Nemilosrdni gadovi

Mračno doba Bondiane se nastavlja. Zijev.

spectre-202l

Spectre / Spectre, SAD, V. Britanija, špijunski triler, 148 minuta
Redatelj: Sam Mendes
Uloge: Daniel Craig, Christoph Waltz, Lea Seydoux, Ralph Fiennes, Monica Bellucci, Ben Whishaw, Naomie Harris, Dave Bautista, Andrew Scott, Rory Kinnear, Jesper Christensen

Najprije, naravno, malo o meni i Njemu. Otkad sam ga prvi put vidio negdje krajem ’70-ih, u Kosmaju u Jurišićevoj (hm, ili je to bilo iza ugla u Centralu?) kad me tata vodio na „You Only Live Twice“, a ubrzo nakon toga i na „Moonrakera“, totalno me zaludio i nisam prestao biti Njegov fan do dana današnjeg – nije me u tome obeshrabrilo ni nekoliko poprilično bezveznih filmova, ni kratkotrajno odustajanje od onog Njegovog obaveznog promiskuiteta u jeku AIDS histerije ’80-ih, ni poduža pauza između Daltona i Brosnana, a ni najveća prepreka koju čovjek može imati u svojoj nekritičkoj simpatiji prema Jamesu Bondu – to što sam odrastao (ili barem mislim da jesam).

Koliko sam samo puta gledao meni najdraže primjerke („For Your Eyes Only“, „Octopussy“, „Goldfinger“…) ili pak „From Russia With Love“ na njemačkom (koji nikad nije igrao kod nas u kinima, a frend ex-gastić ga je snimio u s njemačke telke na VHS) koji nisam razumio kurca ali sam ga svejedno obožavao. Meni su svi, ali baš svi Bondovi bili super – čak i onaj nesretni, frapantno nekarizmatični manekenčić George Lazenby koji je pak glumio u jednom od boljih Bondova („On Her Majesty’s Secret Service“) – u kojem se 007 prvi i jedini put oženi, ali mu smrad Blofeld (Telly Savalas, Kojak ćelenkom i bradom!) na medenom mjesecu ubije mladu koja mu izdahne na rukama. Uf, mogao bi o Njemu satima i danima…

Ali onda su uzeli Daniela Craiga i nastupilo je mračno doba za Bondofile sve i svuda. Danas mi se s vremenskim odmakom čini da je agonija počela ranije, još tamo 2002. sa zadnjim Brosnanovim Bondom, zbilja očajnim „Die Another Day“, dotad daleko najgorim 007 filmom ikada. Uglavnom Craig – meni inače simpa frajer i solidan glumac, ali s tom svojom štreberskom zurkicom, nabildanom staturom i ledenim pogledom kao stvoren za nekog B negativca kojeg Bond ubije u 15. minuti filma. Da se rodio desetljeće ranije mogao je biti sasvim uvjerljiv KGB-ovac, jer ionako podsjeća na najslavnijeg živućeg pripadnika Službe, Vladimira Vladimirovića (a ima nešto i od Ante Gotovca i, kao što je sjajno primjetio kolega NG Ramljak, Ivice Olića). Koliko je Bond takvih likvidirao, ni broja se ne zna…

Ali puno veći problem od Craiga bio je zaokret Bonda u neke nove, kao ozbiljne vode, gdje se u pokušaju da Bond postane Bourne iz serijala isisiao sav onaj šarm koji ga je desetljećima odražavao na životu. Uostalom, Bond je oduvijek bio između ostalih stvari i dobra zajebancija. Nije stoga čudo da tolike Bond parodije nisu uspjele, jer Bond je sam po sebi dobrim dijelom parodija (posebno u Roger Moore fazi). Uglavnom, „Casino Royale“ bio mi je bljedunjav, praznjikav i dosadan k’o kuga, „Quantum Of Solace“ tek mrvicu bolji (mahom zato jer je trajao dobrih 40 minuta manje od prethodnika), a onda je došao veliki game-changer „Skyfall“. U trenutku kad nitko nije više išta očekivao od islužene franšiže, producenti (Barbara Broccolli i Michael G.Wilson, inače kći i posinak legendarnog „nositelja licence“ i osnivača serijala, Cubbya Broccolia) su odlučili zaigrati na sve ili ništa. To je u konkretnom slučaju značilo popriličnu Nolanizaciju Bondovog svijeta, odnosno ubacivanje neke mračne pozadinske priče i konteksta koji glavnog junaka guraju u emocionalnu turbulenciju i unutarnje trvenje. Upalilo je kod Batmana, zašto ne bi i kod Bonda?

