Nemilosrdni gadovi

“Gravitaciji” 7 Oskara, ali najbolji film je “12 godina ropstva”

gravity-05

I eto ga, 86. dodjela Oskara je iza nas, a prvi dojmovi i nisu baš nešto. Od iznenađenja ni I – svi kužisti, uključujući i yours truly Nemilosrdne Gadove, točno su predvidjeli ishod ama baš svih nagrada. Što reći za suspense faktor eventa na kojem su najveći šok čak dva Oskara za „Velikog Gatsbya“ u dvije važne, ali ipak sporedne kategorije (kostimi & scenografija). Pobjedio je, kao što se i očekivalo, „12 godina ropstva“, osvojivši na kraju svega tri oskara – uzevši uz onaj najvažniji, za najbolji film još i adaptirani scenarij (Joh Ridley) i sporednu glumicu (Lupita Nyong’o). Mnogo je veći pobjednik, barem na papiru, Cuaronova „Gravitacija“, koja kući nosi sedam komada – no, osim kapitalca za režiju samom Alfonsu i važnog Oskara za originalnu glazbu skoro pa debitantu Stevenu Priceu, tu je još i pet tehničkih nagrada (kamera, montaža, specijalni efekti, montaža zvuka i zvučni miks).

dallas buyers club-01

Možda i najviše razloga za zadovoljstvo imaju „Dobri dileri iz Dallasa“, koji su osim očekivanih nagrada za glavnu (Matthew McConaughey) i sporednu mušku (Jared Leto) ubrali i onaj za make up & zurku, pa s tri komada imaju, barem nominalno identičan rezultat onome ukupnog pobjednika „12 Godina ropstva“, a tri više od „Vuka s Wall Streeta“, „Nebraske“, „Philomene“, „American Hustlea“ i „Kapetana Phillipsa“, sve redom značajno boljih filmova. Dva komada ubrao je i Disneyev „Frozen“ („Snježno kraljevstvo“) – osim za najbolji dugometražni crtić i za najbolju pjesmu („Let It Go“), a po jednog ali izuzetno vrijednog maznuli su „Blue Jasmine“ („Jasmine French“) za glavnu žensku ulogu (Cate Blanchett), „Her“ („Ona“) za najbolji originalni scenarij Spikea Jonzea i „La Grande Bellezza“ („Velika ljepota“) Paola Sorrentina za najbolji strani film.

I to je to. Barem što se tiče igranog filma – od 24 nominacije pet ih se dodjeljuje ne-igranima – po dva doksevima i crtićima (kratki i dugometražni) plus jedan kratkom igranom, s tim da smo mi gore prošvercaili „Frozen“ među igrane. Dakle filmovi poput „Vuka“ i „Američkih varalica“ nisu dobili ništa, što je poprilična idiotarija ako mene pitate. Što se tiče „Vuka“, o njegovoj smo genijalnosti ovdje već dosta pisali, ali smo i predvidjeli da zbog svoje navodne „kontroverznosti“ neće potvrditi nijednu od svojih pet nominacija. No, u slučaju „Varalica“, kojih osobno nisam neki fan – malo je blesavo da film koji je dobio deset nominacija, i koji je pritom milenijski landmark sa svojim major seven nominacija dostignućem (najbolji film, režija i scenarij plus sve četiri glumačke), i to drugu godinu zaredom za istog autora, Davida O. Russella (a prije njega je to posljednji put uspjelo nekome još 1981.!), ne dobije baš ništa. Je li „Gravity“ baš toliko bolji film od „Varalica“? A „Dileri iz Dallasa“? I rest my case

ellen-degeneres-oscar-2014

No da ne idemo dalje sa zanovjetanjima u stilu Drage Ćosića i drvlja i kamenja po sucima, po čemu ćemo onda osim po zakidanju zaslužnih pamtiti samu ceremoniju? Pa po vrlo malo toga čini se. Ellen DeGeneres, koja na oskarovskom stejdžu nije debitant (vodila je dodjelu 2007.) show je započela odlično – duhovito, a s mjerom, no nakon uvodnog monologa, sve nakon toga je manje više bio spust u Kitzbühelu, i to grbaviji nego da ga postavlja Ante Kostelić. Bilo je tu i tamo nekih rijetkih polu-fora, no puno su više u oči upadali i face palm–ove izazvali sasvim promašeni, do bola razvlačeni skečevi s twittanjem i pogotovo s naručivanjem pizze. Te su pizdarije trajale kao da ih režira Terrence Malick (a toliko su otprilike bile i zabavne), a glavno da se pošten svijet zajebava i prekida s muzikom kad režiseru dopizdi pobjedničko zahvaljivanje suznih očiju i drhtava glasa. Zadnjih par godina svjedočili smo nekoliko fakat promašenih oskarovskih voditeljskih „investicija“ (npr. lani Seth MacFarlane ili meni-ne-toliko-mrski-ali-svima-ostalima-bogme-da Ann Hathaway & James Franco 2011.), ali je bilo i sjajnih – npr. sparivanje Stevea Martina i Aleca Baldwina 2010. ili pak preklanjsko igranje na sigurno s nenadmašnim Billyem Crystalom (to mu je inače bilo deveto vođenje Oskara). No, bilo kako bilo, ceremonija Zlatnih Globusa za većinu awards ceremony geek-ova je posljednjih godina pravi bingo, jer dvije sezone Rickya Gervaisa pa nakon njega dvije aktualnih voditeljica Tine Fey i Amy Poehler, čije se fore prepričavaju mjesecima, ako ne i godinama, ne mogu se mjeriti s mlakim Oskarima, pogotovo posljednje dvije sezone (dakle Ellen & Seth).

No, nije Ellen bila jedini problem – sve je bilo nekako klimavo i djelovalo je na momente pomalo diletantski. Segmenti koji su trebali biti spektakularni, bili su sve samo ne to – npr. posveta Judy Garland i „Čarobnjaku iz Oza“ kulminirala je s Pink i njenom blijedom i bezličnom izvedbom „Over The Rainbow“. No još je gora stvar bila kad je nakon in memoriam segmenta na stejdž izašla Bette Midler i odrevala vjerojatno najkičastiju od svih kičerica ikada igdje, (na žalost) besmrtnu „Wing Beneath My Wings“, s kojom su se sprdali još u Seinfeldu prije dobrih 20-ak godina, a sad je čini se evo opet postala „legitimna“.

Spomenimo na kraju, tek toliko da se nađe i dva bisera domaće proivodnje, iz RTL-ovog prijenosa – sirota Antonija Mandić je najprije Bette Midler nazvala Bette Davis (i ubrzo skužila što je rekla, ali je šteta već napravljena), da bi onda Spikea Jonzea proglasila debitantom. No, nije joj za zamjeriti, jer em joj je valjda jučerašnji dan trajao beskonačno (traje još uvijek dok ovo pišem), em je sve to mila majka za hrpetinu ingenioznih idiotarija izgovorenih u lanjskom prenosu na Novoj…

Uglavnom, Oskari su iza nas, a ispred nas je sezona blockbustera. Blago nama…

Vanja Runjić
"Kvantiteta je zgodan nadomjestak za kvalitetu, osobito ako ste gladni." Ambrose Bierce

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image