Nemilosrdni gadovi

Velik korak za Angelinu, mali za filmsku umjetnost

unbroken-02

Nesalomljivi/ Unbroken, SAD, 2014., ratna biografska drama, 137 minuta
Režija: Angelina Jolie
Uloge:  Jack O'Connell, Domhnall Gleeson, Garrett Hedlund, Takamasa Ishikahara, Finn Wittrock, Jai Courtney

Nekako se uobičajeno smatra kako je velika nepravda što filmski autori, redatelji, scenaristi i mnogi drugi, ostaju u sjeni glumaca koji u većini slučajeva pokupe svu slavu, dok prosječni kino gledatelj ne zna nabrojati više od tri režisera. Ipak, iz nekog razloga glumice i glumci opčinjeni su mišlju kako zasjesti u onaj kultni redateljski stolac i konačno postati šef parade. U klasičnom Hollywoodu takvo je što bilo nezamislivo, ma kako velike zvijezde bile, Clarke Gable, Katherine Hepburn ili Humphrey Bogart nisu smjeli ni pomisliti da zasjednu u spomenuti stolac, međutim  60ih i 70ih to se ipak počelo mijenjati. Najlakše su do prilike dolazili veliki glumci, a kao paradigme dviju različitih redateljskih putanja možemo uzeti Johna Waynea i Clinta Eastwooda. Prvi je nastavio uhodanom stazom koju su mu utabali holivudski veterani poput Johna Forda i Howarda Hawksa, no bez velikih ambicija i autentičnog talenta rezultat je bio u boljem slučaju pomalo drven („Alamo“), a u lošijem još i politički dubiozan („Zelene beretke“), stoga nitko nije žalio što je Wayne brzo digao ruke od te rabote. Sasvim drugim smjerom krenuo je Clint Eastwood koji je već prvim filmom („Jeza u noći“) dao do znanja da ne želi tek kopirati redatelje od kojih je učio (Dona Siegela i Sergia Leonea), već izgraditi vlastiti autorski rukopis i, uz povremena štucanja, sa svakim novim filmom sve se jasnije autorski formirao prerastavši napokon u jednog od najznačajnijih američkih redatelja s kraja prošlog i početka ovog stoljeća.

U međuvremenu, lakše je nabrojati glumce koji se nisu oprobali iza kamere od onih koji jesu, a jedna od friškijih članica američkog sindikata redatelja je i Angelina Jolie. Za zvijezdu njezina kalibra taj je potez ipak bio pomalo iznenađujući, baš kao i tema kojom se pozabavila u svom redateljskom debiju „U zemlji krvi i meda“ (ratu u Bosni), no njezin drugi film već pruža nešto jasnije motive Joliena naglog redateljskog transfera. Odavna osvojivši glumački pijedestal i bez mogućnosti za neki daljnji napredak u istom sektoru, Angie je ošacala kako je mjesto u povijesti lakše zaslužiti ako ti je ime posljednje na špici. A postoji i prečica – osvajanje Oscara. I bacila se na posao. Toliko preuzetno i marno da je scenarij za prvi film sama napisala, međutim apsurdna i tragična ljubavna priča između srpskog oficira i Muslimanke u ratnom Sarajevu tako je šlampavo napisana da je Angelinina taština morala podnijeti brojne i maštovite kritičarske ubode na što diva inače baš i nije navikla. No, nije se žalila, već je izvukla pouku i za sljedeći projekt angažirala scenaristički dream team kakvim se malo koji aktualni film može pohvaliti. Za početak tu su braća Coen koji relativno rijetko pišu scenarije za tuđe filmove, zatim Richard LaGravenese („The Fisher King“, „Moj život s Liberaceom“) i, naposlijetku, William Nicholson („Gladiator“, „Mandela: Long Walk to Freedom“). Međutim, teško je shvatiti što su sva četvorica radila na scenariju za „Nesalomljivog“ budući da je riječ o prilično linearnoj naraciji (uz svega nekoliko flashbackova u prvoj polovici filma) s mnogo repetitivnosti i malo kreativnih uzleta.

