Nemilosrdni gadovi

Steve Jobs 2.0: dobar upgrade, ali ipak ne posve bez bugova

steve-jobs-004

Steve Jobs, SAD, 2015., biografska drama, 122 minuta
Redatelj: Danny Boyle
Uloge: Michael Fassbender, Kate Winslet, Seth Rogen, Jeff Daniels, Michael Stuhlbarg, Katherine Waterstone, John Ortiz

Nisam nikada bio fasciniran tim tipom, kao uostalom ni drugim silicij-dolinašima, da ne kažem čipovođama, Gatesom, Allenom, Ellisonom, Zuckerbergom (njim pogotovo), čak ni Pageom & Brinom. Ali sam zato itekako fasciniran globalnom fascinacijom njima. To otprilike dođe kao i s automobilima – postoje ljudi kojima su auti prevozno sredstvo od točke A do točke B, a postoje i fanatici. Moj odnos prema kompjuterima je dakle točka A i B, a što se unutra zbiva i tko ga je smislio manje mi je važno – moji su heroji oduvijek bili ljudi s mikrofonom i gitarom, klavirom i nalivpreom, a nađe se među njima, priznajem tu i tamo i poneki bravar s državničkim talentom.

„Steve Jobs“ je već druga ekranizacija Jobsove priče i definitivno nije definitivna, iako bi sudeći po dosta tankim box office rezultatima, to mogla biti. Prvu, preklanjsku s Ashtonom Kutcherom nisam gledao, vjerujem NG Tomljanoviću na riječ da nisam ništa propustio, a već se tada znalo da drugu verziju piše Aaron Sorkin, koji je dvije godine ranije osvojio svog prvog Oskara za scenarij „Social Network“ i da će to svakako biti nešto bitno zanimljivije. Vrtili su se oko projekta mnogi, neko vrijeme je kao režiser figurirao David Fincher (koji je uprizorio gore spomenuti Sorkinov oskarovski scenarij), a glavnoj ulozi najbliži je bio Christian Bale, iako su konkurirali i DiCaprio, Affleck, Damon, čak i Clooney. Na kraju se rulet zaustavio na Dannyu Boyleu i Michaelu Fassbenderu i ta se kombinacija u startu činila dobitnom, jer Boyleov bi eksplozivni stil u kombinaciji sa Sorkinovom bogatom logorejom mogao činiti čuda, o sjajnom Fassbenderu da se i ne govori…

I fakat, stvar je uspjela, ali na jedan sasvim drugi način od očekivanog, jer ma što god očekivali od Sorkin-Boyle-ovog Jobsa, to sigurno nije bila visoko-konceptualna komorna drama u tri čina i milijardu riječi. Iako će se „Steve Jobs“ u budućnosti vjerojatno klasificirati kao biopic, to je posljednja riječ koja bi ga mogla opisati. Naime, film se događa uoči tri važne Jobsove prezentacije koje se odvijaju 1984., 1988. i 1998., sva je radnja sadržana u dijalogu (i tek ponekom flashbacku), a taj je sorkinovski bogat i pretjeran, ali što je najvažnije – poprilično historijski proizvoljan. Naime, iako motive crpi iz stvarnih Jobsovih biografskih podataka i događaja, većinu toga oko njih Sorkin je izmaštao. Sasvim legitiman potez, no mi tu i dalje ostajemo uskraćeni za pravu priču o Jobsu, kronološku i faktografsku (bez obzira tko se od preživjelih ograđivao od nje) – taj će posao na kraju valjda dopasti HBO-u, koji bi vjerojatno u nekoj šestosatnoj mini seriji uspio ispričati Jobsovu nevjerojatnu storiju. Naime i da Jobs nije bio to što je bio i postigao to što je postigao, već sam njegov obiteljski background (sin sirijskog imigranta dan na posvajanje kao beba) i kasniji odnosi (pronalaženje biološke sestre u zrelim godinama; odbijanje priznavanja očinstva) već su priča nad pričama.

