Nemilosrdni gadovi

Visoko oktansko remek-djelo

rush02

Utrka života / Rush, SAD, 2013., biografska sportska drama, 123 minute
Režija: Ron Howard
Uloge:  Chris Hemsworth, Daniel Brühl, Olivia Wilde, Alexandra Maria Lara, Pierfrancesco Favino

„Dvadeset pet vozača započne sezonu Formule 1 i svake godine dvojica poginu. Kakav moraš biti čovjek da bi se bavio ovim poslom?“, retorički ili možda ipak ne postavlja pitanje Niki Lauda u filmu Rona Howarda „Utrka života“. To je film o sedamdesetim godinama u kojemu su motivi za bavljenje sportom pa i ovako brutalnim bili mnogo drugačiji nego danas, film koji govori o dva pogleda na sport, ali i dva pogleda na život, film koji priča fascinantnu priču o rivalstvu legendarnih šampiona Formule 1 Nikija Laude i Jamesa Hunta onako kako nikad neće biti moguće ispričati priču o npr. Vettelu i Hamiltonu.

Zapravo, nisam bio spreman za „Utrku života“. Režisera Rona Howarda od prvog njegovog filma koji sam imao prilike pogledati, zgodne crne komedija s Michaelom Keatonom „Night Shift“ pa do danas doživljavam kao režisera više srednje klase čiji se filmovi redovito kreću u rasponu ocjena između 3 i 4+, no nikad mu nije uspjelo napraviti nešto što će me prikovati za stolac. Najbliže tome bio je s „U redakciji novina“ („The Paper“) i „Cinderella Man“, no to je još uvijek bilo samo -5. Traileri za „Utrku života“ izgledali su dobro, vizualno atraktivni, pregledni, činilo se pogođenih glumaca, ali imao sam dojam da su mi ispričali cijelu priču koju ionako manje više znam. Uh, kako sam bio u krivu. Doista, ništa me nije moglo pripremiti na ovako dobar film, najbolji u Howardovoj karijeri i prva čista petica. Prvi njegov film nakon kojeg kažete: „Vauuu!“. Ili bolje: „Vuuuuš!“

U čemu je štos? U tome što Howard nije snimio jedan od onih filmova u kojemu dva vozača voze jedan pored drugoga i pokazuju si srednji prst prije nego što se pokušaju izgurati sa staze i u kojem većinu filma provedemo gledajući kacige na suncu, iskrenje iz motora i slušajući cviljenje kočnica. Fanovi „Brzih i žestokih“ ostat će razočarani. Umjesto toga Howard je snimio slojevitu sportsku dramu u kojoj vizualno fantastični prizori utrka (direktor fotografije Anthony Dod Mantle zaslužio je barem nominaciju za Oscara) proizlaze iz zanimljivo postavljenih likova i njihovih dinamičnih odnosa. Niki Lauda austrijski je štreber potpuno posvećen usavršavanju i pobjeđivanju bez trunke socijalnog talenta, dok je James Hunt njegova totalna suprotnost, superzgodni blond jebivetar za kojeg nam se isprva čini da su mu utrke samo način kurčenja i privlačenja komada uz koje će (naravno i uz alkohol) provoditi cijele noći i prije same utrke. Njihovo rivalstvo započinje već u Formuli 3 da bi se ubrzo prebacilo i u najvišu klasu, Formulu 1. Razlike u karakterima preslikavaju se i u vozački stil koji najbolje opisuje sam Lauda: „Možeš me pobijediti 1-2 utrke u sezoni, na agresivnost, ali na duže staze ja ću uvijek pobijediti“. Nema se tome što dodati, no film se fokusira samo na jednu sezonu, onu glasovitu 1976. godinu u kojoj je Lauda jedva preživio nesreću u Nurnbergu, na zloglasnom trkalištu od milja nazvanom Groblje. Imao je veliku bodovnu prednost ispred Hunta, no strašna nesreća u kojoj su mu izgorili lice i pluća omogućili su Huntu da se bodovno izjednači da bi se nakon svega 42 dana od nesreće, zahvaljujući nevjerojatnoj upornosti, Lauda ipak vratio na stazu. Kao što će i priznati Huntu, mrzio ga je i krivio (opravdano) za nesreću, ali i trebao, jer ga je motivirao da živi i da se vrati.

Teško je do kraja objasniti svu genijalnost filma a ne podmetnuti spoilere (makar za one koji ne znaju povijest Formule 1), no pokušat ću to reći ovako: kao svaki pravi sportski film i ovaj ima svoju the utrku, posljednju utrku sezone koja se pod kišom kao iz kabla događa u Japanu, no ona će se rasplesti onako kako nikad je niti jedan holivudski scenarist niti da je cijelu noć bančio s Huntom ne bi napisao jer bi istog trenutka dobio nogom u guzicu. A ipak je riječ o fantastičnom raspletu koji ne samo što je nemoguć u srednjostrujaškom fikcionalnom filmu, već je postao posve nemoguć i u suvremenom sportu. A taj je rasplet tek dojmljiva točka na i jednog impresivnog filma. Filma koji je istovremeno inteligentan i zabavan, mučan i duhovit, žestok i emotivan.

