Nemilosrdni gadovi

Tko koga ševi na mom otoku

svecenikova djeca 02

Svećenikova djeca, Hrvatska, 2013., komedija, 93 min.
Režija: Vinko Brešan
Uloge: Krešimir Mikić, Nikša Butijer, Marija Škaričić, Dražen Kuhn, Goran Bogdan, Zdenko Botić

Ljude je zanimao samo osobni užitak, a na dušu su zaboravili – konstatira po dolasku na otok glavni junak filma „Svećenikova djeca“, novi mjesni župnik don Fabijan, i kreće u akciju bušenja kondoma kako bi popravio demografsku sliku otoka. Ne treba biti osobiti filmski insajder, već je sasvim dovoljno u traileru vidjeti Krešimira Mikića kako u svećeničkoj mantiji singericom buši kondome da bi se točno prognozirala gledanosti novog filma Vinka Brešana. U dve riječi, imamo blockbuster!

O tome osim rezultata  prve tri pretpremijerne projekcije, održane koncem prošle godine, na kojima je „Svećenikovu djecu“ vidjelo oko 4600 gledatelja, gotovo više od prosjeka gledanosti hrvatskog filma posljednjih godina, podjednako dobro svjedoči činjenica da se ideja o bušenju kondoma već toliko dobro primila u narodu da se i stanovnici Vrgorca u televizijskom prilogu o baby-boomu u njihovom mjestu zajebavaju na račun bušenja kondoma. Štos se raširio i prije nego što je film krenuo u distribuciju i čini se kako se svi dobro zabavljuju, tek se već zaboravljeni junak pronatalitetnog pokreta don Anto Baković pred ekranom zeleni od zavisti što se sam nije toga sjetio. A Vinko Brešan može početi pjevušiti stari hit Britney Spears, „Oops…I Did It Again“.

Nisam jedini kojem se učinio gotovo čudesan taj Brešanov tajming koji je premijeru tempirao baš usred najveće svađe između crkve i države otkako je države i to baš oko iste teme kojom se bave i „Svećenikova djeca“, spolnosti, masturbacije, kondoma i inih seksualnih opačina. Tako, htjeli, ne htjeli, njegov film iz dana u dan reklamiraju i u Dnevniku i s oltara, što će reći da je bolji i jeftiniji marketing posve nemoguće osmisliti. Čudo božje ili vražja posla? Sumnjam, jer nije se teško prisjetiti kako se slična čudesa događaju gotovo redovito kad su posrijedi Brešanovi filmovi. Njegova je socijalna inteligencija dostojna Veljka Bulajića, no to ne mora biti ništa loše: Brešan je good guy, prosječni redatelj iznimnog zabavljačkog i marketinškog talenta čiji su filmovi  donijeli domaćoj kinematografiji dosad neviđenu lakoću komuniciranja s publikom te time doslovno spasili domaći film. Od dosade, srama i izumiranja.

O tome, uostalom, uvjerljivo govore brojke njegove otočke trilogije: „Kako je počeo rat na mom otoku“ vidjelo je oko 350 tisuća, „Maršala“ gotovo 100 tisuća, a potegnu li „Svećenikova djeca“ preko 150 tisuća gledatelja, ne bismo bili daleko od istine ako kažemo da je Brešanove filmove vidjelo više ljudi nego sve ostale domaće naslove snimljene od 1990. naovamo zajedno. No, čak i ako nas je kalkulator malo prevario, zaključak o važnosti Brešanovih filmova za hrvatsku kinematografiju čvrsto stoji.

