Nemilosrdni gadovi

Kako je Philomena tražila istinu

Philomena_02

Philomena / Philomena, Velika Britanija / SAD, 2013., dramedija, 95 minuta
Režija: Stephen Frears
Uloge:  Steve Coogan, Judi Dench, Sophie Kennedy Clark, Anna Maxwell Martin, Peter Hermann, Mare Winningham, Barbara Jefford

Irska, koja predivna, osebujna, duhom bogata, a tako ubitačno zajebana zemlja. Mogla se doduše priča o Philomeni dogoditi i negdje drugdje, vjerojatno su se događale i događaju gore stvari (o ratnim pričama da i ne govorimo), ali ovo je ipak nekako tipično irska priča.

Philomena (Sophie Kennedy Clark) je naivna tinejdžerka koje se obitelj odrekla nakon što zatrudni bez prstena na ruci. Odrekla i poslala u obližnji samostan danas zloglasnih Magdalenskih sestara. Takva je uostalom bila praksa tih poratnih, ranih ’50-ih i Philomena nije jedina koja rađa u samostanu, a curama se dopušta minimalni kontakt sa svojom djecom koju odgajaju opatice. No, djeca se ubrzo daju na usvajanje, a takav je slučaj bio i sa Philomeninim trogodišnjim Anthonyem.

Punih pedeset godina kasnije, pratimo Philomenu (besprijekorna, sedmi put za Oskara nominirana Judi Dench), i dalje vrlo pobožnu i crkvi privrženu umirovljenu medicinsku sestru koja svoju tajnu, koja ju je proganjala svih tih desetljeća, prvi puta otkriva nekome – svojoj kćeri. Ova pak na nekom fensi domjenku zaskoči ciničnog Martina Sixsmitha (Steve Coogan), nekadašnjeg slavnog novinara i upravo ražalovanog vladinog spin doktora i, što nije nevažno, ciničnog ateista katoličkog porijekla. Sixmith je podjednako važan za priču o Philomeni kao i ona, jer bi bez njega vjerojatno sve ostalo u nekom vakuumu melodrame, tragedije i nerazrješenih računa. On je, naime, bio ključan faktor rasvjetljavanja istine, koja je takva da ju ni 100 Philomena ne bi moglo otkriti.

Nakon neuspješnog posjeta samostanu koji, naravno nema nikakve informacije ni dokumenata (izgorilo u požaru), osim, vidi vraga, požutjelog papira s Philomeninim potpisom gdje ona pristaje dati sina na usvajanje i obavezuje se da ga neće tražiti ni dizati galamu oko toga, Sixmitha i Philomenu trag vodi u Ameriku. Ono što će uz pomoć Sixmithovih kontakata (bio je ’80-ih BBC-jev dopisnik iz Washingtona) tamo otkriti bit će podjednako iznenađujuće, zastrašujuće, srcolomno i zahtjevno za suzne kanale, ali isto tako i nekako uplifting (u nedostatku prikladne hrvatske riječi) i priču zaokružiti na jedan, apsolutno filmski način. Kao što smo se milijun puta uvjerili, nema boljeg dramaturga od samog života…

Kad sam sve ovo rekao, odnosno napisao, još uvijek ni približno nije razvidno kakav je „Philomena“ zapravo film, a to što tek treba izreći/napisati je ono što razdvaja ovu priču od nekog turobnog poludokumentarca ili pak kakve srcedrapateljne TV dramice od zaista posebnog filmskog iskustva kakvo ovo jest. Žanrovski je „Philomena“, naime, iznimno šarmantna mješavina filma ceste i buddy-buddy komedije s dva potpuno suprotna lika koji konstantno jedan drugog podjebavaju, ali u konačnici, naravno i obogaćuju.

