Nemilosrdni gadovi

Noa, ekološki superheroj našeg doba

noah

Noa / Noah, SAD, 2014., biblijski spektakl, 138 minuta
Režija: Darren Aronofsky
Uloge:  Russell Crowe, Jennifer Connelly, Ray Winstone, Anthony Hopkins, Emma Watson, Logan Lerman, Douglas Booth

Priča o Noi bila mi je kao klincu među top 5 biblijskih priča, nije se baš mogla nositi s apsolutnim favoritom, obračunom Davida i Golijata koji je preteča svih kasnijih akcijskih filmova, no ideja o velikom potopu i spašavanju životinjskih vrsta u golemoj arci malo je vukla na doktora Dollitlea (bilo je logično zamisliti kako Noa dobro komunicira sa životinjama kad ih je baš sve uspio privoliti da uđu u brod), a sve do danas mi je koncept davanja prednosti životinjama pred ljudima vrlo privlačan pa priču o Noi, iako je dakako plan o istrebljenju ljudske vrste prilično okrutan, zapravo nikad nisam doživljavao dramatično. Nije ni približno tako jeziva kao Jobove patnje, Abrahamovo žrtvovanje Isaka ili ono kad je bog Lotu pretvorio u stup soli samo zato što se okrenula, ili kad je siroti Daniel bačen u jamu s lavovima, ma sve horor do horora. Usput, valja primijetiti kako gotovo sve najbolje priče datiraju iz Starog zavjeta. Nakon Kristova rođenja, još više smrti, a naravno osobito nakon uskrsenja, koje nije prikazano ni približno uzbudljivo kao u hororima sa zombijima, biblijski je narativ postao prilično sladunjav.

No, vratimo se ipak Noi, starozavjetnom junaku za kojeg je pravo čudo da već ranije nije postao holivudskim superherojem (Noa kojeg je u svom filmu „Biblija“ igrao John Huston prototip je običnog, skromnog čovjeka) budući da organski spaja omiljene holivudske žanrove: kvazipovijesni spektakl, fantasy i film katastrofe. Razlog tome vjerojatno je u činjinici da je priča o Noinoj arci, usprkos dramatičnosti, zapravo prilično tanka i stane u jednu rečenicu: Bog se razljuti zbog ljudske pokvarenosti pa odluči potopom očistiti zemlju od ljudskog roda, no kad vidi Noino poštenje odluči dati ljudima još jednu priliku pa naloži Noi da sagradi golemu arku i u njoj spasi jedan muški i ženski primjerak svih živih bića koje postoje na zemlji. I bi tako. Točka.

Dakle, kad je Paramount odlučio u film uložiti 125 milijuna dolara bilo je jasno da najveći posao neće zapasti ekipu za vodne resurse, iako ni on nije zanemariv, već scenariste. Superozbiljni, pretenciozni i u posljednje vrijeme iznenađujuće uspješni Darren Aronofsky („Hrvač“, „Crni labud“) scenarij je napisao zajedno s Arijem Handelom i u njemu se prilično hrabro upustio u dramatizaciju priče o potopu, uvodeći između ostalog kao antagonista lik Kainova nasljednjika Tubal-kaina. Sam Noa daljnji je (mislim sedmi) potomak je Šeta, trećeg sina Adama i Eve koji je ostao blizak Stvoriteljevu učenju, za razliku od Kainovih potomaka. Noa, njegova žena i dvojica sinova su vegetarijanci i iz prirode uzimaju samo ono i onoliko koliko im je potrebno za život što je način života posve suprotan tadašnjem svijetu – ljudska je gramzivost uništila sve prirodne resurse na Zemlji, a konačno i samo čovječanstvo dovelo do gladi. Noa doživljava viziju potopljene zemlje, no ne zna je protumačiti dok ne posjeti oca, Metuzalema, koji mu pomaže razumjeti božju poruku. Smjesta kreće u izgradnju arke, projekt koji će potrajati desetak godina, i naravno neće proći nezapažen od ostalog ljudskog roda. Isprva prezrena, s prvim kapima kiše Noina će arka postati mamac ljudima te izlika za scene sukoba koje podsjećaju na one iz „Gospodara prstenova“. Za njih je presudna bila kreacija Palih anđela odnosno Stražara koji izgledaju poput Transformera iz kamenog doba s dizajnerskim potpisom majstora iz istog vremena, Raya Harryhausena, o kojima teško da ćete ikad slušati na misi.