Uloga koju je na samim počecima nove hrvatske kinematografije, one nakon 1990te, odigrao film „Kako je počeo rat na mom otoku“ doista je, štono bi se reklo, začinjavska. Mnogi su već zaboravili ili makar potisnuli sjećanje na devedesete, te olovne godine domaćeg filma u kojima su nas kinjili temama o križnom putu, Srbima i Hrvatima kao vjekovnim nemesisima, teškim i dosadnim drametinama opterećenim kičastim nacionalnim zanosom i podilaženjem lošem ukusu jednog jedinog čovjeka, što je rezultiralo time da su filmovi teško dosezali publiku povrh već spomenutog target gledatelja. Istini za volju, prvi je iz tog nacionalističkog socrealizma pokušao izaći Zrinko Ogresta crnovalovskom dramom „Isprani“, no njegova estetika i intimistička tema nisu mogle privući širu publiku pa time niti značajnije utjecati na promjenu smjera domaćeg filma. Filmska su vremena bila tako sumorna da je čak i jedna prosječna, ali duhovita i prpošna televizijska produkcija, mogla odjeknuti poput bombe. Kao što danas svaki trafikant prijeti bušenjem kondoma, tako su u ono vrijeme pozivi na ručak redovito zvučali poput replike iz filma: „Aleksa, vrati se doma, skuvala sam ti paštašutu“. „Otok“ je bio prvi domaći film koji je umjesto vokabularom i svjetonazorom kopipejstanim iz Dnevnika Ljiljane Bunjevac Filipović i Obrada Kosovca progovorio rječnikom običnih ljudi, nije spominjao srbočetnike, orjunaše i jugounitariste pa čak niti crvene, zelene i žute vragove, već je o ljudima u stvarnim situacijama (pokušaju opsade kasarne JNA u prvim danima rata i spašavanja regruta koji su se u njima zatekli) pripovjedao na način na koji smo slušali od znanaca koji su u njima i sudjelovali, s mnogo duha i otrovnog humora. Naravno, nije to prošlo bez Brešanovog marketinškog genija pa se nekako, bit će po duhu svetome, među novinarima proširio glas da bi film mogao biti zabranjen (repriza ove marketinške uspješnice, gle čuda, dogodila se i povodom sljedećeg filma, „Maršala“), a rezultat je bio doista spektakularna gledanost. Iako s podužom listom slabosti, „Otok“ s pravom polaže pravo na ulogu začetnika nove hrvatske kinematografije modernijeg senzibiliteta i rukopisa, i nije trebalo dugo čekati da mu se pridruže i mlađi kolege poput Ognjena Sviličića („Da mi je biti morski pas“, „Oprosti za kung fu“) i Dalibora Matanića („Blagajnica hoće ići na more“, „Fine mrtve djevojke“), ali i njegov generacijski kolega Hrvoje Hribar („Što je muškarac bez brkova“). Naravno, i sam je Brešan nastavio jahati na valu koji je pokrenuo – filmom „Maršal“ u kojem se, ismijavajući fascinaciju tzv. malih ljudi vrhovnim autoritetima, najčešće ljudima u bijelim odijelima, nije propustio očešati i o tada još živućeg Franju Tuđmana. Ipak, od ne baš impresivne komedije o uskrslom drugu Titu, važnijim se čini film koji nije doživio komercijalni uspjeh ali je osvjetlao obraz hrvatskog filma, ratna drama „Svjedoci“.

"Kako je počeo rat na mom otoku"

Matija Prskalo u “Kako je počeo rat na mom otoku”

Ekranizacija romana „Ovce od gipsa“ Jurice Pavičića otvorila je jednu od doista neuralgičnih tema iz novije hrvatskih povijesti – pitanje ratnih zločina hrvatskih vojnika nad srpskim civilima. Treba li reći da se film, marketinški prigodno, dogodio baš uslijed histerije i vezivanja lancima zbog hapšenja Mirka Norca i bijega generala Ante Gotovine? Iako dramaturški poprilično ublažen u odnosu na istinit slučaj ubojstva obitelji Zec, kojim su inspirirani i roman i film, te uz pomalo holivudski zaslađen završetak, film predstavlja hrabar civilizacijski iskorak za inače tradicionalno plahu kinematografiju, uvijek podjednako u strahu i od vlasti i od publike. No, Brešan ovaj put ionako nije računao ni na jedne ni na druge, već na međunarodne gledatelje. Rezultat? „Svjedoci“ su jedini naš film u posljednjih dvadesetak godina uvršten u natjecateljski program jednog od tri velika međunarodna filmska festivala (Berlin). Taj će film ujedno otvoriti prostor i mlađim autorima poput Kristijana Milića („Živi i mrtvi“) te Zvonimira Jurića i Gorana Devića („Crnci“) da se pozabave istom temom, često i na radikalniji pa i umjetnički dojmljiviji način od Brešana.

Jedini slučaj kad je Brešana iznevjerio marketinški nerv, a zakazala je i pomoć s nebesa, bio je u slučaju filma „Nije kraj“, ekranizacije drame Mate Matišića „Žena bez tijela“. Pokušavajući istovremeno zadovoljiti i publiku i kritiku, Brešan se izgubio u procjepu između visokih pretenzija i niskog humora pa iznervirao i jedne i druge i neslavno skončao. Bilo je vrijeme za auzmeš. I za povratak na otok.