Philomena je, što bi se reklo, „žena iz naroda“, a iako izrazito pobožna, naizgled staromodnog svjetonazora i „plebejskog“ ukusa, više ni približno nije ona naivna klinka od prije pola stoljeća. Njoj je odavno sve u životu jasno, ali je svjesno odabrala život bez mržnje, krivnje i optužbi tražeći (i najčešće dobivajući) samo ono najbolje od ljudi koje sreće. Martin je pak iznimno obrazovan i načitan, sofisticirani londonski intelektualni snob kojem je također sve jasno, ali je njegov izbor cinizam i ironija. Njih se dvoje znaju dobro i popičkarati na svom putu/avanturi, jer njega nerviraju njeni petparački ljubići i ekstremna ljubaznost prema strancima, a nju pak, osim očiglednog, i njegovo uporno, gotovo militantno nerazumijevanje njene postojane privrženosti crkvi svemu usprkos.

Takve teške i, što bi reko Ćiro zajebate stvari upakirati ovako ležerno i šarmantno, e to je majstorstvo prvog ranga. Teško je sad tu mjeriti zasluge – je li to, osim naravno sjajne Denchove i uvjerljivog Coogana, diskretna režija „nevidljive ruke“ Stephena Frearsa (koji je sličnu stvar izveo i sa sjajnom „Kraljicom“), ili pak nehajna, vrckava glazba Alexandrea Desplata (također nominirana). Bit će ipak da je to scenarij Stevea Coogana i Jefa Popea (uz Dench, glazbu i najbolji film, četvrta oskarovska nominacija za „Philomenu“). Priča o Philomeni Lee očito je svojevrsni labour of love (uf, ne ide me hrvatski danas…) za Coogana, koji je otkupio prava na ekranizaciju Sixsmithove knjige, s pravom se Philomenom, danas 80-godišnjakinjom pojavio na ovogodišnjim Zlatnim Globusima, a nekidan su bili i kod Pape.

48-godišnji Coogan, koji manje više cijelu karijeru igra jednog te istog, površnog, nadmenog ego tripera, bilo po filmovima, bilo na telki (sjajni „The Trip“ ili pak serije o radijskom DJ-u Alanu Partridgeu koje su lani evoluirale u solidnu filmsku komediju „Alan Partridge: Alpha Papa“), toliko uvjerljivo i s tako jedva vidljivim ironijskim odmakom da je opće mišljenje kako je vjerojatno takav i u stvarnom životu. Fakat, od četiri najjača britanska komičarska izvozna „proizvoda“ novog milenija, uz Coogana još i Rickya Gervaisa, Simona Pegga i Russella Branda – ne znaš koji je antipatičniji. No, „Philomena“ je njegovo apsolutno iskupljenje – možemo li na primjer zamisliti nekog domaćeg komičara da se na ovakav način, bez zadrške posveti nekom ozbiljnom i važnom projektu? Bolje nemojmo o tome…

I još jedna ne sasvim nevažna stvar oko „Philomene“ – nakon sjajnih kritika koje je pobrao, film je iz nekih krugova izravno obilježen kao antikatolički. No to su, s oproštenjem, čiste talibanske pizdarije. Ako išta, Philomena je utjelovljenje vjere i poštenog, iskrenog vjernika, a film je čista, nimalo maskirana afirmacija vjere. A to što upire prstom u određene strukture božanske ispostave na zemlji, ne umanjuje njegovo usmjerenje i namjeru. Teško će doduše kakvog nevjernika privući oltaru, kao što neće niti jednom vjerniku ogaditi hostiju, ali će i jedne i druge dobro zabaviti i zagrijati im srce…  (TALIBANI SVIH ZEMALJA ODJEBITE…  9,5/10)

Vanja Runjić
"Kvantiteta je zgodan nadomjestak za kvalitetu, osobito ako ste gladni." Ambrose Bierce

2 Comments

  1. Pingback: Kina napunili kandidati za Oscare - Nemilosrdni gadovi

  2. Pingback: Najbolja reklama za dijetu ikad snimljena - Nemilosrdni gadovi

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image
WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com