Nemilosrdni gadovi

Kanibali na veterinarskom fakultetu

Sirovo / Grave, Francuska, Belgija, Italija, 2016., horor, 99 minuta
Redatelj: Julia Ducournau
Uloge: Garance Marillier, Ella Rumpf, Rabah Nait Oufella, Laurent Lucas, Joana Preiss, Bouli Lanners

Kanibalski film, kao i neki drugi podžanrovi horora, zadnjih je desetljeća prešao dugi put od eksploatacijskog trešeraja do ljutog arta. Ako je George A. Romero s „Noći živih mrtvaca“ 1968. pokrenuo zombie podžanr, onda je rodonačelnik ljudožderstva na filmu svakako bio Ruggero Deodato s „Cannibal Holocaustom“ 1980. No, kao što rekosmo, to je bilo doba tzv. eksploatacijskih podžanrova (iako je Deodatov film zapravo prije svega pro-ekološki), u kojem se ljudožderstvo događa negdje daleko, u južnoameričkim prašumama (dok su se seksualne perverzije događale među opaticama ili u konc-logorima, a vampirističko-lezbijske seanse u aristokratskim dvorcima).

Za razliku od toga, novovjeki ljudožderski filmovi govore nam da su zvijeri među nama, kao na primjer meksički film „We Are What We Are“ iz 2010. (koji je doživio i svoj američki remake tri godine kasnije). I dok je njegov redatelj Jorge Michel Grau priču o kanibalskoj obitelji koja se mora snaći nakon što im je otac i hranitelj umro, upakirao u mračnu socijalnu dramu, mlada 33-godišnja Francuskinja Julia Ducournau (kad je snimala film imala je samo 31) svoje je debitantsko djelo slične tematike koncipirala kao priču o odrastanju. „Sirovo“ prati štrebersku brucošicu Justine (njeno ime je prvoloptaška aluzija na najperverznijeg od svih markiza, gospodina De Sadea, a glumi je vrlo dobra Garance Marillier), studenticu elitnog veterinarskog fakulteta koji su pohađali njeni roditelji, a na višim godinama je i njena sestra Alex (pomalo iritantna Ella Rumpf). Odmah po dolasku vegetarijanka Justine će postati žrtva okrutnih inicijacijskih rituala koje moraju proći svi brucoši (neki od njih su zapravo dosta ingeniozno smišljeni, kao onaj s muškarcima ofarbanim u žuto i ženama u plavo, koji ne smiju izaći iz sobe dok zajednički ne ‘postanu’ zeleni), a u okviru jednoga od njih mora pojesti komad sirovog zeca. To će u jadnoj Justine potaknuti nezaustavljivu želju za jedenjem mesa. I to sirovog. I to često sa živih ljudi. Vrlo zanimljiva ideja o spoju procesa djevojčinog saznavanja da pati od antropofagije i seksualnog odrastanja dobrim dijelom pokvarena je s neuvjerljivim sporednim likovima. Njena istovremeno okrutna i nježna sestra, za koju ćemo brzo posumnjati da boluje od istog poremećaja kao i Justine, nema baš motivaciju za dobar dio svojih postupaka, a tu je i Justinin cimer, koji je malo gay malo nije, malo joj pomaže, malo osuđuje, kao da ni sama redateljica nije znala što bi s njim.

Iako je smještanje radnje filma na veterinarski faks vrlo originalan potez, koji stvara mogućnosti za cijeli niz zanimljivo bizarnih scena (od scene seciranja desetine pasa, preko ‘ruka u kravljem šupku’ momenta, pa sve do još jedne krave, ovaj put na predavanju), većina ostaloga je ipak već viđena u drugim filmovima. Iznenadno zalijevanje krvlju je posuđeno iz „Carrie“, body horror scene iz mnogih Cronenbergovih djela itd. Tu je i jedina nadrealna scena izvlačenja gomile kose iz usta koja ruši realistični ton ostatka filma, kao i par neuvjerljivo izvedenih (bacanje pred aute kako bi se izazvala prometna nesreća i slučajno odsijecanje prsta). Također, prisutan je osjećaj i da redateljica nije znala kako završiti film, pa je posegnula za objašnjavalačkom opcijom koja i nije najsretnija. No, ne treba biti previše strog prema Juliji Ducournau, jer je to ipak njen prvi film, a nije i da se nije potrudila da ga vizualno osmisli i učini prilično gledljivim (osim ako od krvavih prizora ne padate u nesvijest kao neki posjetitelji Toronto Film Festivala).

Ipak, jedna Francuskinja već je snimila umjetnički film o ljudožderstvu i to upakiran u manje ni više nego ljubavni film. Ona se zove Claire Denis, film je „Trouble Every Day“ (2001.), a u njemu je uz nemalu pomoć glavnih glumaca, jezovitih, a opet fatalno karizmatičnih Vincenta Galloa i Beatrice Dalle, glazbe Tindersticksa i fotografije svoje stalne snimateljske suradnice Agnes Godard, stvorila savršeni miks jeze, strasti, ljepote i napetosti. Ako u životu trebate gledati jedan francuski film o ljudožderima neka to bude taj. (6,5/10)

Tekst je objavljen uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra.

Ivan Ramljak
„Every man should pull a boat over a mountain once in his life“, Werner Herzog

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image