Nemilosrdni gadovi

Hrvatski noir kojeg se ni Danci ne bi posramili

Pocivali_u_miru_07

Počivali u miru, Hrvatska, 2013., krimić, 12 x 45 minuta
Režija: Goran Rukavina i Kristijan Milić
Uloge:  Judita Franković, Miodrag Krivokapić, Luka Dragić, Ozren Grabarić, Dragan Despot, Jasna Odorčić, Ivan Ožegović, Boris Svrtan, Zijad Gračić

„Ovo je pljačka! Ruke gore! Daj mi te kekse il’ ću te nasmrt izlijepit’!“ viče zakrabuljena Sandra Lončarić Tankosić uperivši u leđa Ksenije Martinović ‘pištolj’ za ljepljenje cijena u dućanu. „Moraš izbušit rupe za oči ili uzeti tanju čarapu“, kulerski odgovara Marinkovićka. Tako se u dvije prodavačice u kvartovskom dućanu koje su se našle u dugovima rodila inspiracija za pljačku pošte s čarapama na glavi i dječjim pištoljima u ruci. Siže je to četvrte epizode serije „Počivali u miru“, inače istinite priče iz Zagreba kojom su se čitatelji novina zabavljali prije koju godinu. Njih su dvije doista opljačkale banku (ne poštu kao u seriji) i zatim s torbama punim novca pobjegle – tramvajem.

Za primjer dobrog scenarističkog njuha uzeli smo epizodu s pljačkašicama, ali jednako smo mogli prepričati i i neku drugu, npr. onu o zagrebačkom Srbinu koji stradava u zatvoru početkom devedesetih, u vrijeme egzekucija obitelji Zec, u atmosferi općih uzbuna, paranoje od snajperista i svakoga tko ne nosi hrvatsko prezime. Znajući kakvim se sve banalnostima zabavljaju naši scenaristi, zbunjuje da im godinama pred nosom promiču nevjerojatno uzbudljive priče, lokalni krimići, mafijaške sage, melodramski zapleti i politički trileri koji ostaju filmski intaktni. „Počivali u miru“ prvi je domaći dramski proizvod koji pokazuje zdravorazumski ukus i interes za teme i priče koje nas okružuju, a većina od onih koje sam imao priliku vidjeti ima potencijal i za cjelovečernji film. Gledajući seriju pitao sam se zar je zaista moguće da niti jednog filmaša nije zaintrigirala atmosfera gradova pod uzbunama na početku rata ili da nitko nije primijetio tu gorko-slatku priču o pljačkašicama banaka. Ne bi li one mogle biti neke naše tranzicijske Thelma i Louise, ne više blagajnice koje žele na more, već samo skucati lovu za stanarinu?

Osim tematskog iskoraka, „Počivali u miru“ donosi i druge novine. Naime, riječ je o prvoj našoj seriji nastaloj u dosluhu s trendovima preko granice, u prvom redu s tzv. skandinavskim noirom. Na žalost, mi smo dosad imali prilike vidjeti samo dansku seriju „Ubojstvo“ (tako je bilo u trenutku pisanja teksta, kasnije su prikazani i “Borgen – središte moći” i “Most” op.a.), no njezin je utjecaj  vrlo uočljiv. Primjerice u pozicioniranju glavne junakinje, staturom krhke no snažne i samosvjesne djevojke koju igra Judita Franković (uvjeren sam da njezin osvježavajući nastup i gluma iz nekog drugog registra ima veze sa činjenicom da nije pohađala Akademiju dramske umjetnosti), vrlo nalik tvrdoglavoj i inteligentnoj policajki Lund. Također, način na koji se isprepliću paralelne radnje, tretman većeg broja epizodnih likova, kao i tonalitet koji računa na odraslu i zrelu publiku, nedvojbeno odaje dobre uzore. Poneki redateljski ili snimateljski postupak ne krije da je posuđen iz „Ubojstva“, primjerice upotreba glazbe i naglašene montažne sekvence, a u kreiranju atmosfere poseban je doprinos direktora fotografije Marija Sablića koji je, umjesto za domaće televizijske proizvode uobičajene tri nijanse sivog, seriji podario 50 nijansi smeđeg.

Redateljima Goranu Rukavini i Kristijanu Miliću treba odati priznanje za pregledno i dinamično fabuliranje, odličan je i izbor lokacija, no ako je nešto prava senzacija, onda su to glumačka ostvarenja. I pri tome ne mislim na već spomenutu Juditu Franković, niti na Miodraga Krivokapića, glumačkog velikana od kojeg uostalom ništa drugo do li vrhunske izvedbe i ne očekujemo, već na glumu u cjelini. Naime, već desetak godina dramskom produkcijom vladaju sapunice pa danas na ekranima gledamo glumce i glumice koji su u njima odrasli i gotovo da i ne znaju glumiti drugačije nego što su tamo naučili, a to znači da je dobar glumac onaj koji uspije izgovoriti sve napisane rečenice u manje od tri repeticije. Taj sapuničarski ton posve je zavladao televizijom, a sve češće prodire i u film pa je činjenica da „Počivali u miru“ glumački izgleda i zvuči kao dobar film a ne kao loša telenovela pravi uspjeh. Vjerojatno znate onaj osjećaj kad se sami na kauču sramite zbog nečije grozne glume na ekranu, e toga u ovoj seriji doista nema.

Pocivali_u_miru_04

Nedavno je beogradski Danas za najbolju ex-Yu seriju svih vremena izabrao „Kuda idu divlje svinje“ u produkciji tadašnje Televizije Zagreb, no što bi bilo kad bi se isto pitanje odnosilo na period od 1990. Kod nas je u 90ima jedina ambicioznija serija bila grozna „Olujne tišine“, desetljeće kasnije bezobrazno skupa i patetična Vrdoljakova „Duga mračna noć“, nije se baš proslavio niti Hrvoje Hribar s „Novim dobom“ pa su među gledateljima zaživjele tek sapunice i sitcomi s humorom tek neznatno apgrejdanim u odnosu na „Jel’ me netko tražio“. Tako su „Počivali u miru“ bez prave konkurencije uzeli titulu najbolje hrvatske dramske serije od 1990. (NADAMO SE DA ĆE USKRSNUTI U DRUGOJ SEZONI 8/10)

21. stoljeće, 2013.

Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

1 Komentar

  1. Pingback: Carpenter iz našeg sokaka - Nemilosrdni gadovi

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image