Nemilosrdni gadovi

Začudno dosadan film Yogosa Lanthimosa

Ubojstvo svetog jelena / The Killing of a Sacred Deer, SAD, Irska, V. Britanija, 2017., drama, horor, 121 minuta
Redatelj: Yorgos Lanthimos
Uloge: Nicole Kidman, Alicia Silverstone, Colin Farrell, Raffey Cassidy, Barry Keoghan, Sunny Suljic, Bill Camp

Svi dosadašnji filmovi Yorgosa Lanthimosa, rodonačelnika grčkog začudnog vala (Greek Weird Wave), koji kao svaki pravi rodonačelnik mrzi tu sintagmu koju su ‘izmislili zli (kakvi bi drugačije i mogli biti?) kritičari’, nadrealističke su društvene satire temeljene na tzv. ‘high conceptima’. Jedan od većih problema „Ubojstva svetog jelena“ je što se taj high concept otkrije nakon 50 vrlo nezanimljivih minuta koje, što je najgore, gledatelja ostavljaju sasvim ravnodušnim. U njima gledamo kardiokirurga Stevena Murphya (solidni Colin Farrell, ali mogao bi biti i bilo koji drugi sredovječni bradati glumac) kako ćaska s kolegom doktorom, druži se na kavama i ručkovima s pomalo čudnjikavim srednjoškolcem Martinom (Barry Keoghan koji svoj jedini zadatak – da djeluje jezivo – dobro ispunjava) i provodi vrijeme s obitelji u sastavu – sin, kćer i Nicole Kidman, koja kao da je malo usporila tempo plastičnih operacija, pa ponovo izgleda ljudski (što možda za ovaj film i nije plus). Osim što sa spomenutom suprugom prakticira pomalo bizaran, no za svijet Yorgosa Lanthimosa, zapravo sasvim normalan seks (ključna riječ je ‘anestezija’), ništa u doktorovom životu nije posebno zanimljivo.

I dok su prijašnji autorovi filmovi ili bili smješteni u distopijske svjetove („Dogtooth“, „Jastog“) ili su se bavili grupicom ljudi koja prakticira transgresivne aktivnosti („Alpe“), „Ubojstvo svetog jelena“ (dakle, treći put u četiri autorova filma u naslovu se spominje životinjska vrsta) u svojoj prvoj polovici djeluje kao ne baš uspješna vježba iz deadpan humora (pisac ovih redova, inače dosta veliki ljubitelj Lanthimosa se nasmijao točno jednom) i socijalna kritika koje zapravo nema. Zapravo, do pedeset i prve minute gledatelj će se uglavnom pitati zašto gleda to što gleda, i to na loš način.

A onda kreće priča o uništavanju buržoaske obitelji iznutra koju smo već toliko puta vidjeli, od „Teoreme“ Pier Paola Pasolinija, preko „Ceremonije“ Claude Chabrola do, u svojoj najbrutalnijoj formi, „Funny Games“ Michaela Hanekea. Ispada, naime, da se čudni momak Martin (da li je njegovo ime možda hommage George A. Romeru?) zapravo želi osvetiti Stevenu, jer misli da je ovaj kriv za smrt njegovog oca kojeg je neuspješno operirao. Martinov plan je vrlo jednostavan: svojim nikad objašnjenim moćima on može polako ubijati članove Stevenove obitelji (oni prvo izgube moć hoda, onda prestanu jesti i na kraju iz nekog razloga krvare iz očiju), a to će prestati samo ako će Steven sam ubiti nekoga od njih po svom izboru. Nije da buržoazija ne zaslužuje filmove u kojima će se ovako (i doslovno) secirati, makar je Chabrol za svoje djelo rekao da je to ‘zadnji marksistički film’. Nije ni da nam smetaju mučne scene kojih je film u drugom dijelu pun, od djece koja okrvavljena pužu vukući se na rukama po podu, preko već spomenutog krvarenja iz očiju i odgrizanja dijela lica (vidjeli smo slične stvari u zapravo dosta sličnom, ali puno uspjelijem „Dogtoothu“). Problem je što do tih scena nismo razvili nikakav odnos s likovima, pa nas s tim u skladu nije baš ni briga za njih. Osim toga, u potpunom nedostatku humora, pa čak i onog apsurdnog koji je dosad krasio Lanthimosa, kao i zaista začudnih situacija i dijaloga, film je zapravo lišen zanimljivosti i originalnosti. Osim možda brutalnog kraja, no, iskreno i toga smo se već nagledali.

Lanthimos je svoj film bazirao na drami sunarodnjaka mu Euripida „Ifigenija u Aulidi“ u kojoj Agamemnon želi žrtvovati svoju kćer Ifigeniju kako bi mu bogovi podarili dobar vjetar za napad na Troju. Zašto je to odabrao, kakve to ime veze sa suvremenim svijetom i životom u koji je smješten film, nije jasno. Za razliku od njegovih prethodnih filmova ovaj je stvarno samo hladna kombinacija monotonije i sadizma, za što ga je dio manje promućurnih kritičara i dosad optuživao. Ipak, nadajmo se da je ovo samo slučajni posrtaj i da im Lanthimos neće davati još materijala za rasprave. (5/10).

Tekst je objavljen uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra.

Ivan Ramljak
„Every man should pull a boat over a mountain once in his life“, Werner Herzog

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image