebive R2-D2-a i C-3PO-a.

Najveći blockbuster filozof našeg doba

Ako još niste shvatili, Christopher Nolan, i njegov brat također, namjerio se snimiti film koji će veličinom, ambicijom i utjecajem pokušati dosegnuti “2001: Odiseju u svemiru”, ali nije pri tome imun niti na utjecaj redatelja lakših nota Lucasa i Spielberga, primjerice “Ratova zvijezda” ili “Bliskih susreta treće vrste” pa je kreirao prilično originalan, nerijetko impresivan svemirski ep kakav već dugo nismo imali prilike vidjeti. Pokušavajući održati reputaciju redatelja megauspješnih ali istovremeno i pametnih filmova, ovdje je Nolan dogurao do statusa najvećeg blockbuster filozofa našeg doba te snimio film pretenciozan do bola, što mu je podjednako velika vrlina i mana. Naime, rijetki su danas redatelji koji imaju dovoljno slobode i hrabrosti riskirati s projektima koji izlaze izvan blockbusterskih orbita, a “Interstellar” zahvaća ne samo velike SF teme, kao što je zakrivljenost vremena i putovanje kroz njega, već pokušava proniknuti u samu bit čovjekova postojanja, danas na Zemlji a sutra tko zna gdje. Ok, mogli bismo reći kako je Nolan morao proći kroz crnu rupu i crvotočinu, potegnuti čak do druge galaksije e da bi otkrio ono što je Oliver odavno ukapirao, da nas samo vjera u ljubav može spasiti. Ali nije sad vrijeme za cinizam, naime upravo su nam humanizam, solidarnost i ljubav omogućili da opstanemo ovako dugo pa nije blesava ideja da su oni zalog spasa čovječanstva i u budućnosti. Nolan si daje truda i vremena da izloži svoju tezu i nije problem u povremeno pretencioznim i egzalitranim dijalozima, koliko u njegovoj nesposobnosti da se s intelektualne razine spusti na onu emotivnu. Može McConaughey suziti koliko hoće, no gledatelji će ostati hladni ko špricer, a emocije za Nolana i dalje ostaju neistražena crna rupa. “Interstellar” je film koji na širokom platnu svemirske prostorne i vremenske beskonačnosti pripovjeda sasvim intimnu priču, no da bi uspio dosegnuti emociju za kojom traga ne pomaže mu niti multiplikacija temeljnog odnosa filma, onog između očeva i kćeri, odnosno između Coopera i Murph te oca i kćeri Brand. Uostalom, baš kao niti višekratno ponavljanje stihova Dylana Thomasa “Ne idi krotko u tu blagu noć”. Nemali je to problem za film u kojemu je ulogu Kubrickova i Clarkeova monolita preuzela sama – ljubav.

interstellar-018

Ljubav je tako ostala u zraku, no nije to jedina crna rupa u koju su braća Nolan upala u svom intergalaktičkom putovanju, geekovi se po internetu natječu tko će pronaći više rupa u scenariju te u fizikalnim teorijama na koje se oslanja, no kako je po tom pitanju ovaj nemilosrdni gad totalni pacer u tu tematiku neće dirnuti ni štapom. Uostalom, sumnjam da u bilo kojoj dvorani na svijetu ima puno gledatelja koji kuže sve te fizičarske slengove o crnim rupama, singularitetu, gravitacijskom polju, crvotočini, petoj dimenziji i drugim kvantnim sitnicama, no srećom ništa od toga, uostalom baš kao ni u “Zvjezdanim stazama” ili “Blakeovoj sedmorki” ne staje na put razumijevanja osnovne linije filma. A Nolan i ovaj put pokazuje da itekako ima redateljski mojo, usprkos trajanju od gotovo tri sata “Interstellar” doista ni za trenutak nije dosadan, također umjesto da posegne za tehnološkom trodimenzionalnošću, on je radije u 3D komponirao likove, a prva suradnja s direktorom fotografije Hoyteom van Hoytemom (“Her”) rezultirala je impresivnim vizualima i teksturom slike. Nije nezanimljiv niti posao koji je napravio njegov stalni suradnik Hans Zimmer, njegova iznimno agresivna glazbena kulisa dodatno daje priliku da se naglasi tišina koju Nolan sustavno kontrapunktira Zimmerovoj buci, što naravno odmah asocira na čuveni tagline “U svemiru nitko ne čuje tvoj krik” iz “Aliena”, još jednog filma kojeg redatelj navodi kao inspiraciju.

