Nemilosrdni gadovi

Novi Mad Max: Trijumf stare škole filmske brutale

mad-max-fury-road-041

Pobješnjeli Max: Divlja cesta / Max Max: Fury Road, SAD, Australija, 2015., SF akcijski, 120 minuta
Režija: George Miller
Uloge:  Tom Hardy, Charlize Theron, Nicholas Hoult, Hugh Keays-Byrne, Josh Helman, Nathan Jones, Zoe Kravitz, Rosie Huntington Whiteley

Bilo je pregršt razloga za skepsu uoči (da upotrebimo stručne termine) reboota još jedne popularne i kvalitativno vrlo ugledne franšize iz filmske povijesti. Za početak teško je na prste jedne ruke nabrojati solidne i smislene rimejkove (a kamoli rebootove) snimljene u zadnjih 20 godina („Dawn of the Dead“, „3:10 za Yumu“, „Oceans 11“, Nolanovi Batmani…?). Kao drugo, projekt je jako dugo bio razvijan i odgađan, što zbog nepovoljne društvene klime (postapokaliptični filmovi nisu bili poželjni nakon 9/11-a), što zbog nedostatka financijera, što zbog Mela Gibsona koji je u privatnom životu počeo izjavljivati stvari koje bi više priličile zlikovcima protiv kojih se borio u filmovima. A to obično znači da je projekt osuđen na propast. Kad se film konačno krenuo snimati, datum izlaska se nekoliko puta pomicao, što je u 95 pošto slučajeva signal da je film…pa sranje s kojim producent ne zna što bi.

Ono što je ulijevalo nadu je casting (Tom Hardy je jedan od rijetkih glumaca današnjice koji ima fizičku pojavu, ali i zanatske sposobnosti da zamijeni Gibsona), ali još više činjenica da film režira George Miller, čovjek koji je to sve osmislio i započeo davne 1979. Za Holivud se zaista radi o presedanu da angažira 70-godišnjeg čiču kako bi potrošio 150 milijuna dolara za rebootanje nečega što bi prvenstveno trebali konzumirati klinci. No u ovom slučaju radi se o čiči koji je i više nego sposoban, kako bi se pučki reklo, da im ga spiči.

Prva minuta „Divlje ceste“ je i njena najgora. U njoj u offu slušamo naratora i glasove koji (očito za neuku mladu publiku) objašnjavaju tko je Max i u kakvom se svijetu nalazimo, a onda slijedi scena u kojoj dotični pojede dvoglavog guštera!? Na svu sreću nakon tog kutka za treš kreće „brutalna ekstravagantna akcijska filmska fantazija koja djeluje kao oživljeni sadomazohistički strip“ (da posudimo riječi kritičara NY Timesa Vincenta Canbya s kojima je opisao drugi nastavak Mad Maxa). Dok bi neki mladi redateljski junak ispraksiran na reklamama za uloške „Divlju cestu“ većinom snimio ispred green screena i „sredio to u postu“, Miller je otišao u pustinju Namibije, gdje se 4 mjeseca maltretirao sa svojim 72-godišnjim snimateljem i 150 kaskadera od kojih su dio članovi kazališno-cirkuske trupe Cirque du Soleil. Oni su na raspolaganju imali više od 200 suludih vozila prema kojima vozni park Vina Diesela i ekipe djeluje kao Munjeviti Jurić i Šlep. S njima su jurili i međusobno se napadali i sudarali jer budimo iskreni to je i manje-više jedino što se događa u „Divljoj cesti“. Današnji redatelji većinom ne vjeruju u potrebu za crtanjem storyboarda. Za Millera je pet crtača izradilo 3500 slika, gotovo jednak broj broju kadrova koliko ih ima u filmu. Također, Miller je zamislio film sa što manje dijaloga kako bi po uzoru na Hitchcocka „bio razumljiv i u Japanu bez titlova“. Do te mjere je pazio da je u svakom trenutku jasno sve što se događa (standardna boljka današnje akcije je kaos u kojem nije jasno tko pije a tko plaća, zbog čega te vrlo brzo više nije ni briga) u frenetičnim potjerama da je usporavao brzinu kadrova ispod standardne 24 sličice u sekundi u scenama koje su mu se činile nerazumljivim. Čak devedeset posto scena snimljeno je bez ikakvih specijalnih efekata. Zaboga, čak je i vatra u filmu prava, što u Holivudu 21. stoljeća iz nekog razloga dosad nije bilo dozvoljeno. Tako to radi stara škola. I to se sve u filmu itekako vidi i osjeti.

