Nemilosrdni gadovi

Ne danas.

Igra prijestolja / Game of Thrones: The Long Night, SAD / Velika Britanija, fantasy, 8. sezona, 3. epizoda, 82 minute
Autori: David Benioff i D. B. Weiss prema književnom predlošku Georgea R. R. Martina
Redatelj: Miguel Sapochnik
Uloge: Maisie Williams, Emilia Clarke, Kit Harington, Sophie Turner, Peter Dinklage, Nikolaj Coster-Waldau, Gwendoline Christie, Carice van Houten, Isaac Hempstead Wright, John Bradley, Iain Glen, Rory McCann, Liam Cunningham, Alfie Allen, Kristofer Hivju, Conleth Hill, Nathalie Emmanuel, Jacob Anderson, Daniel Portman, Richard Dormer, Joe Dempsie, Ben Crompton, Hannah Murray, Bella Ramsey, Vladimir Furdik…

Očito ste sjedili na ušima ako ste mislili da ova priča ima sretan kraj jer na samom početku nam je rečeno da je njen kraj šiljast, a Arya Stark ga je sada zarila u samo srce tame, ne toliko da rasvijetli drevne misterije i zakučasta proročanstva jer nešto treba ostaviti i za preostala tri nastavka – ah, muškarac se može nadati – ali barem da razgrne tamu kojom su redatelj i snimatelj obavili ovu mrklomračnu epizodu tijekom koje sam vrištao, baš poput Arye Stark u Braavosu kad je ostajala bez očinjeg vida, ne vidim!, ne vidim!, što se događa?, ŠTO SE DOGAĐA?!, i paničario u pomrčini pomračenog uma dok je djevojka strahu gledala ravno u oči i govorila mu ne, ne danas, jer sve kroz što je prošla dovelo ju je tu, doma, gdje ju je knez otac naučio da hrabra može biti samo kad osjeća strah, jer strah nije Stranac nego dobar prijatelj koji je podsjeća da više nije nitko da više nije samotna vučica da Arya Stark sad ima svoj čopor koji će preživjeti sve hladne snjegove i bijele vjetrove, jer šiljast kraj njenog bodeža od valirijskog čelika natopljen je krvlju njene kneginje majke koja je hrabrošću koju daje samo strah branila svog sina i svoj čopor i to će za svoju majku brata čopor učiniti i Arya Stark, jer smrt ima mnogo lica ali samo jedne plave oči koje zaklopiti zauvijek može samo ona jer smrt je led a led je voda a Nitko ne pleše na vodi kao Arya Stark.

