Nemilosrdni gadovi

Strašno neuzbudljiv film o strašno uzbudljivoj temi

snowden-003

Snowden, SAD/ Njemačka, 2016., drama/biopic, 134 minuta
Redatelj: Oliver Stone
Uloge: Joseph Gordon-Levitt, Shailene Woodley, Rhys Ifans, Tom Wilkinson, Melissa Leo, Zachary Quinto, Nicolas Cage, Tymothy Olyphant, Scott Eastwood, Joely Richardson

Što je to u tim junacima modernog doba da se tako uporno i žilavo opiru „ukorićenju“ u solidan filmski biopic? Posljednjih godina tako na filmskom platnu sreće između ostalih nisu imali Julian Assange, princeza Diana (ona doduše ni u stvarnom životu) i Steve Jobs (iako je Boyle-Sorkin-Fassbenderovo lanjsko čitanje Jobsa na momente sjajno, ipak nije pravi biopic). Čini se da se maler nastavlja i s pričom o Edwardu Snowdenu, najpoznatijem zviždaču u povijesti zviždanja.

Zapravo je sve oko ovog filma pomalo bizarno i neočekivano – naime tamo gdje je „Snowden“ najtanji je tamo gdje je njegov autor Oliver Stone obično najjači. Ovdje se Stone iz samo njemu poznatih razloga poprilično suzdržao od svog poznatog, mnogima teško podnošljivog (meni inače sasvim OK) intenzivnog, agresivnog vizualno-narativnog stila sklonog svakom mogućem pretjerivanju. Osim što je očito zaljubljen u svog junaka (što mu naravno nije za zamjeriti), možda je priču o Snowdenu htio lišiti bilo kakvog traga senzacionalizma ili onog klasičnog američkog kiča, na koji ni on, stara komunjara nije imun. Vrag će ga znati, ali bilo kako bilo „Snowden“ je ispao poprilično flah, strahovito neuzbudljiv film o strahovito uzbudljivoj temi, usprkos svoj toj nekakvoj kvazi-napetosti koju priča generira, a koja u konačnici ne odvede nigdje i niušta.

Sad se pomalo s nostalgijom sjećam Stoneovog sumanutog, prenapumpanog „W.-a“ (filma o Georgeu W.Bushu) i čini mi se da bi nešto od tamošnjeg Stoneovog ludila dobro došlo i ovdje. Ako ne računamo dokumentarce o Fidelu, ovo je Stoneu već šesti biografski film u karijeri („Born On The Fourth Of July“, „Doors“, „Nixon“, „Alexander“, „W.“), deveti brojimo li tu i rubno biografske filmove „Salvador“, „Talk Radio“ i „JFK“ (koji doduše ne govori o liku iz svog naslova već o slavnom tužitelju Jimu Garrisonu). A ako uzmemo u obzir i Stoneov bogati lijevi politički pedigre, na papiru se čini da za ekranizaciju priče o Edwardu Snowdenu nema boljeg čovjeka. No papir je, kao što znamo krhka materija varljive kakvoće i u ovom je slučaju promašio skoro pa ceo fudbal.

Na početku filma nalazimo mlađahnog Snowdena kao nadobudnog klinca u uniformi (a godina je 2004. i Busheva ratna ludovanja u punom su jeku) žednog i željnog borbe za svoju domovinu, no nakon jedne ozljede, prisiljen je napustiti vojsku. Iako bez neke jake formalne naobrazbe, Snowden se zahvaljujući svojoj iznimno visokoj inteligenciji i snalaženju u informatičkom svijetu uspije zaposliti u Agenciji (C.I.A. snajka C.I.A…) gdje polako napreduje. No, kako napreduje on, tako napreduju i njegova politička stajališta, pogotovo kad počinje otkrivati razmjere zastrašujuće, apokaliptične, bigbrotherovske Agencijine mreže praćenja i snimanja svega i svakoga na ovoj planeti. Ostalo je naravno povijest.

Stone je u Snowdenu očito prepoznao dosta sebe iz mladih dana – i Snowden je stasao u domoljubnom okruženju (i otac i djed su mu „služili domovini“) kao i Oliver Stone, koji je taj kičasti američki patriotski narativ popušio čak toliko da se sam prijavio za Vijetnam (a kako je to prošlo vidjeli smo u „Platoonu“ i u „Born On The Fourth Of July“). I jedan i drugi su dakle na vlastitoj koži naučili kako ljubav boli, pogotovo ona prema domovini, i prešli dugi put od nacionalnog heroja do nacionalnog izdajnika. Stonea doduše zasad nitko ne hapsi, dok je Snowden prisiljen svoj život odživjeti u blagoj klimi prijateljske Rusije, a robija ili čak smrtna kazna koja mu kao veleizdajniku prijete u domovini neće nestati bez obzira tko u siječnju uđe u Bijelu kuću.

Film je sav sazdan od flashback-ova i skakanja u naraciji – sadašnje vrijeme je lipanj 2013. kad se Snowden u Hong Kongu nalazi s novinarima The Guardiana kojima predaje hrpetine važnih dokumenata koja razotkrivaju razmjere globalne mreže praćenja. Svako malo Stone nas vrati u bližu prošlost ne bi li nam rasvijetlio neku epizodu iz Snowdenova života no takav se pristup vrlo brzo umori. Na momente film pokušava biti i napet, poput kakvog hladnoratovskog špijunskog trilera, no ni to mu baš ne ide najbolje. Joseph Gordon-Levitt igra Snowdena pomalo drveno, s dikcijom đinovske knedle u grlu, puno je životnija Shailene Woodley (bila je sjajna u Payneovim „The Descendantsima“) kao njegova cura Lindsay Mills, a dobar je i Rhys Ifans kao Snowdenov mentor u Agenciji, superhladan i superiskusan frajer kojem ne bi bilo pametno stati naput.

Sve u svemu, nije to loše, ali nije ni bogzna kako dobro, definitivno je presuho, predugo i prenafilano nepotrebnim tehničkim detaljima, zanimljivim samo najusamljenijim geekovima. Možda se priče o Snowdenu trebala prihvatiti stara reakcionarčina Clint Eastwood – taj bi ga vjerojatno prikazao kao mučko đubre, probisvijeta i ruskog plaćenika, ali bi mu film vrlo vjerojatno ispao uzbudljiviji i bolji od ovog Stone-ovog svog raznježenog i u svilenim rukavicama. (6,5/10)

snowden-002

Foto/video: Endgame Entertainment

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

Vanja Runjić
"Kvantiteta je zgodan nadomjestak za kvalitetu, osobito ako ste gladni." Ambrose Bierce

1 Komentar

  1. Pingback: Strašno neuzbudljiv film o strašno uzbudljivoj temi » SBPeriskop

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image