Promovirajući „Svećenikovu djecu“, Brešan ovih dana često ponavlja rečenicu velikana vesterna, „Ja sam John Ford i snimam vesterne“, s dodatkom kako bi bio sretan da za sebe može reći „Ja sam Vinko Brešan i snimam komedije“. Pri tome, možda i nesvjesno, radi vrlo dobru usporedbu jer njegovi otoci imaju istu onu dramsku ulogu kakvu u vesternima igraju Tombstone, Yuma, Dodge City ili bilo koja druga vukojebina divljeg zapada – izolirano mjesto u kojem šerif, gradonačelnik, doktor i vlasnik saluna predstavljaju stupove društva, a svaki potez, revolvera ili igle za bušenje kondoma, ostavlja nesagledive posljedice na cijelu zajednicu. Uostalom, samo je u takvim mikro zajednicama moguće nacrtati shematski prikaz poput onog „Tko koga ševi na mom otoku“, kakvog znalački prezentira trafikant Petar (Nikša Butijer) u „Svećenikovoj djeci“.

Krešimir Mikić u "Svećenikovoj djeci"

Krešimir Mikić u “Svećenikovoj djeci”

I baš kao što su prethodni filmovi, svaki u svoje vrijeme, pogađali društvene neuralgije, tako i „Svećenikova djeca“ rade važan iskorak i otvaraju temu koja će obilježiti vrijeme pred nama, temu odnosa društva i crkve prema pravu na izbor svakog pojedinca. Brešanov je tajming ponovno besprijekoran, Matišićevu 16 godina staru dramu pretvorio je u komediju i time je učinio ubojitijom i komunikativnijom, a probleme spajanja komičnih i tragičnih elemenata rješio elegantnije nego u prethodnim filmovima. Portretirajući čitavu plejadu tipičnih malomišćanskih likova, župnika, gradonačelnika, učitelja, apotekara, trafikanta i redikula (ovoga puta ženskog roda), njihove afere, neželjene trudnoće i nesretne brakove, Brešan prilično preciznim potezima oslikava Hrvatsku u malom i pri tome bez greške i, što je još važnije, bez zadrške, pogađa sva naša bolna mjesta, primitivizam i mačizam male sredine, crkvenu bešćutnost, licemjerje i pedofiliju. Naivni božji pastir koji je poželio preuzeti ulogu Boga u tom se svijetu, čak i usprkos tragičnim nuspojavama njegova djetinjastog master plana, ispostavlja kao najmanji negativac.

Svećenikovo bušenje kondoma, naravno, nije ništa drugo doli bušenje zdravstvenog odgoja, odnosno bušenje intime svakog pojedinca. Trafikantovu logiku „kad ga imaš, ko da ga nemaš“ crkva ne priznaje, jer kontrola sperme, od ejakulacije do ispovijedi, zapravo je posljednja velika tema katoličke crke i logično je da ju ne želi ispustiti iz ruku. Bez obzira na nuspojave.

Naravno, kao i u ranijim filmovima, Brešanova redateljska ruka ponešto je teška, on voli svaku situaciju i dva puta potcrtati kako bi bio siguran da će i zadnji analfabet skužiti foru, no s druge mu strane ponešto i promakne u fabuliranju i vođenju likova – ovdje mu se omakao zbrzan rasplet u kojem ključnu ulogu igra lik koji se dotad jedva i pojavio na ekranu. Rezultat je burleska u kojoj zna biti stvarno upečatljivih i urnebesno smiješnih, ali i ponekih flah trenutaka. No, kako to već s njegovim filmovima obično biva, na kraju se gleda samo rezultat pa će Brešan i ovoga puta moći trijumfalno reći: „Pogledajte semafor!“. (ČISTA SEDMICA 7/10)

21. stoljeće, 2013.

Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

4 Comments

  1. Pingback: Hoće li Štrumpfovi postati najgledaniji film godine? - Nemilosrdni gadovi

  2. Pingback: “Štrumpfovi 2″ najgledaniji su film godine u Hrvatskoj - Nemilosrdni gadovi

  3. Pingback: Nije sve u lovi, ima nešto i u talentu - Nemilosrdni gadovi

  4. Pingback: „La Grande Bellezza“ europski film godine, Brešan bez nagrade - Nemilosrdni gadovi

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image
WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com