Ne danas, ali kad? Kad ćemo i hoćemo li doznati više o Noćnom kralju, misterijima, proročanstvima, predskazanjima, bogovima, magijama, fantazijama ovog fantasyja? Je li to… to? Je li Noćni kralj samo još jedan psihotično genijalni jednodimenzionalni bondovski zlikovac kojemu zapravo neće na kraj stati ni Bond, James Bond, ni Stark, Arya Stark, nego njegova vlastita kurčevita nesmotrenost i kobna uobrazilja? Koja je bila svrha onog ranog dotračkog juriša u kojemu je khaleesi iskrvarila svu krv svoje krvi? Trebamo li vjerovati da nikome, ikome, nije palo na pamet da kripte pune mrtvaca možda ipak nisu najsigurnije mjesto za skrivanje od neprijatelja koji notorno oživljava mrtvace? Zar je Bran stvarno bio toliko uživljen u gledanje tekme da je zaboravio u njoj sudjelovati? Od kojeg su materijala sazdani scenaristički oklopi naših junaka da ih uporno iz scene u scenu štite od apsolutno izvjesne i bezuvjetno konačne pogibli? JE LI GHOST MOGAO BITI BAREM MALO VEĆI??? Čujem vas, čujem sva vaša pitanja, ali priznajte, luksuz da ih postavite dobili ste tek nakon što ste ovu epizodu pukom srećom preživjeli, s ludom hrabrošću koju može dati samo strah, a svaku od ove lude 82 minute, priznajte, proveli ste u potpunom, sveprožimajućem i sveobuzimajućem, primalnom strahu u kojem vam, priznajte, confess!, nisu bile bitne ni logike ni taktike ni scenarističke rupe, oklopi i prečaci, nego, samo i isključivo, puko preživljavanje. Sve ostalo je samo bonus, a Miguel Sapochnik, redatelj koji je obećan, nije nam ostao dužan, već je mrkli mrak duge noći našeg primalnog straha iluminirao zadivljujućim, zasljepljujućim svjetlosnim tabloima kojima je sudbina istom preseliti u panteon popkulturnog nezaborava. Čujem vas, ali ono što vidim su zapanjujuće slike vatrenog klina dotračke konjice koja u mrak juriša i u mrak se pretvori, Drogonove vatre koju guši bijela oluja, Melisandre koja pali barikade na jarku pred Winterfellom, zmajeva u najfotogeničnijoj plavoj mjesečini iznad olujnih oblaka smrti, Aryinog vodenog plesa s mrtvacima, neustrašivog juriša male medvjedice divovskog srca, Aryinog inzistiranja na miru i tišini u gradskoj knjižnici, Bericove isusovske poze kojom Aryi drži vrata kao onomad Hodor njenom bratu, zmajeva u silovitom plesu na život ili smrt, Noćnog kralja koji se ruga nemoći kraljičina dracarysa, Tyriona koji ljubi Sansinu ruku u poetskoj zaštiti kripte njenog kneza oca, Drogona koji se pokušava otresti mrtvaca i uzletjeti u sigurnost visina, Jona kojemu Viserion priječi put prema božjoj šumi, Joraha koji štiti svoju khaleesi od kiše živih mrtvaca, Daenerys koja se mača laća nagonski, prirodno i neustrašivo kao prava žena majka kraljica. Čujem vas, ali sad vas već Ramin Djawadi, skladatelj koji je obećan, stišava svojom novom instant klasičnom temom „The Night King“ koja, prvi put nakon što je Cersei divljom vatrom razdvajala crkvu od države u septi Baelora Blaženog, vraća klavir u „Igru prijestolja“ i ispunja nas onom dobro poznatom jezom koja ubrzava srce čak i bez vizualnih podražaja, no Sapochnik ne prati ritam našeg srca nego melodiju našeg Djawadija i herojski usporava na 96 sličica u sekundi – kao da nam već šarenice nisu dovoljno napaćene dugom noći koja je mračna i puna užasa – kako bi kralj od leda iz ognja koji riga kraljica vatre Branu na megdan izašao u najmoćnijem super slowmotionu, obasjan hipnotičkim i vrišteće metaforičkim kontrastom najvruće i najledenije boje u spektru. Nakon prvog klavirskog tona, priznajte, sljedećih osam minuta niste niti disali dok su vam oči bile bombardirane Jonovim plesom s Viserionom, Theonovim konačnim iskupljenjem, Jorahovom posljednjom žrtvom, Azor Aryom koja iskače iz Ničega kao pravi Nitko i spašava svijet, baš kao što je pitija Sansa neznajuć prorekla Jonu kad ga je upućivala u onaj sad već pretprošli rat: „Nitko me može zaštiti. Nitko može zaštititi svakoga“.

Priznajte, osjetili ste one suze kojima je Danči oplakivala dobrog barba Juru. Osjetili ste onaj Drogonov zagrljaj.

Osjetili ste svaki bezbrojni trnac koji je klizio pod vašom kožom dok je Melisandre ispunjavala svoje zadnje obećanje i nestala u novoj zori sa zadnjim tonom starkovske violine koja je klaviru noći nježno ali odlučno rekla ne, ne danas. Kako poetično, uzdahnuli ste. Confess.

Čujem glas da „Igra prijestolja“ više nema hrabrosti da se riješi „važnih“ junaka, ali u ušima mi odzvanja ono Tyrionovo „Mislim da bismo mogli preživjeti. Stvarno to mislim!“ i ne slušam huk s tribina dok zahvaljujem bozima starim i novim što je bio u pravu da će Ser Brienne, Ser Jaime, Ser Davos, Tormund, Podrick i Tyrion na užas kladioničara diljem svijeta preživjeti noć. Koliko smo već puta otpisali Sivog Crva? Neokaljani su sila, nijedna nam epizoda to nije pokazala i dokazala zornije od ove. Uostalom, što to govori o nama kad prigovaramo da smo razočarani jer smo očekivali više – smrti? I, što junaka i junakinju, ne, što čovjeka čini „važnim“ i „glavnim“, a što „nevažnim“ i „sporednim“? Jer od Aegona VI do, ah, Žalosnog Edda, imenik „Igre prijestolja“ ispunjen je stvarnim, životno stvarnim likovima čije eliminacije životno stvarno bole. Recite Lyanni Mormont da je nevažna i sporedna. Theon Greyjoy, evo da i ja nešto priznam, mene je strah samog sebe koliko duboko i tvrdoglavo volim Theona Greyjoya, koliko sam trajno fasciniran kompleksnošću ovog lika i zaprepašten beskompromisnošću kojom ga Alfie Allen utjelovljuje u svim njegovim traženjima i lutanjima. Theon Greyjoy tragična je metafora toksične muškosti koju je Ramsay Bolton temeljito demaskulinizirao, a Sansa Stark dubinski detoksificirala te pred Brandonom Starkom on sad više ne stoji ni kao grešnik ni kao pokajnik, ni heroj ni zločinac, čak ni kao tragični iskupljenik ili žrtveni pomazanik, već kao ono što je najteže konzistentno biti: dobar čovjek. Theon Greyjoy sad može potrčati bogu smrti u juriš i bez krivnje i žaljenja ga pogledati ravno u hladne plave oči, kupujući svojom konačnom katarzom malom knezu kojeg je izdao i kojem se iskupio još malo vremena dok se Arya Ahai probija kroz zombije i zmajeve da spasi dan, sjećanja, priče, Brana, Sjever, nas. Theone, ti si dobar čovjek. I lik toliko prokleto veličanstven da će tvoja smrt Ramina Djawadija natjerati da promijeni tonalitet i tebi u počast, jer ti ne zaslužuješ ništa manje, u jezivu temu Noćnog kralja umiksa naslovnu temu „Igre prijestolja“. Hvala ti.