Životna priča Louisa Zamperinija (Jack O’Connell) doista je fascinantna, dostojna staroholivudskog spektakla i zapravo je čudno što već odavno nije snimljena. Problematični klinac iz talijanske obitelji zahvaljujući bratovoj podršci postaje atletičar, trkač na pet tisuća metara, i već vrlo mlad uspije izboriti nastup na Olimpijskim igrama 1936. u Berlinu, onim istima na kojima je Jesse Owens kolekcijom zlatnih medalja digao tlak Hitleru, te na cilj stiže kao osmi. Bilo je to, kako se ono kaže, tek stjecanje iskustva, dok je pravi, veliki rezultat očekivao na sljedećim Olimpijskim igrama, no umjesto na njima završio je u avijatičarskoj postrojbi američke vojske koja ratuje na Pacifiku. Nakon rušenja njihova aviona,  uspijeva preživjeti čak 47 dana u gumenom čamcu za spašavanje, sve dok ga ne pronađe japanski ratni brod i otpremi u logor s američkim ratnim zarobljenicima. Tamo će provesti sljedeće dvije godine, sve do završtetka rata, te biti jedna od omiljenih meta iživljavanja sadističkog zapovjednika logora Watanabea zvanog Ptičica (Takamasa Ishihara). Za one koji žele znati više, na odjavnoj će špici saznati kako je Zamperini umro prošle godine u 97-oj godini (prije toga uspio je vidjeti grubu montažu filma).

Priča filma donekle podsjeća na prošlogodišnji „The Railway Man“ koji također pripovjeda možda nešto manje spektakularnu, ali zato ne manje mučnu istinitu priču o muškarcu koji je preživio mučenja u japanskom logoru, no zahvaljujući doista nevjerojatnom iskustvu kroz koje je Zamperini prošao malo će koji kritičar izdržati da „Unbroken“ ne opiše kao hibrid između „Vatrenih kočija“, „Piijevog života“ i „Mosta na rijeci Kwai“ (ili „Sretan Božić, gospodine Lawrence“). Ipak, usprkos širokoj lepezi atrakcija kojima raspolaže – atletičarske utrke, zračne bitke američkih i japanskih aviona, preživaljavanje u oceanu, morski psi, okrutnosti logora – „Nesalomljivi“ se ipak doima kao film jedne note, stalnog ponavljanja istog obrasca i nagomilavanja traumatičnih scena. Pati, trpi, preživi – otprilike se na to može svesti Jolien film. Na razini priče i scenarija, „Unbroken“ predstavlja velik napredak u odnosu na prvijenac, postoje i naznake da je Jolie bolje ovladala redateljskom vještinom, iako ne razumijem zašto svaku drugu scenu mora otvoriti horizontalnim švenkom ili vožnjom kamere, no svemu usprkos Angelina Jolie još uvijek nije pružila autentičan razlog za bavljenje režijom osim već spomenute taštine. Stječe se dojam kako režira film onako kako zamišlja da bi ga režirali Spielberg ili Eastwood, pogotovo u onim naslovima koji su pogodili vibru glasača Akademije, umjesto da pokuša pronaći vlastiti ulaz u materijal.

unbroken-015

Rezultat je tako tako. Naravno, Zamperinijeva je priča nevjerojatna i teško je zamisliti diletanta koji bi je mogao sasvim upropastiti pa to nije učinila niti Jolie koja ju je korektno i s ponekim vizualno uzbudljivim trenutkom izložila. Svakako je mudar odabir Rogera Deakinsa (stalnog snimatelja Coenovih) za direktora fotografije, kao i francuskog skladatelja Alexandera Desplata, a ni casting bez velikih imena nije loš. Engleski glumac Jack O’Connell pokazao se dovoljno snažnim da iznese film u kojemu se pojavljuje u gotovo svakom kadru, dok je posebno zanimljiv izbor glumca za ulogu Watanabea – nježna, gotovo ženstvena fizionomija popularnog japanskog pjevača umjetničkog imena Miyavi daje njegovu sadizmu neku dodatno kinky notu.

Uglavnom, „Unbroken“ je solidan komad staromodnog Hollywooda koji nesumnjivo predstavlja velik korak naprijed u karijeri redateljice Jolie, no ne baš toliko značajan za filmsku umjetnost. Dotični joj za sada neće donijeti ni zaradu (ko će dva i pol sata gledat’ tuđu muku!), niti Oscara, no nemojte ni pomisliti da će ona poput Johna Waynea uskoro odustati: u najavi su već dva nova filma od kojih barem jedan, biografija Richarda Leakeyja, borca protiv lovaca na slonovaču, pod radnim naslovom „Africa“, nesumnjivo puca na zlatne kipiće. Velike i plemenite teme često su pouzdan put do Oscara, no kao što vidimo, ponekad sama plemenitost ipak nije dovoljna. (AH, SVI DANAS IGRAJU NOGOMET… I REŽIRAJU FILMOVE 6,5/10)

unbroken-021

Foto/video: Legendary Pictures

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

1 Komentar

  1. Pingback: Recenzija filma "Nesalomljivi" // MukMag.Com

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image