Nemilosrdni gadovi

Oslobodite Panahija! Kućni pritvor mu ne čini dobro.

taxi-002

Taxi, Iran, 2015., drama, 82 minuta
Režija: Jafar Panahi
Uloge: Jafar Panahi

Svaki kritičar koji se mora pozabaviti s nekim od novih filmova iranskog doajena Jafara Panahija nailazi na gotovo nepremostiv problem. A to je kako promatrati filmske kvalitete njegovih djela odvojeno od načina i uvjeta u kojima su ti filmovi nastali.

Za one koji ne znaju Panahi je uz Amira Naderija, Abbasa Kiarostamija i Mohsena Makhmalbafa glavni predstavnik takozvanog ‘drugog vala’ iranskog novog vala koji je ovu zemlju krajem osamdesetih postavio na svjetsku filmsku mapu. Za razliku od spomenutog trojca Panahi nije prije desetak godina kad su stvari postale čupave napustio domovinu, nego je odlučio nastaviti snimati filmove kod kuće.

Nažalost, to se pretvorilo u doslovno ‘kod kuće’,  jer je nakon višegodišnjeg natezanja s vlastima 2010. uhapšen pod optužbom da je stvarao ‘propagandu protiv iranske vlade’, pa je osuđen na šestogodišnju kaznu kućnog pritvora i 20-godišnju zabranu snimanja filmova.

Usprkos svemu „Taxi“ je već treći film u pet godina koji je Panahi snimio u tim vrlo oskudnim uvjetima. „This Is Not a Film“ bio je vrlo snažan, iskreni ‘čisti’ dokumentarac, napravljen u stilu video dnevnika, u kojem Panahi kuka nad svojom sudbinom i u dnevnoj sobi simulira scene iz filma koji je htio snimati prije hapšenja, a društvo mu prati kućni ljubimac – ogromna iguana! Film je prokrijumčaren iz Irana na USB sticku skrivenom u tortu, a prikazan je u Cannesu. „Closed Curtain“ (poznat i kao „Pardé“), sniman u autorovoj vikendici na Kaspijskom jezeru, bio je već dosta problematičan sa svojom formom krimića koji se negdje na polovici filma pretvori u metafilmski eksperiment.

S „Taxijem“. koji je osvojio Zlatnog medvjeda ovogodišnjeg berlinskog festivala, Panahi je prvi put izašao izvan zatvorenog prostora i snimio film u cijelosti iz svoga auta. Nažalost, ne samo da smo vidjeli bolje Panahijeve filmove, pa čak i otkad je u kućnom pritvoru, vidjeli smo i bolje iranske filmove koji se kompletni događaju u taksiju, kao što je Kiarostamijev „Ten“.

Epizodično strukturirani „Taxi“ namjerno je napravljen tako da nije jasno u kojoj mjeri je dokumentaran, a u kojoj fikcija. Takav miks u samoj je srži iranskog novog vala, puno prije nego što je postao popularna praksa u svijetu art filma. U njemu ovaj put uglavnom nasmiješeni autor u ulozi lažnog taksiste po Teheranu skuplja i prevozi putnike, vrlo često ne znajući kako ih točno odvesti na destinaciju. Većina ga prepoznaje kao javnu osobu, slavnog režisera Mr. Panahija, a neki ga i osobno znaju. Film se zapravo može promatrati kao kompilacija tema i motiva iz skoro svih Panahijevih dosadašnjih radova. Djevojčica koja traži taksi (glumi je autorova nećakinja Hana Saeidi) podsjeća na onu iz Panahijevog filma „Mirror“, a motiv zlatne ribice koju prenose dvije postarije gospođe na „The White Balloon“. Dio vezan uz pljačkaša vuče na „Crimson Gold“, a priča prijateljice odvjetnice o slučaju žene uhapšene jer je išla gledati uživo odbojku vrlo je slična radnji „Offsidea“. Još kad dodamo da kružna forma „Taxija“ podsjeća na najbolji Panahijev film „Circle“, kao i da jedan od likova filma, patuljasti diler filmova, spominje neke od tih naslova, jasno je da to nije slučajno. Nažalost vrlo malo tih taksirajućih epizoda snimljenih s kamerom pričvršćenom na komandnu ploču auta donosi sa sobom neko uzbuđenje, napetost, ili nešto što već nismo vidjeli u drugim iranskim filmovima. Možda najživlji dio „Taksija“ upravo je onaj kad Panahi pokupi čovjeka ozlijeđenog u prometnoj nesreći koji kreće u kameru govoriti svoju oporuku. Vrlo je simpatična i spomenuta nećakinja, kao i lopov sa samog početka. No, to je manje više to, pa se na kraju sve svodi na samu činjenicu da je super da netko poput Panahija uopće snima filmove.

Nakon uspjeha u Berlinu autor je izjavio da će nastaviti raditi jer ‘što je više stisnutiji uza zid, to ima veću potrebu za kreativnošću’. Nadamo se ipak da će u svjetlu nedavnog zatopljivanja odnosa Irana i zapadnog svijeta Panahiju biti omogućeno da snima filmove u normalnim uvjetima. Jer izgleda da je mogućnosti u nenormalnim već lagano iscrpio. (6/10)

taxi-001

Foto/video: Jafar Panahi Film Productions

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

Ivan Ramljak
„Every man should pull a boat over a mountain once in his life“, Werner Herzog

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image
WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com