Bez relativizacije do inovacije

U filmu koji koristi usluge vrlo dobre glumačke ekipe s dugom klupom i neočekivanim džokerom s klupe, MVP je bez sumnje Matthew McConaughey koji nakon “True Detective” i Oscara za “Dobre dilere iz Dallasa” više nema potrebu nikome dokazivati da je dobar glumac pa je malo spustio gard, opustio facijalne mišiće i postao još bolji, a od korektne Anne Hathaway ovdje mu je ipak mnogo bolja partnerica Jessica Chastain u ulozi odrasle Murph.

Christopher Nolan nije tip režisera koji revolucionira film ili filmski žanr, ali u vremenu ironizacije i relativizacije on je jedan od onih koji u posao uranja s iskrenom posvećenošću, energijom i vjerom u ono što radi. I zato, iako “Interstellar” ne predstavlja neki značajan žanrovski iskorak, ipak ga doživljavamo kao inovaciju, naime već godinama nismo gledali SF koji temi pristupa tako seriozno i bez ikakve postmoderne ironijske fige u džepu. A to uopće nije mali doseg. [(NOLAN x 2) + (McCONAUGHEY+CHASTAIN+HOYTEMA x IMAX) – E(mocije) x 4K = 8/10)]

interstellar-04

Foto/video: Paramount Pictures
Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

13 Comments

  1. Pingback: Recenzija filma "Interstellar" // MukMag.Com - MukMag.Com

  2. Dragan

    21. studenoga 2014. at 07:08

    Bravo za recenziju! Bravo za “odluku” da se ne petljaš po stvarima (dimenzije teorijske fizike) za koje si pacer, jer si onime što si napisao i primijetio dobio čistu 10. Apsurdno će zvučati kada nakon prethodnog kažem da se u dobrom dijelu teksta ne slažem s tvojim sudom. Naime, smatram da je Anne Hathaway svoju ulogu odigrala savršeno-perfektno, što se ne bi moglo kazati za Matthew McConaughey-a. On mi je jedina “crna rupa” filma, što sam zaključio nakon drugoga gledanja. Ipak od Nolana ne mogu niti a očekujem da ponudi Von Trier-ovsku razradu lika koja će te oboriti na dupe. Zamisli samo kakva bi Interstellar TEK bio filmčina u takvoj dimenziji. Chastain brilijantna kao i uvijek.
    Svi elementi ovog svemirskog epa su odlično uklpljeni, te smatram da je Nolan savršeno baratao rediteljskom palicom, gdje muziku i zvuk izdvajam i ispred fotografie, koja je vanvremenska (sigurna 2 oskara-ako su uopšte bitni).
    Samo ću još kazati da je teorijsko-fizički aspekt, bio stub i glavni vektor prenošenja filosofske poruke gledaocu odrađen izvanredno. Nisam siguran, a ne znam ni da li ću dugo biti, koja isfiltrirana dimenzija(aspekt) filma me je više impresionirala (filosofka ili fizička)?!

    ((2xNolan + KipThorne + IMAX) + Hathaway + Chestain + Foy)) – (McConaughey x McConaughey) = 9,8 / 10

  3. Bepina

    25. studenoga 2014. at 15:30

    film je vizualno dojmljiv, ali ne zaslužuje ocjenu veću od 5 ili 6 – ovo gledat s 15 godina bi mi svakako bilo odlično iskustvo, ali danas slulšat više te rečenice we’re/she’s/us.. gonna save the world, nemam više želudac za takvu patetiku. Ako zanemarimo astrofiziku, rupa u scenariju svakako ima, i nepotreban je onaj sladunjavi kraj di Mejtu ide kod En u šatlu kojeg otima.. kraj za neku ljigu od romantične komedije; zatim lika Matta Damona, čemu onoliko dugo vremena i akcije trošit na nešto šta se moglo puno kraće riješit; i nikako da se Hollywood više makne od svoje “Amerika, to je svijet prezentacije”, ostatak svijeta i dalje ne postoji – dakle, opet pravičan borac na kojeg se stavlja sva odgovornost i budućnost cijele planete, naravno Amer, koji voli svoju djecu, malo bondovskih postrojenja, malo apokalipse, malo kvazifliozofskog V”jeruj u ljubav, jer ljubav je sve” raspravljanja, skakutanja po crnoj rupi i konačnog happy endinga.. ne, previše toga ne valja, da bi ovo držala dobrim filmom. Isplati ga se pogledat, to svakako, ali da je za neko dulje pamćenje, i ne baš.