No vratimo se aktualnom filmskom Jobsu za kojeg nije naodmet imati nešto, zapravo što je moguće više predznanja o povjesti Applea, Jobsa, Stevea Wozniaka (Rogen), Johna Scullya (Daniels) & co. Jer sam film na toj prvoj prezentaciji odmah u glavu napada s gomilom podataka i predpriča o svima njima i svemu tome. Početak je dakle 1984. i Steve Jobs se sprema za svoj veliki dan – lansiranje Apple Macintosha, no tek koji sat pred prezentaciju, nešto ne štima s mašinom i odmah dobijemo uvid u Jobsov osebujni, mnogi će reći i tiranski karakter. Važna osoba je i Joanna Hoffman (sjajna Kate Winslet), Jobsova desna ruka, njegov hodajući apaurin i moralni korektiv. U svoj toj gunguli, tu se negdje mota i Chrissann, Jobsova bivša cura i njihova petogdoišnja kći Lisa koju Jobs u to doba još ne priznaje kao svoju.

Teške stvari odmah u startu. Sorkin je zapravo u centar svega postavio priču o Jobsu i Lisi, pred kojom on više puta naglas kaže kako joj nije otac, iako je očito da curica vapi za očinskom figurom i to u najkonkretnijem obliku baš njega, tog i takvog. Ako smo u tom trenutko brzi na obaraču i momentalnoj osudi kretena, pričekajmo još malo. Četiri godine poslije (u međuvremenu je Mac propao, a Jobs dobio pedalu iz Applea), stvari su nešto drukčije, ali opet ne baš povoljne za Jobsa da bi tek na kraju eventualno shvatili da Sorkin ovdje uopće ne lansira neki pamflet o velikom geniju i vizionaru kao govnu od čovjeka, već ga samo pokušava pratiti i razumjeti, ali mu to eto nikako ne polazi za rukom. Kao da se trudio ne suditi i docirati, a opet pokazati sve premise, pa da onda gledatelj sam za sebe izvlači zaključak. No, u tome ipak nekako nije uspio i to je jedina veća zamjerka filmu – ne dakle ambivalencija prema svom junaku, niti nedajbože glorificiranje istog, već samo onaj neki dobro poznati osjećaj – što je pisac zapravo htio reći? Nekoga bi također moglo zasmetati i što se niti jedna od tri povjesne prezentacije u filmu ne dogodi, nego ju prekine rez, montažna sekvenca i najava slijedeće prezentacije. OK, valjda su si mislili – to sve ionako imate na YouTube-u pa gledajte, a mi vam tu zato nudimo škrinju s blagom, prepunu doduše poluhermetičnog psihologiziranja i intelektualiziranja, ali svejedno pretrpanu do vrha.

No, film je s predznanjem ili bez njega, s moralnim odmakom ili bez, nedorečenošću ili ne, apsolutno zanimljiv, napet i bogat. Slavni Sorkinizmi pršte na sve strane (npr. „Bog je poslao svog sina u samoubilačku misiju pa ga i dalje volimo. Zato jer je napravio drveće?“), Boyle se u komornim interijerima prezentacijskih dvorana i pozadinskih prostorija snalazi izuzetno spretno, a i glumci su očekivano na visini zadatka. Michael Fassbender kao Jobs doista jest fascinantan, ali na način na koji je to i 3D kad ga gledaš prvi put – kako se oči navikavaju, atrakcija se smanjuje; Winsletica je apslutno uvjerljiva kao Jobsova stijena Hoffman, s jedva primjetnim, dalekim prizvukom poljskog naglaska (Hoffman je poljsko-armenskog porijekla); a i ostatak ekipe je solidan.

Dakle, „Steve Jobs“ nije remek-djelo, iako mu iz rukava vire takve aspiracije, nije film bez mana, ima sjajnih momenata, ali ima i nefokusiranosti s rukavcima koji ne vode nigdje. Pomalo je nedokučiv kao i junak kojeg pokušava dokučiti, možda bi ga trebalo i pogledati ponovo, ali ono što je sigurno je da ga svakako treba pogledati…  (8/10)

steve-jobs-01

Foto/video: Universal Pictures

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

Vanja Runjić
"Kvantiteta je zgodan nadomjestak za kvalitetu, osobito ako ste gladni." Ambrose Bierce

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image
WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com