Nemilosrdni gadovi

Svi SF klišeji u samo jednom filmu

red-planet-05

Crveni planet / Red Planet, SAD, Australija, 2000., SF pustolovni, 106 minuta
Režija: Antony Hoffman
Uloge:  Val Kilmer, Carrie-Anne Moss, Tom Sizemore, Benjamin Bratt, Simon Baker, Terence Stamp

Houston, we have a problem. Još jedan bedasti film o misiji na Mars. Stvar je dosta ozbiljna, jer u njega su utukli 75 milijuna dolara, a povrat je gotovo beznačajan. Razumljivo s obzirom na to da se “Crveni planet” sastoji od svih onih bezbroj puta viđenih SF motiva, nezgrapno spojenih u jedan film. Kao poveznica trebala je poslužiti ekipa od šest likova, tipična posada svemirskog broda (zgodna žena, znanstvenik-filozof, simpatični prostodušni debeljko, jedan umišljeni Don Juan, kukavica i jedan pomalo mangupski tip predodređen za herojske pothvate), no scenaristi im baš nisu dobro objasnili što im je činiti pa oni većinu filma bauljaju po Marsu ni sami ne znajući zašto su tamo.

Vrijeme radnje je otprilike pola stoljeća u budućnosti, Zemlja je zagađena i prenapućena pa se na Marsu pripremaju uvjeti za život, no eksperiment s algama koje proizvode kisik krenuo je po zlu, a istraživačka misija doživjela je karambol tijekom sunčeve eksplozije. Petorica astronauta našla su se na Marsu, bez hrane, vode, kisika i letjelice koja bi ih vratila doma. Da stvar bude gora, i njihov navigacijski robot zvan AMEE prilikom spuštanja na crveni planet je propulupao i prebacio se na vojni program pa ih poput Predatora naganja po pustinji. Za to vrijeme, njihova šefica pokušava osposobiti letjelicu, levitira, razgovara s brodskim kompjuterom i Houstonom, gasi požare i stišće zelene i crvene gumbiće. U svim tim poslovima, najprikladnijom odjećom čini joj se seksi potkošulja bez grudnjaka. Zvuči zgodno, no s izuzetkom Carrie-Anne Moss (“Matrix”), malo što je ovdje stvarno uzbudljivo. Bez obzira na brojnost njezinih talenata, ostaje činjenica da je Carrie-Anne mogla biti mnogo zanimljivije glumački iskorištena, a jedini dobar dramaturški izbor scenaristi su napravili kad su odlučili da prvom žrtvom misije na Mars postane baš lik znanstvenika koji neprestanim lamentacijama o vjeri i bogu jednako gnjavi i svoje kolege i gledatelje.

“Crveni planet” koleba se između raznih tipova SF filmova, ljudi protiv tehnologije, posljednje avanture ljudske vrste, metaforičko-filozofskog filma, svemirske opere i sci-fi horrora u stilu “Aliena”, no do kraja se ne uspijeva odlučiti što želi biti. Njegova povremena ozbiljnost i pretencioznost zato se doima smiješnom, tehnološki skepticizam nije više od dramaturške štake, dok elementi horrora nisu dovoljno prisutni. Gledatelj je stoga, prije ili kasnije, prisiljen odustati od namjere da “Crveni planet” shvati ozbiljno, tim više što neki događaji do kraja filma ostaju nerazjašnjeni, te da se prepusti ležernoj razbibrizi, napajanju očiju na efektno crveno filtriranim pustinjskim panoramama koje glume Mars ili pak na već spominjanoj Carrie-Anne Moss. Usput njezin lik nosi isto prezime kao i Keir Dullea u “2001: Odiseji u svemiru”, što bi da je riječ o nekom drugom filmu bio sasvim regularan citat, no kad po povratku iz kliničke smrti Val Kilmer kaže “Vidio sam Elvisa”, onda vam postane jasno do kojih metafizičkih dubina zapravo seže “Crveni planet”. (MOŽDA U SVEMIRU NITKO NE MOŽE ČUTI VAŠ VRISAK, ALI U KINU ITEKAKO MOŽE 4/10)

red-planet-01

Foto/video: Warner Bros.
Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

1 Komentar

  1. kokodiks

    21. veljače 2015. at 15:33

    izdvojio bih dvije pozitivnije stavri u filmu: solidan OST koji i samostalno funkcionira prilično dobro (Emma shaplin), te završnu scenu spašavanje, koja je prilično epska,… i donekle popravlja cjelokupan dojam.

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image