Nemilosrdni gadovi

Tzv. “Beogradski grafiti” obično su foliranje

munje-02

Munje!, Srbija, 2001., komedija, 90 minuta
Režija: Radivoje Andrić
Uloge:  Boris Milivojević, Sergej Trifunović, Maja Mandžuka, Milica Vujović, Zoran Cvijanović, Nebojša Glogovac, Nikola Đuričko, Dušan Savić

Radivoje Andrić, redatelj jugoslavenskog filma “Munje!”, požalio se hrvatskim novinarima kako međunarodni festivali ne pokazuju interes za njegov film. Stvar se, na prvi pogled, doima stvarno neobično, jer ne samo što su “Munje!” s oko 600 tisuća gledatelja u domovini pravi jugo-blockbuster, već su europski festivali svih ovih godina, čak i u vrijeme dok je Jugoslavija bila pod kulturnim sankcijama, pokazivali izuzetnu sklonost srpskom filmu. No, od misterija festivalskog ignoriranja “Munja!”  zapravo je mnogo veća zagonetka kako se uopće jedan toliko nevažan i prosječan film prometnuo u jugoslavensko filmsko čudo. “Munje!” će u antologijama srpskog filma sigurno biti upisane kao prvi pravi jugoslavenski postratni film, lepršava komedija nove generacije neoptrećene prošlošću, no ambiciozni epiteti koje mu kritičari redovito lijepe, poput “beogradskih grafita”, teško će preživjeti.

Priča “Munja!” stane u jednu rečenicu: dvojica mladića kreću u beogradsku noć u potrazi za ljubavnim avanturama i novcem i, iako se čine kao rođeni luzeri, uglavnom uspijevaju u oba nauma. Uglavnom, to je onaj tip filma kakav u Americi proizvode za zabavu tinejdžerske populacije, bez obzira je li riječ o reperskom, šminkerskom ili rock’n’roll miljeu. “Munje!” su korektan izdanak tog filmskog žanra, ali ništa više od toga. U domaćim okvirima, vjernim prikazom rituala i ikonografije beogradskog rock undergrounda, ovaj se film dobro nastavlja na “Kako je propao rokenrol”, no usporedbe s njim, jednako kao i s “Mi nismo anđeli” pretjerane su, baš kao što je potpuno jasno da Radivoje Andrić ne može biti nasljednik Srđana Dragojevića. U njegovom filmu ima zgodnih zafrkantskih filmskih postupaka, dosta mladenačke energije i šarma urbanog noćnog života, no i podosta slabosti u dramskom oblikovanju i samom vođenju priče. Očito je to u nemotiviranim i krajnje arbitrarnim ljubavnim obratima između četvero glavnih junaka te u dramski nedovoljno funkcionalnim sporednim likovima, ponajprije liku kradljivca odjevenog u Djeda Mraza kojeg igra Zoran Cvijanović. Najzabavnija dosjetka već se prepričava po Zagrebu: u jednoj se sceni, naime, pojavljuje čuveni Zvezdin centarfor Dule Savić i mudrim životnim istinama izaziva preobraćenje kod mladog didžeja.

Najveći problem “Munja!” jest što dosta nesuvislo odgovara na ono legendarno pitanje što je zapravo autor htio reći. Dvojica glavnih likova, Pop (Sergej Trifunović) i Mare (Boris Milivojević), lutaju Beogradom ne uspijevajući snimiti prvu ploču niti povaliti žensku, no gledatelju nije jasno je li problem njihove nerealiziranosti u društvenom kontekstu ili u njima samima. Zbrka postaje potpuna u samoj završnici kad se, nakon noći provedene s komadima u automobilima, njih dvojica jedan drugome žale kako opet nisu uspjeli ševiti. Pa zašto nisu? Da li zbog problema s potencijom ili obične šeprtljavosti, nije razjašnjeno. No, kako god bilo, film nasljeđuje karakteristike svojih bezveznih glavnih likova. (MNOGO FOLIRANJA, ALI BEZ ZAVRŠNOG POLAGANJA 6/10)

Globus, 2001.

Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image