I upalilo je – „Skyfall“ je ubrao milijardu i sto milja U$D u kinima (na uloženih 200) i franšizu na pragu šestog desetljeća života odveo na neke dotad nedosegnute blockbusterske razine. Super, međutim Christophera Nolana je lako imitirati, ali jako teško zaista i ponoviti, jer su „The Dark Night“ i „The Dark Knight Rises“ fascinantna remek-djela modernog blockbustera, a „Skyfall“ u konačnici tek pristojna akcija s pokušajem ozbiljnijeg scenarija i s jedva dovoljnim minimumom elemenata da bi ga se zvalo bona fide Bond filmom (povrtak Q-a i Moneypenny). Do Craiga su dakle filmovi o Bondu korektno zarađivali, no od „Casino Roylaea“ je to ipak neka druga dimenzija, od “Skyfalla”, reklo bi se i treća.

I sad tu dolazi „Spectre“ koji mora nadmašiti prethodnika, jer osim što je koštao 50-ak milja više, egzistira u okrutnom svijetu modernog kapitalizma u kojem je sve osim rasta debakl. I tu vjerojatno leži cijela priča o Bondu 21. stoljeća – on je itekako pomno dizajniran i korporativno upakiran (od Heinekena do Aston Martina), ali ne da bi se svidio tebi i meni, starim Bondofilima, za koje je pitanje hoće li im se uopće dati odšepati do nekog multipleksa i otkunjati tih dva sata, već za znatno mlađu, modernu kino publiku, odraslu na tankoj i nezdravoj galofak dijeti raznoraznih „Twilighta“, „Transformersa“ ili „Fast & Furiousa“. Koga brate briga je li Bond više uopće Bond kad donosi tolike pare?

A o samom „Spectreu“ zapravo neću puno – sve su manje-više već dosad napisali moji kolege NG Ramljak, Riba i Teo. Mrvicu slabiji od „Skyfalla“, s derivativnom pričom (koja je, sasvim bizarno, na tragu zapleta iz one blesavoće „Johnny English Reborn“, koju sam, ne pitajte zašto, nedavno gledao), telefoniranim, autopilot bad guy-em Christopha Waltza (kao i krajnje predvidljivim B negativcem, simptomatično nazvanim C), poprilično promašenom glavnom Bond curom, Leom Seydoux, mahom repetitivnim i nenadahnutim akcijskim sekvencama (uključujući i ozbiljan helikopter-fetiš), o pretumbavanju značaja, uloge i mjesta pod suncem klasičnih Bond likova, M-a, Q-a i Miss Moneypenny da se i ne govori.

Iako ni približno nije najgore što vas ove godine može snaći u visokobudžetnim produkcijama, „Spectre“ je, naravno i predug, scenarij mu ima rupa i nedosljednosti koliko hoćeš, a sva ta neka prijeteća atmosfera kataklizmičke opasnosti čisti je fejk – uglavnom sve je to jedan veliki, zijevajući tak-tak i tu ne pomažu ni raznorazni sitni hommagei staroj bondovštini kojih je film prepun. Ali ni uz sve to, opet, naravno nije pravi Bond, no zato je srce starog Bondofila ugrijao početkom godine sjajni „Kingsman“ Matthewa Vaughna, koji će dobiti i nastavak, a to je bitno i stoga jer se nakon odlaska Daniela Craiga (čovjek je inače iznimno ozbiljan i treba mu vjerovati kad kaže da mu je ovo zadnji, ali zadnji Bond) ne očekuje bogzna kako pametno riješenje za ulogu 007. Koga god izaberu (pa i Idrisa Elbu), opet će to biti neki beskrvni, komitetski sklepani, korporativni product placement festival dizajniran da mazne milijardu dolara a ne da podilazi romantičarskoj gerijatriji koja tu nešto po portalima sere i cmizdri za Mooreom i Conneryem.

Uf, što bi volio da sam u krivu…  (6/10)

spectre-057

Foto/video: United Artists

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

Vanja Runjić
"Kvantiteta je zgodan nadomjestak za kvalitetu, osobito ako ste gladni." Ambrose Bierce

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image