Nemilosrdni gadovi

8 psihopata, pardon psihijatara traži oca

Projekcije2

Projekcije, Hrvatska, 2013., drama, 76 min.
Režija: Zrinko Ogresta
Uloge: Jelena Miholjević, Bojan Navojec, Polona Juh, Ksenija Pajić, Ksenija Marinković, Doris Šarić Kukuljica, Jasna Bilušić, Luka Petrušić, Vladimir Jurc

Jednom je prilikom, moguće da je to bilo nakon „H-8“, Nikola Tanhofer, u zanatskom smislu vjerojatno najbolji hrvatski redatelj, izjavio kako se osjeća toliko siguran u svoje filmsko znanje i sposobnosti da ponekad poželi sljedeći film režirati u liftu. Ta mi je izjava, citirana po sjećanju iz davnina, pala na pamet prije par godina kad sam naišao na spot Arcade Fire „Neon Bible“ kojega je autor Vincent Moone i cijeli se događa, pogađate, u lifu. No, dok je kod Moonea bila riječ o dosjetki, a kod Tanhofera o zanatskom izazovu, treći slučaj na koji je ova priča primjenjiva – film Zrinka Ogreste „Projekcije“ – ima sasvim drugačiju motivaciju. Ogrestina odluka da snimi film u potpunom prostorno-vremenskom kontinuitetu, koji se događa u samo jednoj prostoriji, pritom gotovo posve praznoj pa izostaje bilo kakva scenografska pomoć u osmišljavanju mizanscena, predstavlja kreativni izazov koji je sam sebi zadao u trenutku kada je naišao na predložak koji ga je inspirirao (komad Lade Kaštelan “Dva i dvadeset”).

I meni se učinilo da je Ogresta zaključno s filmom „Iza stakla“ nekako iscrpio svoj poetski repertoar te da bi i gledateljima i njemu neka promjena smjera dobro došla, a očito je taj zamor osjetio i sam Ogresta što je rezultiralo pauzom od punih pet godina između dva filma, dok njegov novi film “Projekcije” predstavlja nedvojben pokušaj da stvar presjeće nečim radikalnim. Osam polaznika edukacijskog psihijatrijskog tečaja poluotvorenog tipa okuplja se na redovitoj seansi, no kako njihov profesor neočekivano i neobjašnjivo kasni, to polaznicima otvara mogućnost da međusobno počnu kopati po tuđim frustracijama koje su tijekom višegodišnjih sastanaka jako dobro upoznali. I učas se osmero psihijatara pretvori u osmero psihopata, pušteni s lanca ovi akademski građani spremni su onom drugom izvaditi utrobu, stručno, kirurški precizno i do posljednje kapi.

Osmero glumaca i kamera zaključani u jednoj praznoj dvorani tek nešto kraće od sat i pol – to je zadatak s kojim je Ogresta pokušao izaći na kraj upotrebom isključivo subjektivnih kadrova. Prizore uvijek gledamo iz očišta nekog od protagonista s tek nekoliko predaha kroz sasvim neutralne kadrove sigurnosne crno bijele kamere bez tona. Iako ima funkciju cezure, ovo suprotstavljanje nije me se posebno dojmilo, no sama strategija subjektivnih kadrova kojima se postiže uronjenost kamere u zbivanja i mnogo veći emotivni naboj, svakako je zanimljiva i efikasna. Iako sam i sam na trenutke poželio odmor u vidu ponekog neutralnog kadra iz trećeg lica, Ogresta je ostao dosljedan do kraja zacrtanom postupku.

A priča o osmero likova posve različitih karaktera, društvenih slojeva i interesa, kojima je zajednička tek profesionalna upućenost na psihijatriju, uglavnom se čita kao intimistička priča o ljudima u potrazi za vlastitim uporištem – a znamo da kad je psihijatrija u pitanju ono se gotovo uvijek pronalazi u autoritativnoj figuri oca. Stoga se grupa koja je provela četiri godine zajedno počinje raspadati istog onog trenutka kad profesor prvi put zakasni na seansu. Nije potrebno mnogo da crnilo prokulja iz svakoga od njih, zloba, zavist, ljubomora, egotrip, you name it. U takvoj konstelaciji neki su likovi i glumci uspjeli bolje iskoristiti svoje filmsko vrijeme, ponajprije Jelena Miholjević, Bojan Navojec, Ksenija Marinković i Polona Juh, dok su neki ostali malo zapostavljeni, poput Doris Šarić Kukuljice, no u cjelini riječ je o dojmljivoj minimalističkoj studiji grupne psihologije koja, međutim, nudi široke mogućnosti interpretacije, bogati simbolički repertoar s ključem, vratima i iznenadnom smrću, frojdovske omaške i zabavnu tipologije, pravi mali luna park za psihoanalitičare.

Ukratko, riječ je o hrabrom filmskom eksperimentu na kojem bih Ogresti skinuo kapu i da nije uspio, ali jest. Iako se film u medijima, pa donekle i u ovom tekstu, tretira kao nekakav čudnovati art eksperiment, riječ je zapravo o vrlo komunikativnom, nerijetko i duhovitom filmu koji se diči i najboljom ocjenom nekog domaćeg filma na IMDb-u, 8,3. (SLAŽEM SE 8,3/10)

Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image