Nemilosrdni gadovi

Mala soba tri sa tri, spektakularnija od „Povratnika“

room-003

Soba / Room, Kanada / Irska / Velika Britanija, drama, 2015., 118 minuta
Redatelj: Lenny Abrahamson
Uloge: Brie Larson, Jacob Tremblay, Joan Allen, Tom McCamus, William H. Macy, Sean Bridgers, Wendy Crewson, Amanda Brugel, Joe Pingue, Cas Anwar, Megan Park

„Dobro jutro, lampo.

Dobro jutro, tepiše.

Dobro jutro, ormaru.“

Jack se budi na svoj peti rođendan i, kao i svakog dana do tada, pozdravlja sve stanovnike svog svemira. Jack ne poznaje ništa osim dvadesetak kvadrata sobička u kojemu je zlostavljač iza hermetično zatvorenih vrata zatočio njegovu majku. Jedini dokaz postojanja izvanjskog svijeta maleni je komadić neba na krovnom prozoru, no što se Jacka tiče, to komotno može biti i nekakav čarobni mobil, baš kao što je televizor čarobna kutija s pokretnim slikama mitskih životinja poput pasa, slonova ili konja, pa čak i ljudi nalik njemu i mami, ali nimalo stvarnih jer soba je jedina stvarnost.

„Soba“, čudesan film koji se prkosno hrva s našim očekivanjima i predrasudama, otvara se pričom o Postanku koju Jack nadahnuto recitira u offu dok nas kamera poetskim, gotovo magičnim realizmom uvodi u njegov svijet.

„Plakala si čitav dan i pustila televizor da gori dok nisi postala zombi. Ali onda sam se ja spustio s neba kroz krovni prozor u sobu, udarao te iznutra – Bum! Bum! – i iz tebe ispao na tepih sa širom otvorenim očima, a ti si prerezala vrpcu i rekla: ‘Zdravo, Jack’.“

Srce nam je slomljeno, prije negoli smo uopće ugledali natpis s imenom filma koji će nam to isto srce slomiti još bezbroj puta, no svaki put iznova spajat će njegove razlomljene komadiće i svaki put iznova činiti ga još snažnijim, plemenitijim i življim – jer ovo nije film tuge, ovo je film nade. Film s najdepresivnijom mogućom premisom nekom čudnovatom alkemijom scenarija, režije, kamere, glazbe, montaže i nevjerojatno snažne glume koja čak nema niti potrebu da se svidi, istodobno je film koji razoružava svojom dirljivom, autentičnom, 100% organskom humanošću i po svom koncu ostavlja nas u prepuštanju bezuvjetnom optimizmu i čistoj djetinjoj radosti. Vjerujem u čuda, jer „Soba“ je stvaran film. Majke mi. Vidio sam ga na svoje oči.

Nekoliko puta.

„Nekoliko“ je u kurzivu, jer film o ženi koja je sedam godina zatočena u hermetično zatvorenoj sobi svog zlostavljača koji je u pravilnim vremenskim razmacima dolazi silovati dok im dijete čuči u zatvorenom ormaru ne zvuči baš kao film kojemu ćete se vraćati. Možete ga, dakako, cijeniti pa čak i voljeti, ali pogledat ćete ga samo jednom jer niste mazohist. „12 godina ropstva“ je ultimativno remek-djelo u svakom svom segmentu, ali za jednom i nikad više. „Soba“ pak ne bježi od odvratne stvarnosti iz gnjusne prve rečenice ovog poglavlja, ali jednim čudesno nadahnutim pripovjedačkim izborom uspješno bježi iz tora „pornografije jada“: priču pratimo iz Jackove vizure i vidimo samo ono što je njegovim očima dostupno i poznato. Kad majka zatvori Jacka u ormar, mi smo s njim u tom ormaru i zahvalni smo majci što je zaštitničkim instinktom majke medvjedice zaštitila i naše oči – pa makar nam srca bila slomljena u postupku. Gledanjem svijeta kroz Jackove oči obnavljamo i himen svoje zaboravljene nevinosti, otvaramo se čudima vidljivima samo u djetinjoj mašti koja svaku svakodnevicu zna pretvoriti u mitsku pustolovinu. Tim više smo potreseni kad majka – sad kad je Jack star punu ruku prstiju godina – odluči da je došlo vrijeme sina suočiti sa stvarnom istinom da soba nije cijeli svijet, da je Soba samo soba. Jackovo djetinjasto odbijanje istine boli kao upala gušterače, Jackov panični strah od uloge koju mu je majka namijenila u svom planu bjekstva ispunja nas strepnjom zbog koje se nemirno vrpoljimo u sjedalima i zatomljujemo dah, a trenutak u kojemu se plan otima kontroli je kamen mudrosti koji su u stanju alkemizirati tek najbolji od najboljih hororaca. Olakšanje, pak, koje osjećamo nakon što Jack uspije improvizirati plan B učinkovitije je od svih dostignuća zapadnjačke medicine.