Posebna priča su likovi, čija se bizarnost vjerojatno najviše približila nikad snimljenoj verziji „Dine – pustinjske planete“ Jodorowskog, Moebiusa i Giggera. Od „poluživih“ dječaka-ratnika opsjednutih mašinama koji si sprejaju usta sa srebrnim sprejem u predsmrtnom zanosu, preko glavnog negativca Immortan Joea koji pije mlijeko dojilja poredanih u liniju kao da su krave na mužnji, sve do njegovog ministra financija prigodno nazvanog People Eater i ministra poljoprivrede Bullet Farmera (uzvik „sing brother Koch!“, uz onaj „mediocre!“ instantno će se upisati u pop kulturnu Bibliju). Tu su naravno i vozila, od kojih je svakako najsuludije ono s heavy metal gitaristom umjesto šoferšajbe i bubnjarima u gepeku.

Pričati o radnji u filmu koji je baš i nema zaista nema smisla. Ili ako baš inzistirate, evo je u jednoj rečenici: Mad Max i imperatorica Furiosa (Charlize Theron s frizurom Ivane Orleanske) zajedno s grupicom „rasplodnih“ djevojaka bježe od njihovog muža, zlog Immortan Joea u potrazi za Zelenim mjestom. I to je to.

„Divlja cesta“ u neku ruku djeluje kao amalgam sva tri ranije snimljena dijela Mad Maxa. Dramaturgija koja se svodi na jurnjavu tijekom cijelog trajanja filma najviše podsjeća na drugi dio („Drumski ratnik“, kako je u ovim krajevima bio preveden), motiv Maxa kao zaštitnika obitelji (makar u ovom slučaju to bile samo žene) i upravo ingeniozno angažiranje Hugh Keaysa-Byrnea, tj. Toecuttera, kao Immortan Joea na prvi film (naravno čovjek se u proteklih 36 godina nije pojavio ni u čemu spomena vrijednom), a flashbackovi tj. noćne more u kojima neko dijete optužuje Maxa da ga je ostavio, na treći. I to je jedna od dvije zamjerke koje se mogu uputiti „Divljoj cesti“. Svako podsjećanje na zločin s Tinom Turner, „We Don“t Need Another Hero“ i gomilom musave dječice koja kuka na krilu aviona zabijenog u pijesak djeluje potpuno antiklimaktično za atmosferu ovog filma.
Druga zamjerka odnosi se na pretjeranu upotrebu neprirodnih boja (pogotovo crvene i plave) u postprodukciji, što dovodi do jake stiliziranosti slike. Ona samo oduzima snagu filma, tj. smanjuje zastrašujući dojam da je ovako nešto zapravo i moguće u nekoj ne tako dalekoj budućnosti. No, na svu sreću spomenuti nedostaci (tj. viškovi) nisu upropastili ovaj zaista vrlo dobar film.

Dokaz da filmska akcija za volanom u najboljem slučaju može biti i nešto više od zabavne treš debilane poput „Brzih i žestokih“. (8/10)

mad-max-fury-road-035

Foto/video: Village Roadshow Pictures

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

Ivan Ramljak
„Every man should pull a boat over a mountain once in his life“, Werner Herzog

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image