Darren Aronofsky jedan je od onih filmaša umjetnika s velikim U koji nikad nije imao potrebe svoju pretencioznost maskirati humorom, ironijom ili žanrovskim obrascima, već ustrajno i za današnje vrijeme neočekivano otvoreno iskazuje artističke ambicije. Ukratko, iako vrijedan svakog poštovanja, nije baš moj tip, no, začudo, upravo je ta neskrivena pretencioznost, ozbiljnost i ambicioznost ono što je izdiglo „Nou“ iznad uobičajenih megalomanskih holivudskih bibilijskih adaptacija. Taj bizarni spoj hipertrofirane holivudske produkcije i podjednako golemih umjetničkih ambicija jednog u osnovi indie autora donio je i neke zanimljive rezultate pa je uz uobičajeno moralističko čitanje priče o potopu, ovdje naglašena ekološka potka – grijeh zagađenja i pretjerane eksploatacije zemlje- smislena i, dakako, aktualna. Nismo prva generacija koja ima dojam da živi na kraju povijesti, ali ne na metaforičan Fukuyamin način, nego baš doslovan: dok se jedni boje da ovako dalje neće ići, drugi misle da bi za planetu najbolje bilo da nas konačno nestane s lica zemlje. Tako je valjda osjećala svaka generacija u vrijeme dubokih društvenih kriza, no nikada u povijesti veliki grijeh čovječanstva nije osim grijeha čovjeka protiv čovjeka, uključivao i grijeh prema samoj prirodi, svom živom i neživom okolišu, stoga je teško zamisliti primjerenije vrijeme za aktualizaciju priče o Noi.

Ako vam se čini da sam malo zabrijao, pogledajte film koji nudi i mnogo više motiva i tema za filozofiranje, od kojih su neki doduše prvoloptaški, ali neki i nisu pa intrigantnih etičkih spinova ne nedostaje. Tako dok Tubal-kain poučava Noinog sina Hama da „ako možeš ubiti, znači da si čovjek“ („Leto ergo sum“, parafrazirali bi filozofi), sam će Noa vlastitu ljudskost morati pronaći birajući upravo između principa života i smrti. I neće mu biti lako.

noah_03

Paralelno s tom moralkom svih moralki, Aronofsky koristi priču o velikom potopu da prošverca i kratki eksperimentalni film unutar filma, vizuelno atraktivnu, minijaturnu ekranizaciju Knjige o postanku, spretno uklopljenu u cjelinu filma pa ne gnjavi gledatelja poput Terrencea Malicka u „Drvu života“. Takvo što si filmovi s ovakvim budžetom ipak ne mogu priuštiti, a Aronofskom valja priznati da je ovaj put svoje nemale umjetničke ambicije uspio uklopiti u klasični narativ ne oduzimajući mu ništa od spektakularnosti tradicionalnog holivudskog spektakla. U tu rubriku spadaju i glumačka ostvarenja, redom od Jennifer Connelly u ulozi Noine supruge, Raya Winstonea kao Tubal-kaina i Anthonyja Hopkinsa kao šaljivog Metuzalema vrlo solidna, no ipak je to prvenstveno film Russella Crowea. Kao i uvijek kad se suoči s dobrim scenarijem i redateljem koji zna što radi, Crowe je izvrstan: snažan, moćan i moralno beskompromisan, no istovremeno običan, nježan i emotivno krhak – takav je njegov Noa, no to je ujedno dobitna kombinacija za većinu najboljih uloga koje je odigrao, primjerice detektiva Buda u „L.A. Povjerljivo“, zviždača Wiganda u „Probuđenoj savjesti“ ili boksača Jima Braddocka u „Cinderella Man“.

Sam „Noa“ neobičan je film, jedan od rijetkih kojemu je zagrabivši ponešto iz oba svijeta, onog holivudskog mainstreama i indie produkcije, uspjelo uhvatiti više dobrih nego loših sastojaka. Možda ovaj hipertrofirani ep o biblijskom spasitelju ljudske vrste unaprijeđenog u ekološkog superheroja našeg doba i nije baš za svakoga, ali meni je bio zanimljiv, pametan i vizuelno dojmljiv većinu od svojih 138 minuta. (STARA DILEMA U NOVOM RUHU: RESET ILI SHUT DOWN? 7,5/10)

Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

3 Comments

  1. loki

    12. svibnja 2014. at 15:16

    Film je ekstremno smeće u svakom pogledu od vizualnog dijela do glume, onaj tko misli drugačije jednostavno nije pametam.

  2. Pingback: Crnac koji je rasturio Vladimira Putina, pardon Puškina, a nije Obama - Nemilosrdni gadovi

  3. Pingback: Kako je Christian Bale spasio Židove i uspavao gledatelje - Nemilosrdni gadovi

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image