Nemilosrdni gadovi

Ima li pilota u avionu? Nema, ali tu je Liam Neeson!

non-stop-02

Non-Stop, SAD, Francuska, V. Britanija, 2014., triler, 106 minuta
Režija: Jaume Collet-Serra
Uloge: Liam Neeson, Julianne Moore, Scoot McNairy, Michelle Dockery, Nate Parker, Corey Stoll, Lupita Nyong'o, Omar Metwally, Jason Butler Harner

Baš kad se već lagano spremao za penziju, Liam Neeson, irski glumac tužnog pogleda, iznenada je, ni kriv ni dužan, postao akcijski superstar: sve je počelo s filmom „Taken“ („96 sati“) iz 2008. godine, u kojemu je spašavao kćer od terorista, i otada svake godine točan poput švicarskog reda letenja u kina stiže novi akcijski blockbuster s Liamom Neesonom („Unkonwn“, „96 sati: Istanbul“, „The Grey“, a sljedeće godine nas čeka i „Taken 3“) u kojem redovito zapaženu ulogu imaju avioni ili aerodromi. I eto ga u 62-oj godini kao akcijskog junaka prema kome su zlobni novinari krstili čitav žanr – Neesploitation movies.

Već od prve scene novog predstavnika dotičnog žanra, avionskog trilera „Non-Stop“, u kojoj ga zatičemo u automobilu na aerodromskom parkiralištu kako trusi jedan putni (viski) prije polijetanja, shvaćamo da je riječ o čovjeku koji ima mnogo problema – neobičan ali zanimlijv spoj fizičke veličine i blagog lica Neesonova je dobitna kombinacija pa uspijeva udahnuti dušu i tako ispraznim filmovima kakvi su gotovo svi gore nabrojani. Uskoro ćemo saznati da je njegov lik Bill Marks zapravo zračni šerif, nova policijska uloga uvedena u avionski promet nakon terorističkog napada od 11-og rujna. Marks ima problema s alkoholom, koji su pak vezani uz smrt kćeri od bolesti, zbog čega je svojedobno dobio otkaz u policiji, no kad se pojavila potreba za zračnim šerifima prihvatio je ponudu iako ima strah od letenja. Osobito je stresno polijetanje prilikom kojeg mu razgovorom pomogne njegova atraktivna susjeda na sjedalu do prozora (Julianne Moore) i baš kad avion započne svoj miran prekooceanski let, a Marks u wc-u popuši prvu postraumatsku cigaretu, turbulencije počinju u vidu sms poruke koja najavljuje smrt jednog putnika u roku od 20 minuta ukoliko na račun ne sjedne 150 milijuna dolara. Avion postaje poprištem morbidne igre mačke i miša između inteligentnog i spretnog ucjenjivača te Marksa koji se osim s nepoznatim luđakom mora boriti i s vlastitom lošom reputacijom te mogućnošću masovne histerije. A pri tome ne može imati povjerenja ni u koga, tek donekle u jednu od stjuardesa (Nancy igra Michelle Dockerey iz „Downton Abbeyja“).

Ne znam kako je kod vas, ali mene redovito zainteresira svaki novi film čija je radnja smještena u avion, valjda me privlači ta klaustrofobičnost koja predstavlja i dramaturški i režijski izazov, da sad ne drvimo o Aristotelu i jedinstvu vremena, mjesta i radnje, no isto me tako redovito razočaraju: „Passenger 57“, „Executive Decision“, „Con Air“, „Snakes on a Plane“, „Air Force One“, „Red Eye“... dopunite po želji, no uopće se ne mogu prisjetiti iznimke, bez da se vratimo u crno-bijela vremena (primjerice izvrstan Hawksov film „Samo anđeli imaju krila“) ili da u konkurenciju ne ubacimo „United 93“ Paula Greengrassa koji je ipak iz neke sasvim druge priče. Stoga ne začuđuje što niti novi Neesonov triler nije polučio bolji dojam.

Ipak, riječ je o filmu kojemu se mora priznati da se jako dobro nosi s posve bedastim zapletom (i raspletom, ali o njemu sad nećemo) pa mu se ne može prigovoriti nedinamičnost ili dosada, a zahvaljujući Neesonu, Julianne Moore i još nekolicini manjih uloga, primjerice Corey Stall iz „House of Cards“ – rado bih ovdje spomenuo i Lupitu Nyong’o, no castana prije nominacije za Oscara njezina uloga toliko je nezahtjevna da su je bez problema mogli dati i nekoj pravoj stjuardesi – „Non-Stop“ niti glumački nije sramotan. Dobar komad filma zauzimaju ne osobito vizualno atraktivne razmjene sms-ova između Marksa i misterioznog iznuđivača, dok preostali dio filmskog vremena troše pokušaji glavnog junaka da u maniri Herculea Poirota, ali s mnogo manje suptilnosti, ironije i upotrebe sivih čelija, između 150 putnika raskrinka zločinca. Iako povremeno ridikulozan, kao primjerice u velikom ispovjednom govoru primjerenijem skupu liječenih alkoholičara, kojim Marks pokušava zadobiti povjerenje putnika, ili u posve neuvjerljivoj motivaciji terorista, „Non-Stop“ dovoljno je dinamičan da vam neće dozvoliti da previše analizirate scenarističke propuste, a ako ste dobre volje lako bi vam se moglo dogoditi da ga doživite i kao guilty pleasure.

Španjolski režiser Jaume Collet-Serra već je zajedno s Liamom Neesonom radio na filmu „Unknown“ pa ne možemo reći da ga se sjećamo po dobru. Naravno, snimanje gotovo cijelog filma u jednom prostoru velik je režijski izazov, no zahvaljujući bezbrojnim iskošenim i polumutnim kadrovima gledatelj bi lako mogao doći do zaključka da problem s pićem osim glavnog junaka ima i redatelj, možda otuda i tako dobra suradnja, ali bit će da je ipak riječ tek o prvoloptaškom režijskom stilu kojim je Collet-Serra pokušao zamutiti infatilni scenarij. Naravno, teško bi mu to uspjelo i s mnogo manje dubinske oštrine, ali makar je gledatelj dobio igračku kojom će se dodatno zabaviti tijekom filma. Kad već nema pri ruci čašu viskija. (S.O.S. 5/10)

Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

3 Comments

  1. Pingback: Peabody & Sherman dali “300-tici” sandalu u dupe - Nemilosrdni gadovi

  2. Pingback: “Need for Speed”: Hrvati opet u petoj brzini - Nemilosrdni gadovi

  3. Pingback: Uspješan start filma “The Maze Runner” najavio novu teen franšizu - Nemilosrdni gadovi

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image
WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com