Nemilosrdni gadovi

Novi “Šegrt Hlapić” kao da je snimljen početkom stoljeća, prošlog stoljeća

segrt hlapic_01

Šegrt Hlapić, Hrvatska, 2013., dječji, 102 minute
Režija: Silvije Petranović
Uloge: Mile Biljanović, Ena Lulić, Goran Navojec, Hristina Popović, Milan Pleština, Bojan Navojec, Mustafa Nadarević, Božidarka Frajt, marija Kohn, Ivo Gregurević, Nikola Kojo

Baš sam se vratio s novinarske projekcije „Šegrta Hlapića“ kad sam naišao na intervju režisera Silvija Petranovića koji objašnjava usporedbu svog filma s dugometražnim crtićem Milana Blažekovića: „Crtić je bio za manju djecu, a mi smo napravili film za školsku djecu, ali i za cijelu obitelj“. Sudeći prema gledanosti filma u prvom vikendu – izvrsnih 21 tisuća gledatelja – recept funkcionira, no ipak bi me zanimalo čuti kako su se ta veća djeca, a  osobito njihovi roditelji, zabavili u kinu. Naime, u doba Blažekovićevih „Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića“ imao sam klinca primjerene dobi pa sam ga htio-ne htio odgledao preko nekoliko puta i ostao mi je u sjećanju kao prilično dinamičan i relativno duhovit crtić već tada zastarjele, ali još uvijek vesele disneyjevske animacije s nekoliko zgodnih songova i osobito atraktivnim negativcem, Crnim štakorom kojemu je glas posudio Relja Bašić. A dosjetka da mali postolarev šegrt postane miš uopće nije bila loša i, pokazalo se, dobro je funkcionirala. I zapravo bih je i dan danas mnogo lakše gledao, bez obzira na godine, nego ovu novu verziju navodno namijenjenu i odraslima.

Koliko je igrana adaptacija zahtjevna i riskantna razmišljao sam gledajući ovu novu verziju Silvija Petranovića, naime iako dječji roman Ivane Brlić Mažuranić većina od nas pamti po dobru, vrijeme ipak čini svoje (napisan je 1913. godine) i nakon gledanja filmova o Harryju Potteru, potrebno je doista mnogo scenarističke mašte i redateljske vještine kako bi se ovaj ipak već anakroni predložak pretvorilo u uzbudljiv dječji film. Na žalost, ništa od navedenog ne odlikuje novog „Šegrta Hlapića“ za kojeg bi mnogo točnije bilo reći da je riječ o ilustraciji nego ekranizaciji romana. Naime, iz njega se ne može iščitati ambicija da se predložak autorski obradi i adaptira već puka namjera da se, gotovo po sistemu scena po scena, knjiga tek ilustrira. Rezultat je nevjerojatno trom i anakron film bez trunke šarma pa se postavlja pitanje kako je moguće da se u vremenu u kojemu se djeca rađaju s vizualnim genom i bez dana filmske naobrazbe u stanju su mobitelom napraviti sjajno kadrirane, montažno dinamične i duhovite filmove, naši filmski redatelji ponekad doimaju poput suvremenika braće Lumiere. Koncipiranje filma kroz tzv. tabloe, gluma koja počiva na gesti i grimasi, korištenje slow motiona za prikazivanje sna, redovito ponavljanje slikom onoga što je već rečeno dijalogom ili obratno karakteristike su filmova s početka prošlog a ne ovog stoljeća.

Uz ovakav redateljski pristup razglabanje o glumcima čini se gotovo bespredmetnim, a u slučaju klinaca Mileta Biljanovića (Hlapić) i Ene Lulić (Gita) kojima je ovo prva uloga čak i neprimjerenim, nema se mnogo smisla niti zadržavati na karikaturalnim rolama Gorana Navojeca (majstor Mrkonja) i Milana Pleštine (Crni čovjek), no vrijedi zabilježiti da je i u takvim okolnostima moguće izbjeći karikaturu što je pokazazla sve zanimljivija srpska glumica Hristina Popović („Krugovi“) koja je Majstorici ipak uspjela udahnuti emotivnost koja nedostaje čitavome filmu. Ono što ipak posebno smeta u glumačkoj podjeli jest nevjerojatno nepoštovanje redatelja spram glumačkih velikana kao što su Mustafa Nadarević, Ivo Gregurević ili Nikola Kojo. Naime, davanje glumačkim prvacima uloga koje graniče s tzv. epizodistom sa zadatkom je najblaže rečeno nepristojno. Da ne bi bilo nesporazuma, nije ovdje riječ o nekakavim štosnim cameo rolama za koje se ponekad angažiraju velike zvijezde, već ni po čemu upečatljivim, rutinskim epizodama.