    • Ivan

      19. listopada 2015. at 21:07

      Ako je tako kao što kažeš, što je to zbog čega ga se isplati pogledati?

  4. Bruno

    26. studenoga 2014. at 11:07

    Bepina, da je ovo kineski film bi li te smetalo što je glavni lik Kinez? Ne bi? Ok 🙂

    • Ivan

      19. listopada 2015. at 21:05

      Ako je tako kao što kažeš, što je to zbog čega ga se isplati pogledati?

  5. Bepina

    28. studenoga 2014. at 18:25

    Da je ovo 1001. kineski film namijenjen svjetskoj distribuciji di Kinez spašava svijet, bi, smetalo bi mi.
    U filmu se ostatak svijeta uopće ne spominje, stanica Cooper izgleda ko američka suburbija, a govorimo o spašavanju čitave ljudske vrste, ne SAD-a.. ako bi se ovakav scenarij desio u budućnosti, da je čak i vojska postala nepotrebna i da se pare moraju štedit, šta ne bi bilo logičnije da ovakva misija bude moguća jedino uz suradnju većine zemalja i znanstvenika.. Osim ako ostatak čovječanstva nije pomro, no u filmu se nigdi ne spominje da su jednio ju es of ej preživili

  6. Zoran Buhač

    22. prosinca 2014. at 09:40

    Ma bravo!
    Kao da recenziramo ili seciramo neki dokumentarni film. Ili smo zaboravili što to jest SF ustvari. Pa SF ne ide daleko od one premise Lava Nikolajevća Tolstoja. “Postoje dvije priče na svijetu: Čovjek ide na put i stranac dolazi u grad!” Jedna od tih je prisutna u ovoj priči. S druge strane SF treba ponuditi viziju, viziju nečega što ne znamo (razni planeti, svjetovi, crne rupe, crvotočine) i tu ovaj film uspijeva. Boze moj, SF može biti i malo duhovan, nekad jeftino i previše jasno, nekad originalno. Ovaj film i tu pali. SF treba pokazati i ljudska dostignuća iz budućnosti koja (za) sada izgledaju nemoguća. Sjetite se Saganova Kozmosa. S druge strane SF je i nastao tammo negdje u 16. stoljeću da nam dočara preko metafore svijet u kojem ustvari živimo. Nije li spika s kuruzom ustvari prigovor manijakalnom radu tvrtke Monsanto? Netko prigovara da se u filmu radi samo o Amerikancima!? Hm!? Pa poslušajte malo njihova mišljenja o njihovoj vanjskoj politici. Pa njima se uvijek radi o Amerikancima. Mislim da se film može zvati i “Interhuman” jer sve što nam se događa radimo sami, bilo to u prošlosti, sadašnjosti pa i budućnosti.

  7. Zoran Buhač

    22. prosinca 2014. at 09:44

    S druge pak strane, jedini i najveći prigovor dolazi vizualnoj strani filma jer svemir u ovom filmu izgleda kao noć. Fali mu vizualne epičnosti kojom bi prikazao opseg onoga što se u stvari događa u filmu. Dobija se osjećaj da su ljudi potegnuli do nešto viših slojeva atmosfer i to je to. Još uvijek Kubrickov, Tarkovskijev, Zemeckisov, Arranofskijev i Malickov svemir izgledaju puno bolje. A nije da nije imao novaca za tako nešto.

  8. kepapa i baka

    22. ožujka 2015. at 01:29

    Ajde sta serete…film je do jajeta!
    OBA!
    Sad vi kao kenjate kao da ste filmski kriticari…mani me po kesi…

  9. Pingback: Prva fotka „Marsovca“ Ridleyja Scotta - Nemilosrdni gadovi

  10. Pingback: Moć pozitivnog mišljenja može spasiti Zemlju, ali ne i „Sutrozemlju“ - Nemilosrdni gadovi

  11. Pingback: Superheroj koji ne bi ni mrava zgazio - Nemilosrdni gadovi

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image