Nemilosrdni gadovi

Urnebesan film o urinarnim problemima Harveyja Keitela i Michaela Cainea

SET DEL FILM "LA GIOVINEZZA" DI PAOLO SORRENTINO. NELLA FOTO MICHAEL CAINE E HARVEY KEITEL. FOTO DI GIANNI FIORITO

Mladost / La Giovinezza, Italija, Francuska, Švicarska, V. Britanija, 2015., drama, 124 minute
Redatelj: Paolo Sorrentino
Uloge: Michael Caine, Harvey Keitel, Rachel Weisz, Paul Dano, Jane Fonda, Mark Kozelek, Robert Seethaler, Alex MacQueen, Luna Mijovic, Tom Lipinski, Chloe Pirrie, Alex Beckett, Nate Dern, Mark Gessner, Paloma Faith

Već negdje u petoj minuti filma, kad u švicarskoj banji u okviru večernje zabave za onemoćale penzionere Michaela Cainea i Harveya Keitela po gitari počne umilno prebirati prošloljetni gost SuperUha Mark Kozelek (poznat i kao Sun Kil Moon), nižepotpisanom kritičaru bilo je jasno da će mu slijediti ništa manje nego dvosatno sladostrašće. Radi li se o osobnoj prezasićenosti art klišeima ili činjenici da je umjetnički film u raljama sales agenta koji dirigiraju programe najvećih festivala zaista pojeo sam sebe, nije sasvim jasno. Ali pojavu svakog novog filma Paola Sorrentina zadnjih desetak godina dotični čeka kao ozebao sunce. Tako da oni koji od ovog teksta očekuju objektivnu recenziju „Mladosti“ mogu slobodno otklikati dalje.

Ljubiteljima Sorrentinovog lika i djela možemo poručiti da su i u drugom autorovom izletu u englesko govorno područje (nakon sjajno poremećenog „This Must Be The Place“, molim urednika da ne prevodi naslov na hrvatski, jer se radi o imenu pjesme), sve karakteristike njegovog stila ostale manje-više netaknute. Tu su nevjerojatne vizualne kompozicije (s malo manje perverznih vožnji i lebdenja nego inače) snimatelja Luce Bigazzija, ozbiljno sjebani likovi s kojima se pak svatko s malo više „životnog iskustva“ može poistovjetiti (Caine i Keitel se zabavljaju kao što već dugo nisu u ulogama ostarjelog kompozitora i redatelja), lude popkulturne reference (highlight je ‘Maradona’ i sve što se oko njega događa), cameo pojavljivanja slavnih zaboravljenih glumaca (sjajna polumrtva 78-godišnja Jane Fonda kao novovjeka Norma Desmond) i besramno, ali kao i inače potpuno pogođeno korištenje glazbe kao emocionalne ‘podrške’ filmu. Osim Marka Kozeleka na soundtracku su između ostalih Bill Callahan, David Byrne i Paloma Faith, koju u još jednom savršenom cameu Sorrentino grubo i sasvim točno otpisuje kao „najnebitniju ženu na svijetu“. Kamo sreće da su film na vrijeme pogledali organizatori propalog koncerta dotične prošlog ljeta u pulskoj Areni…

No, vratimo se mi „Mladosti“. ‘Priča’ (u Sorrentinovom svijetu njeno postojanje je često vrlo uvjetno) ide ovako: dvojica ostarjelih umjetnika, umirovljeni kompozitor Fred (Caine) i još aktivni režiser Mick (Keitel) provode dane lamentirajući o proživljenoj mladosti i kukajući nad aktualnim problemima, kao što je nemogućnost mokrenja. Društvo im rade frustrirana mlada glumačka zvijezda Jimmy Tree koji istražuje svoju novu ulogu (odlični Paul Dano, uglavnom glumi samog sebe) i čudnovato izgledajuća maserka (Luna Mijović iz Žbanićkine „Grbavice“, kojoj bi ovo mogla biti odskočna daska za solidnu karijeru). Učmalu svakodnevicu uzburkat će dolazak dviju žena – Fredove kćeri Lene (kao i u ovogodišnjem „Jastogu“ bezvezna i nepotrebna Rachel Weisz), koju je upravo napustio muž, inače Mickov sin, i ni manje ni više nego Miss Svijeta (Madalina Ghenea), kao i izaslanika britanske kraljice koji žele da Fred na proslavi rođendana princa Filipa dirigira orkestrom koji bi svirao njegovo najslavnije djelo!

Naravno, to sve uopće uglavnom nije važno jer Sorrentinovi filmovi već godinama funkcioniraju kao skupovi labavo povezanih scena u kojima izuzetno karizmatični glumci uz sjajno odabranu glazbu i efektne vizuale na emotivan i često duhovit način raspredaju o životu, ljubavi, umjetnosti i ostalim tričarijama. Iz „Mladosti“ pamtit ćemo barem Maradonin tenis, kravlju simfoniju, Hitlera na doručku, žene na livadi (zvuči čudno, ali nema drugog načina da se opiše taj prizor) i ulazak Miss u bazen, ako ništa drugo. Vrlo često njihove riječi zvuče pametnije i misterioznije nego što zapravo jesu (pogotovo kad autor radi na jeziku koji mu nije materinji, kao što je ovdje slučaj), jer je kod Sorrentina forma uvijek ispred sadržaja. No, ta forma, tj. vizualna komponenta ipak je osnova onoga što karakterizira film kao umjetnost. (8,5/10)

youth_03

Foto/video: Indigo Film

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

Ivan Ramljak
„Every man should pull a boat over a mountain once in his life“, Werner Herzog

1 Komentar

  1. Avatar

    Darko

    29. veljače 2016. at 14:01

    Gledljiv film.
    I odlična, preodlična fotografija u filmu!

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image
WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com