Nemilosrdni gadovi

Kako je Julieta spasila Pedra

julieta-02

Julieta, Španjolska, 2016., melodrama, 99 minuta
Redatelj: Pedro Almodovar
Uloge: Emma Suarez, Adriana Ugarte, Daniel Grao, Dario Grandinetti, Inma Cuesta, Rossy de Palma

Ako ste posljednjih godina malo izgubili korak s Pedrom Almodovarom i njegovim uvijek šarolikim peliculama, nije vas za kriviti. Nakon remek-djela „Hable con ella“ („Pričaj s njom“) za koji je dobio i zasluženog Oskara za originalni scenarij i dalje je snimao zanimljive, bogate filmove („La mala educación“/„Loš odgoj“, „Volver“/„Vraćam se“, „Los abrazos rotos“/„Slomljeni zagrljaji“), ali kao da je pomalo upao u maniru i šprancu. Onda je još k tome tu maniru/šprancu izvrnuo naopačke snimivši čudnovati psiho-triler „La piel che habito“ („Koža u kojoj živim“), a nakon njega i avionsku komediju „Los amantes pasajeros“ („Putnici ljubavnici“), što je i njegove najodanije fanove poprilično zaljuljalo.

Ima li onda što logičnije da je čovjek odlučio da mu slijedeći film bude čisti, stopostotni, tipični zicer Almodovar? Rađena prema kratkim pričama kanadske nobelovke Alice Munro, „Julieta“ nas dakle vraća na dobro poznati teren jakih ženskih likova na kušnji, majki i kćeri u kompliciranim odnosima, muškarcima satelitima i privjescima, a sve to u onoj njegovoj divnoj melodramatično napetoj atmosferi urbanog Mediterana i začinjeno jakim, svijetlim bojama. Ne znam za druge, ali meni je to sasvim OK – Almodovar ima svoj jedinstveni, na kilometar prepoznatljivi rukopis i u tome je sličan npr. Woodyu Allenu i osobno nemam ništa protiv gledanja predvidljivo tipičnih Almodovara i Woodyja još puno, puno godina.

Julieta (Emma Suarez) je sredovječna žena koja se upravo pakira za preseljenje iz Madrida u Portugal sa svojim čovjekom Lorenzom (argentinski glumac Dario Grandinetti – također i u gore spomenutom „Hable con ella“) kad joj jedan slučajni susret na ulici poremeti planove i okrene svijet naopačke. Čula je naime vijesti o svojoj kćeri Antiji s kojom već dugo nema kontakta, a koja sad navodno živi negdje u Italiji ili Švicarskoj i ima troje djece. Promptno otkaže putovanje i umjesto u Portugal preseli se u kuću u kojoj je živjela s Antiom gdje počinje pisati dnevnik u kojem se prisjeća svog života i okolnosti koje su dovele do raspada odnosa s kćeri. Dobar dio filma je u flashbackovima, a kako je Julieta jedini narator, ne znamo je li njena priča istinita ili je ona jedan od onih danas tako modernih „nepouzdanih“ naratora.

Uglavnom, puno više od sadašnje, starije Juliete (ili bolje Huliete), na ekranu gledamo mladu (igra je zgodna Adriana Ugarte) i pratimo njenu priču od slučajnog susreta u vlaku s ribarom Xoan-om (Daniel Grao), Antijinim budućim ocem, pa sve do nedavne prošlosti. Kao i obično, Almodovar je majstor ženskog lika i međuženskih odnosa, u muško-ženskima je već nešto manje verziran. Njegov forte je i atmosfera građena jarkim bojama i upadljivom, srcolomnom glazbom, atmosfera koja ovdje uz uobičajeni douglas-sirk-ovski melodramatski ugođaj ima i primjetne hitchcock-ovske elemente.

„Julieta“ je film koji poprilično ovisi o tome kako će autor zatvoriti priču, i tu ona možda i ponešto gubi, iako Almodovarov izbor pomalo otvorenog kraja treba itekako poštovati – čovjek je naprosto uvijek znao što radi. Kao što britanski rock kritičari za svaki novi album nekog iskusnog izvođača vole reći da je veliki povratak u formu, u slučaju Almodovarove solidne „Juliete“ ta formulacija itekako drži vodu…  (7,5/10)

julieta-01

Foto/video: Canal+

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

Vanja Runjić
"Kvantiteta je zgodan nadomjestak za kvalitetu, osobito ako ste gladni." Ambrose Bierce

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image