Jedan od mogućih prigovora ovim pohvalama (za koje bih volio da ne ispadnu patetične i banalne, jer  film to zaista nije) jest i u tome što je riječ o istinitim događajima, pa kao što se sad tu ima puno filozofirati, no kolika je vještina scenarista Petera Morgana (još jedna sugestija za oskarevsku nominaciju), inače autora sjajne „Kraljice“ i posljednjeg dobrog Howardovog filma „Frost/Nixon“, najbolje se može vidjeti upravo na primjeru Huntovog lika. Naime, bio bih spreman za okladu sjesti s ludim Huntom u bolid ako ovaj u rukama nešto manje suptilnog scenarista i redatelja ne bi ispao antipatični ženskaroš, pijandura, šminker i općenito seronja. Zapravo, i u ovom filmu je Hunt gotovo sve navedeno, osim što nije seronja. I nije antipatičan. Dapače, teško se sjetiti filma u kojem lik s ovakvim osobinama nije sveden na puku karikaturu, već umjesto toga dobiva  vrhunski tretman i sa svim svojim manama ostaje u svijesti kao čovjek vrijedan poštovanja, kako za gledatelje tako i za samog Laudu.

Sjajan spoj finog Morganovog scenarističkog pisma i minuciozne Howardove režije (oskarovska nominacije br.3, ovdje bi Oscar bio opravdaniji nego u slučaju onog za „Genijalni um“) ogleda se i u odnosima dvojice glavnih likova prema svojim ženskim partnericama – osobito je fino izvedena priča o Laudi i njegovoj životnoj družici Marleni (Alexandra Maria Lara). Naime, od prvog susreta preko presmiješne epizode Laudinog dokazivanja da zna brzo voziti u društvu Marlene i dvojice obožavatelja pa do samog braka te kasnije nesreće, njih dvoje ne izmijene mnogo riječi, a ipak i lik Marlene i njihov odnos vrlo je uvjerljiv, na trenutke čak i poetičan. Na drugoj strani ljubavna priča Hunta i njegove supruge (Olivia Wilde) nije baš tako suptilna, ali ne otvara neke veće dramske provalije.

I, naravno, tu su još i Daniel Brühl i Chris Hemsworth, prvog pamtimo iz „Nemilosrdnih gadova“ a drugog kao Thora, no ni jednog ni drugog nismo vidjeli u ovako zanimlijvim karakterima i glumačkim izvedbama kojima niti kaciga nimalo ne smeta. Uz već tri preporuke koje smo dali u ovom tekstu, evo još dvije – tko god od njih dobije nominaciju ili Oscara bit će sasvim zasluženo. (VUUUŠ 9/10)

/NG RUNJIĆ/

film godine kažeš? ja bi ipak pričekao “machete-a” slijedeći tjedan…

/NG TOMLJANOVIĆ/

Naravno, naravno. Machete je sigurno ozbiljan konkurent. Baš kao i Thor.

/NG RUNJIĆ/

samo ti prcaj, al prvi “thor” uopće nije bio loš, puno bolji od npr. “avengersa”… i naravno ni do koljena “machete-u”…

Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

2 Comments

  1. Avatar

    Igor

    27. siječnja 2014. at 22:40

    Pogledao juce film Rush i u potpunosti se slazem sa mojim imenjakom. Definitivno film godine. Pogledao u zadnje vrijeme i Vuka, Americke varalice, 12 godina ropstva, Djanga i Batlera koji mi je najbolji od ovih navedenih, osim Rusha-a, naravno. Kakav Machete, kakvi bakaraci. Pogledao i rusku sportsku dramu legend no 17, ni sjena Rashu.
    Ja recimo volim i Woodyja Allena i Hanekea pa ne vidim da se Vas dvojica ne mozete i sloziti. Volim Paviciceve filmske kritike i uglavnom pogodi i ono sto se meni svidja, Polimac tako, tako. vise minusa, nego pluseva sa moje strane, a ovaj sajt sam sad otkrio pa ga stavljam u bookmark listu.
    Pozdrav iz Vukovara

  2. Igor Tomljanović

    Igor Tomljanović

    27. siječnja 2014. at 23:15

    Hvala na pohvalama imenjače! Čitaj nas, komentiraj, kritiziraj… dobro je znati da imamo čitatelje s dobrim ukusom 🙂

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image
WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com