Ser Jorah Mormont, Andal koji je Prvi čovjek, medvjed koji je zmaj, vesteroški vitez koji je dotrački bloodrider, trgovac robljem koji je prodan u roblje, čovjek s kompliciranom prošlošću i singularnom misijom: umrijeti za krv svoje krvi. „Igra prijestolja“ ne voli duga oplakivanja, ali zna kad nam treba dati trenutak i sućutno se zadržava nad njegovim beživotnim tijelom u naručju žene za koju ga je žrtvovao taman dovoljno dugo da se sjetimo kako je Jon oplakivao Ygritte, no prije no što po tko zna koji put ustanovimo da ni Wes Anderson ne štuje simetriju toliko fanatično kao Benioff i Weiss, Drogon se nadvio nad njima i obgrlio ih u Pietà kompoziciju kojoj bi i Michelangelo priznao premoć jer svatko pametan bi zmajevima priznao premoć. Svatko osim „najpametnije osobe koju znam“, ali Sansine ćemo makinacije, manipulacije i motivacije ostaviti za neki sljedeći nastavak, kad spalimo i oplačemo svoje mrtve.

Priznajte, bili ste izvan sebe od sreće kad ste ugledali Melisandre. Kako je samo mrzite, ili prezirete, ili ne volite, ili ne simpatizirate, ili jednostavno negirate, i ne znate koliko je trebate dok je ne vidite na djelu, ali savršeno vam je jasno da je želite na svojoj strani kad kucne odsudni čas. Kakav lik, kakvi konflikti i kontradikcije… a još uvijek o njoj zapravo ne znamo ništa.

Slava mrtvima, čast preživjelima, ali ovo nije priča o njima, ovo nije priča o zombijima i zmajevima, ratovima i prijestoljima, ovo nije čak ni priča o Jonu i Dany, jer „Igra prijestolja“ je na kraju dana, ne, na kraju noći, priča o djevojčici koja postaje djevojka koja postaje žena koja postaje legenda. Sav ovaj spektakl samo je dimna zavjesa, sjenka na zidu, kontekst postanka jednog superheroja, crtica u priči o odrastanju Arye Stark koja ne mari za sretan kraj jer sreća nema ništa s tim niti je sreća stanje u kojem je Aryi Stark komotno živjeti. Šiljast joj je kraj miliji jer ni život nema tupe linije, a nitko ne promatra život pomnije i analitičkije od Arye Stark.

Što? Ma čujem vas, ne bojte se, čujem da rogoborite kako nema šanse da u knjigama dočekamo ovakav rasplet i, za promjenu, potpuno se slažem s vama, ali „Igra prijestolja“ ima svoj vlastiti kanon i svoje vlastite mitologije, a mrvice koje nas vode do izlaza iz labirinta pobacala je davno i toliko majstorski da nas još jednom, pred sam kraj, kao toliko puta do sad, uspijeva iznenaditi, šokirati i oduševiti. Možda me jednom i razuvjerite, ali to neće biti danas jer danas je novi dan, a to je, priznajte, iznenađujuće dobra vijest. Vijest za (10/10)

Teo Tarabarić
Teo Tarabarić živi u Svijetu leda i vatre sa svojim vjernim strahovukom Bongom. Piše sve i svašta za svakoga i svugdje, uključujući i seriju za HBO (ali HBO to još ne zna)
WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com