No, ovaj film, rekosmo, hrva se sa svim očekivanjima. Hepiend je, naime, tek početak nove drame. Jer, sloboda je stvar uma, a um zna biti najokrutniji uzničar. Jack, koji je na svijet došao sa širom otvorenim očima, koračat će prema svijetu sa žustrom radošću unatoč svim zaprekama koje mu život postavi na put, no što je s majkom? Ona, koja je zadnjih pet godina bila samo Ma i postojala samo za i zbog svog sina, sad odjednom mora opet biti Joy, mora opet biti kćer, mora opet biti osoba u Svijetu, a Svijet je grozomorno mjesto u kojemu je ona potpuni, potpuni stranac. Njezina majka, ma kako dobra i plemenita, ne može niti će ikad moći shvatiti svu okrutnu puninu njezina iskustva. Njezin otac ne može pogledati Jacku u oči jer u njima vidi otmičara svoje kćeri. Jack više nije samo njezin. A, najgore od svega, Svijet postavlja pitanja i još jednom joj ne dopušta da pobjegne iz sobe. U razgovoru s novinarkom čija pitanja penetriraju u njezinu podsvijest i oslobađaju sve demone koje je držala pod ključem kako bi uopće bila u stanju preživjeti za i zbog svog sina, ona doživljava slom, a u ovoj najpotresnijoj filmskoj sceni godine slama se i naša vjera u humanost. No, što radi ovaj čudesan film? Pogodili ste već: spaja komadiće i ne samo što vraća vjeru, već vjeru pretvara u optimizam, a optimizam u dogmu. Majka koja je toliko puta zaštitila svog Jacka od života i snagom čiste ljubavi uspjela sačuvati njegovo nevino dječaštvo, dopustit će svom Jacku da sada izbavi nju na put ozdravljenja i pomirenja s duhovima prošlosti. Jack i Ma, zauvijek povezani, ali sada u Svijetu, s Ljudima, hrabri i nepokolebljivi kao ovaj čudesan film u kojemu su nas očarali i učinili boljim ljudima.

Emma Donoghue prema vlastitom je istoimenom romanu napisala scenarij koji je… Koji je…

(pokušava doći do riječi; ne uspijeva; pije)

Oprostite, nisam dostojan.

Brie Larson će u nedjelju osvojiti Oscara za kreaciju majke u koju je ulila svu empatiju naše kolektivne čovječnosti  – potpuno zasluženo, ma koliko vaš potpisnik bio fatalno zateleban u „Carol“ – no ja još uvijek čekam da Akademija izađe s objavom da je kategorija glavnog glumca posljedica kompjuterskog virusa ili ljudske greške, jer Jacob Tremblay nije samo iznio najbolju i najkompleksniju dječju ulogu u povijesti svih paralelnih svemira, već i najrazorniju, najupečatljiviju i najnezaboravniju mušku ulogu u ovoj godini. Zapravo, Brie i Jacob dišu ovaj film u savršenoj simbiozi pa je teško pojmiti gdje jedno prestaje, a drugo počinje. On je raskošna bljeskajuća mala moruzgva na njezinoj ubogoj ranjenoj račici koja možda gdjegdje korača unazad u svojoj posttraumatskoj regresiji, ali još uvijek je na pravom putu jer ima moruzgvicu zbog koje se isplati ići naprijed. Odijeliti ove dvije izvedbe i pritom jednu nagraditi, a drugu ignorirati, jedna je od onih nepravdi na kojima počiva kontroverzna oscarovska ostavština.

Tim više me iznenadila i načisto oduševila neočekivana nominacija redatelja Lennyja Abrahamsona, čarobnjaka ovog filmskog čuda. Prva polovica filma ne izlazi iz titularne sobe, no usprkos svemu što znamo i očekujemo, Abrahamson ne samo što izbjegava osjećaj klaustrofobije prikazom sobe i njezinih detalja iz bezbroj različitih maštovitih rakursa, već nas uspijeva uvjeriti da ta soba nekome doista može biti čitav svijet i svim bajkama ispunjen svemir. Izlazak iz sobe, zauzvrat, epskiji je i spektakularniji od svih „Povratnika“ i inih lažnih proroka, no Abrahamson se ne zaustavlja na tome, već osjećaj klaustrofobije koji smo „trebali“ osjećati u sobi prenosi u Svijet koji guši majku zatvorenošću svog nerazumijevanja. A u svemu tome, u svim svojim stilističkim izborima, ovaj irski redatelj za kojega slutim da će ispisivati najljepše stranice filmskih povjesnica, ni u jednom trenutku ne ubija nadu niti dopušta ikakvom vanjskom faktoru da nadvlada humanost koja je – personificirana u majci i sinu – pravi glavni junak ovog čudesno optimističnog, čudesno radosnog, čudesno čudesnog filma za kojega vas na koljenima molim da mu date šansu bez obzira na predrasudu o njegovoj „težini“.

Zbogom, sobo.

Doviđenja, „Sobo“.

(10/10)

room-002

Foto/video: Universal Pictures International

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

Teo Tarabarić
Teo Tarabarić živi u Svijetu leda i vatre sa svojim vjernim strahovukom Bongom. Piše sve i svašta za svakoga i svugdje, uključujući i seriju za HBO (ali HBO to još ne zna)

1 Komentar

  1. Darko

    26. veljače 2016. at 10:04

    Dojmljiv, jak, nježan, hrabar. Puno emocija – predaš se filmu. Pogotovo jer sam u ranom djetinjstvu i ja živio u doslovno 9m2, u nešto drugačijim okolnostima, ali ne ni suviše udaljenim – pa je i suza pala kod scena Jacka iz ormara. Malički glumac je savršeno iznjedrio Jacka i razočaran sam što sam iz ovog članka saznao da nije nominiran za Oscara.
    Sviđa mi se recenzija autora o filmu i djelim oduševljenje…

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image