Nemilosrdni gadovi

U svemiru nitko neće čuti da se seksate!

Putnici / Passengers, SAD, 2016., SF ljubić, 116 minuta
Redatelj: Morten Tyldum
Uloge: Chris Pratt, Jennifer Lawrence, Michael Sheen, Laurence Fishburne, Aurora Perrineau, Andy Garcia

„Passengers“ su jedan od onih filmova o kojima čovjek naprosto ne zna što bi mislio, rekao, napisao… U jednom trenutku ozbiljno prijeti biti jedan od boljih koje nam je ove godine isporučio visokobudžetni Hollywood, dok se pak u drugom utapa u banalnosti i brzopletosti. SF odavno, možda i oduvijek, nije pravi SF bez filozofske komponente (što naravno vrijedi čak i za gore spomenute visokobudžetne blockbuster spektakle), što u konkretnom slučaju „Passengersa“ znači da kad prestanu žonglirati moralnim dvojbama s jedne strane i svime onime što zahtijeva film koji je koštao 110 milijuna U$D s druge (akcija, gadgeti, emocije…) te se u potpunosti okrenu potonjem, sve nepovratno ode k vragu.

Mjesto radnje je golemi svemirski brod Avalon koji je na svom 120-godišnjem putu prema novom svijetu, planeti Homestead II. Na brodu je preko 5.000 putnika (budućih kolonizatora) i članova posade i svi su oni u dubokoj hibernaciji iz koje se trebaju probuditi tek koji mjesec prije dolaska na odredište. No, neka tehnička greška ili kvar probude jednog od putnika, inženjera mehanike Jima Prestona (Chris Pratt), 90 godina prerano. Jim zatim danima, tjednima, mjesecima tumara pregolemim brodom, ponekad uživa u njegovim mogućnostima i luksuzu, ponekad ga pukne i besmisao, a jedino mu je društvo konobar u brodskom fensi baru, android Arthur (Michael Sheen).

Potraje to skoro godinu dana i čovjek već polako počne gubiti razum, kad skuži da bi mogao probuditi još nekog od putnika, a za oko mu padne zgodna Aurora Lane (Jennifer Lawrence). U brodskim fajlovima nađe podatke o njoj i dobro ju „izgugla“, što je samo po sebi dosta stalkerski i spooky (tko ove dvije riječi prevede na hrvatski a da zvuče jednako dobro kao i na engleskom ima pivu od mene…) i oko toga je zadnjih tjedana bilo dosta galame po kritičarskim sajtovima. Na to još krenu i moralne dvojbe i trvenja iz uvoda, jer Jim nema pravo upropastiti tuđi život da bi uljepšao svoj i to mu je itekako jasno. Al, jebaji ga, zov pičke je ipak jači od moralnog kompasa pa Jim ipak probudi Auroru i zataji joj, sasvim razumljivo, grubu istinu. Ovo sve dosad nisu spoileri jer je sve to manje-više vidljivo u trailerima, osim razloga Aurorinog buđenja, što je očito namjerno sakriveno.

Onda opet slijedi jedan ležerniji, pastoralni dio filma, gdje njih dvoje upoznaju jedan drugog i polako se, uživajući u five-star-treatmentu Avalona, zaljubljuju. Tu se malo i raspreda o tome zašto bi netko uopće želio otići na 120-godišnje putovanje u novi svijet, a i Jim i Aurora, jasno je odmah, imaju u sebi avanturističkog duha na bacanje. Što će biti dalje? Neću naravno spoilati, ali moram ipak reći da će biti puno toga, ali zapravo jako malo pametnog, jer tu sad već debelo kreću ustupci tržišnim zahtjevima koje jedan ovakav blockbuster ima pred sobom. Naravno da tu mora biti i kvara na brodu i poduže akcijske sekvence spašavanja i svega što već producenti trpaju u ovakve filmove. Problem je jedino što sve to dolazi kao šaka u oko nakon prve dvije trećine filma, koje su zabavne, ležerne, iznimno posvećene detaljima (najviše naravno tehnološkim) i ni na trenutak banalne.

Kad krene „akcija“ riječ banalan bude eufemizam za ono što gledamo, a onda na sve to još dođe i naglo, ne baš najspretnije pripremljeno i eleborirano finale. Stvar spašava to što ovaj prvi dio filma puno duže „ostane“ s vama nego finalna trećina, a i šarm dvoje glavnih glumaca je neosporan (pogotovo naravno nepogrešive, NG Tomljanoviću tako drage J-Law), čak i toliki da ne smeta ni izostanak jače kemije između njih dvoje, iako bi jaka kemija između dvoje ljudi koji se u principu nađu u Pale-sam-na-svijetu-situaciji bila neophodna za ovakav film. Norvežaninu Mortenu Tyldumu ovo je drugi film na engleskom nakon preklanjskog „The Imitation Game“ i moglo bi se reći da se u njemu snašao i više nego solidno, sve dok mu režiserske uzde nisu preuzeli računovođe i producenti.

Iz svega toga proizlazi da bi „Passengersi“, paradoksalno, da su koštali upola manje, bili možda i duplo bolji film, jer ne bi imali taj teret da moraju zaraditi bar 250 milijuna dolara da bi se pokrili. Zasad ih u Americi guši suhonjavi, dosadnjikavi „Rogue One“, dok bi ih ostatak svijeta ipak mogao spasiti. Spasiti u komercijalnom smislu naravno, jer u „umjetničkom“ ih je već kastrirala holivudska mašinerija. Šteta, obećavali su…  (7/10)

Foto/video: Columbia Pictures

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

Vanja Runjić
"Kvantiteta je zgodan nadomjestak za kvalitetu, osobito ako ste gladni." Ambrose Bierce

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image