E sad kako se film vuče sporo ko šesti sat matematike u školi, točnije kao blok sat, gledatelj ima puno vremena za detalje, npr. za proučavanje šarenih dječjih kostima by Tonči Vladislavić kojima ni blato ni vatra ne mogu ništa pa do kraja filma ostaju čisti i ispeglani kao da su ispali iz reklame za deterdžent a ne iz pustolovnog dječjeg filma. Ipak, najveća misterija filma je tretman Hlapićeva psa, Bundaša. Naime, taj divni tornjak veći dio filma provede u šetnji s Hlapićem pustopoljinama u kojima nema ni ljudi ni automobila (između dva rata nije ih niti bilo mnogo u našim krajevima), no ipak cijelo to vrijeme je na lajni, uz nogu!?  Hlapić doduše sanja kako se igra i trči s Bundašem po polju, no nema majci da i na javi pas malo potrči, nemilosrdni Hlapić zateže lajnu iz pet shopa čak i ako malo zastane ponjuškati. Još je samo nedostajalo da iz džepa svojih novih zelenih hlačica izvadi crvenu vrećicu i, kao po naputku s Bandićevih novih znakova na Jarunu, „Leash and pick up“, pokupi kakicu. (MALEN K’O LAKAT, DOSADAN K’O TELETABI 2/10)

segrt hlapic_02

Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

11 Comments

  1. Avatar

    Eva

    19. studenoga 2013. at 16:17

    Gospodine Tomljanoviću,
    bili ste vrlo nježni kad ste pisali ovu kritiku. Iako samo gledateljica smatram da bih kao laik bolje snimila ovaj film nego je to učinio g. Petranović. Film je snimljen tako plošno, kao da su ga snimalo braća Lumiere (dobro ste to opazili!).Gluma je toliko loša da mi je bilo neugodno gledati, jedino je Hristina Popović odradila svoj posao.
    Ja sam pola filma provela na mobitelu čitajući vijesti jer od neugode i dosade nisam stalno mogla buljiti u veliki ekran.

    • Igor Tomljanović

      Igor Tomljanović

      20. studenoga 2013. at 16:54

      Hvala na komentaru, a kako biste ubuduće izbjegli dosadu u kinu, savjetujem prije odabira filma, pogledajte što kažu nemilosrdni gadovi 🙂

  2. Avatar

    Maja

    21. studenoga 2013. at 03:07

    Gospodine Tomljanoviću,

    bili ste vrlo Eva kada ste si pisali ovaj jedini komentar tu iznad, ljuti što niti tko komentira, niti tko čita vašu kritiku, a najmanje je uvažava. Od muke ste čak negdje napisali da će drugi tjedan pokazati koliko će loše kritike zaustavile gledanost filma, pa kada se to nije desilo, onda ste u nemoći čak otišli toliko daleko pa ste to objasnili time da roditelji vode djecu u kino da bi imali sat i pol za Iodrijemati. Sve u svemu, rezultati filma će vas kao Igora i vas kao Evu opet demantirati već sutra kada objave gledanost nakon dva tjedna. sa zanimanjem ću pogledati kako ćete sada objasniti da je film i dalje najgledaniji i to daleko najgledaniji. Ili ćete samo odšutjeti? Kako go bilo, do sada ste odradili posao koji nije donio nikakav rezultat. Možda bi mogli razmisliti o promjeni zanimanja. I tog glupog nadimka Eva također, ne znam zašto svi muškarci kada pišu sami sebi komentare moraju biti ili Eva ili Ana. Možda bi u takvoj situaciji bolje odgovaralo Brunhilda. Pozdrav

    • Igor Tomljanović

      Igor Tomljanović

      21. studenoga 2013. at 03:14

      Poštovana Maja, meni je uvijek drago vidjeti čitateljice koje upijaju svaku moju riječ. Čak i sve komentare koje, dakako, sam pišem. A što se tiče objašnjenja velike gledanosti “Hlapića”? Zar vi doista ne znate u čemu je tajna? Ma, nije teško, ali neću vam unaprijed otkrivati, ne bih vam želio pokvariti užitak čitanja. Pozdrav od Brunhilde.

  3. Avatar

    pazi bazi

    21. studenoga 2013. at 19:04

    Gospođo Majo, vi stvarno pričate gluposti! To je sve što imam za reći.

  4. Avatar

    damir radić

    21. studenoga 2013. at 22:58

    Da, sad sam ga pogledao, podnošljivo, ali teško da se nešto bolje od toga može reći. Jako drveno, mehanički režirano, tako da i glumce ostavlja na cjedilu, čak i da su bolji, pogubilo bi im se umijeće u Petranovićevoj redateljskoj ‘koncepciji’. Ja bih od “Hlapića” napravio naturalistički socijalni horor, mislim da taj precijenjeni roman danas jedino tako može filmski funkcionirati. Petranović je otišao u sasvim drugom smjeru, putem sterilne lakirovke. Iinformacija za Maju, na današnjoj projekciji od 19 sati u Cinestar Zagrebu bilo nas je sveukupno 15-ak. Očito se nakon prvog vala zanimanja gledanost održava školskim posjetima. BTW, mali Biljanović, sa svojom laganom androgenošću i čudnim načinom govora, nije neinteresantan, moglo bi nešto od njega biti u budućnosti.

  5. Pingback: “Šegrt Hlapić” je i ovaj tjedan bio najdraži školski sat - Nemilosrdni gadovi

  6. Pingback: Niti “Igre gladi” nisu skinule “Šegrta Hlapića” s vrha - Nemilosrdni gadovi

  7. Pingback: “Snježno kraljevstvo” zavladalo hrvatskim kinima - Nemilosrdni gadovi

  8. Pingback: Dječji filmovi okupirali domaća kina - Nemilosrdni gadovi

  9. Avatar

    ervin

    7. rujna 2014. at 08:02

    nisam gledao film al sam procitao kritiku. ne slazem se s idejom da glumacki “velikani” ne zasluzuju male uloge u ijednom filmu.naprotiv,film moze bit puno efektniji (bar na mene) kad nepoznati glumi odrade velike uloge a “velikani” se pojave u filmu iznebuha.

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image