Nemilosrdni gadovi

Utjecaj pušenja na Zlatnog medvjeda

intimacy

Intimnost / Intimacy, Francuska, V. Britanija, Njemačka, Španjolska, 2001., erotska drama, 119 minuta
Režija: Patrice Chéreau
Uloge:  Mark Rylance, Kerry Fox, Susannah Harker, Alastair Galbraith, Philippe Calvario, Timothy Spall, Marianne Faithfull

Točno dvije godine nakon što je “Intimnost” šokirala filmski svijet i kao apsolutni pobjednik otišla s Berlinskog filmskog festivala, ova je intimistična drama Patricea Chereaua konačno stigla i u hrvatska kina. Dvije godine odmaka, u ovom slučaju, možda i nisu loša stvar jer riječ je o prilično precijenjenom filmu u čijem su referentnom polju usporedbe s “Romansom” Catherine Breillat mnogo bliže nego s Bertoluccijevim “Posljednjim tangom u Parizu”. Snimljen prema romanu “Intima” i kratkoj priči “Night Life” britanskog književnika Hanifa Kureishija, “Intimnost” je gledatelje zaprepastila iznimno eksplicitnim, gotovo pornografskim prikazom seksualnih susreta dvoje protagonista koji zauzimaju gotovo trećinu trajanja filma. Na žalost, niti ovim filmom trend izravnog prikaza seksa u mainstream filmovima još uvijek nije dobio potreban dignitet.

Glavni je lik barmen Jay, koji je napustio sređen obiteljski život, ženu i dvoje djece, živi samačkim životom i svake ga srijede posjećuje sredovječna Claire. Njihov se odnos temelji isključivo na seksu, prije i poslije tog čina oni ne razgovaraju, praktički se ne poznaju i vrlo je vjerojatno da si ni ne znaju imena. Ipak, Jay je privučen tajanstvenom neznankom i slijedi ju londonskim ulicama sve do puba u čijem podrumu ona nastupa u amaterskoj postavi “Staklene menažerije” Tennessee Williamsa. Tamo upoznaje njezinog sina i supruga kojega samodestruktivno počinje provocirati razgovorima o ženi koja vara svoga muža.

Ironični naslov filma odnosi se na kontrast između nesposobnosti glavnih likova da izgrade odnos utemeljen na emocijama i samog seksualnog čina, dakle najintimnijeg dijela ljudskog odnosa, koji redovito prakticiraju ali tek kao način pražnjenja a ne ljubavi. Koncept nije jako originalan, ali čini mi se da ni trideset godina nakon “Posljednjeg tanga u Parizu” nije posve deplasiran. Problem je kako ga je Chereau zamislio i izveo: umjesto minimalističke introspekcije koju pruža također vrlo kontroverzan Kureishijev roman “Intima”, Chereau se u filmu zadržava tek na izvanjskim manifestacijama emocionalne pustoši likova, stoga i toliko inzistiranje na scenama seksa, ali i dugim i dramski posve nefunkcionalnim dijaloškim partijama. Iako je očit silan uloženi trud u snižavanje stilskog registra filma, ipak Chereau ne može pobjeći od za noviji francuski film tipičnih stilskih afektacija koje podrazumijevaju da se, recimo, egzistencijalistička mučnina redovito prikazuje slikom muškarca koji leži na podu gol i zgrčen u položaju položaju fetusa.

Slabiji dio filma je i slabo elaboriran glavni lik kojeg igra Mark Ryalance, dok je mnogo zanimljivija njegova partnerica koju tumači izvrsna novozelandska glumica Kerry Fox, koja je također nagrađena u Berlinu. A scene seksa? Valja priznati da je isprva realizam s kojim su prikazane vrlo ugodan šok, no njihova repetitivnost, čak i kad postaju tako slobodne da se u njima sasvim dobro vidi fellatio, s vremenom ipak rađa dosadom. Uostalom, kako je napisao jedan američki kritičar: “Jedno dobro pušenje ne znači i dobar film”. (TKO BI REKAO DA SE I UZ PORNOGRAFIJU MOŽE SASVIM UGODNO DRIJEMATI 5/10)

Globus, 2003.

Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image
WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com