Nemilosrdni gadovi

Crni tračevi iz Bijele kuće

butler-02

Batler / Lee Daniels' The Butler, SAD, 2013., biopic/drama, 132 minute
Režija: Lee Daniels
Uloge:  Forest Whitaker, Oprah Winfrey, Cuba Gooding Jr., Terrence Howard, Robin Williams, James Marsden, Alan Rickman, John Cusack, Liev Schreiber, Jane Fonda, David Oyelowo, Isaac White, Vanessa Redgrave, Lenny Kravitz

Neodoljiva privlačnost zavirivanja u privatnost poznatih i slavnih nije nov fenomen, postoji čak i fama kako su nekoć kućnim robovima rezali jezike kako ne bi pričali o tajnama svojih gospodara (što je moglo imati učinka samo ako su bili nepismeni). Iako bi mogli pomisliti da danas više nema potrebe za knjigama kao što je „Dnevnik jedne sobarice“, budući da će o svojoj kolekciji butt plugova na televiziji sve rado ispričati sama Jennifer Lawrence, mnogo prije sobarice koja ih je otkrila, na neke pikanterije ipak moramo čekati malo duže, pogotovo kad je riječ o političarima. Osim tračeva iz privatnog života koje svi volimo čuti, osobno me mnogo više fascinira strpljenje ljudi koji trpe hirove svojih nadređenih uspiješno skrivajući vlastite stavove. I ne treba za to ići mnogo u prošlost, dovoljno je bilo godinama gledati tajnicu na plenarnim sjednicama Sabora kako strpljivo sekundira veličinama poput Vladimira Šeksa ili Luke Bebića i pri tome zamišljati kako iza kulisa strpljivo barba Luki objašnjava razliku između, recimo, relativne i apsolutne većine ili njegova rastresenog prethodnika trijezni čitajući mu točke dnevnog reda.

Eugene Allen bio je zaposlen kao batler u Bijeloj kući 30 godina i u tom je periodu posluživao čak osmoricu američkih predsjednika, od Trumana do Reagana, te zatim poslužio i kao inspiracija za film „The Butler“ koji je zbog sudskog spora s Warnerom morao ispred naslova dodati redateljevo ime pa se službeno i pomalo iritantno zove „Lee Daniels’ The Butler“. Kako bilo, materijal dušu dao za Hollywood koji oduvijek uživa u gossipu iz Bijele kuće, dakle nesumnjivi mamac za Oscare, ali i potencijal za ozbiljniju verziju Forresta Gumpa, no čovjek ispred naslova imao je nešto drugačiju viziju.

Njegov film počinje na poljima pamuka gdje budući batler Cecil Gaines radi s roditeljima i gdje će mu otac, nekoliko minuta prije nego što će stradati od ruke bijelog gospodara, dati savjet koji će se pokazati presudnim za karijeru: „Nemoj izgubiti kontrolu. Ovo je njegov svijet, mi samo živimo u njemu“. Gaines će uz pomoć očeva savjeta i gazdarice koju igra Vanessa Redgrave postati uspješan batler i dogurati do Bijele kuće, no njegov stariji sin neće slijediti očev put tzv. „kućnog crnje“ kojemu je najveće postignuće nevidljivost. Umjesto toga zauzet će poziciju radikalnog borca za građanska prava Afroamerikanaca, a paralelni, suprotstavljeni ali istovremeno i isprepleteni životni putevi oca i sina, dramska su osnova Danielsova „Batlera“.

Film će prikazati gotovo pola stoljeća novije američke povijesti bilježeći promjene kroz koje je društvo, osobito status crnog stanovništva u njemu, prolazilo, pri čemu je dramski fokus razlomljen između dva sukoba, onog bjelačke većine i crne manjine te drugog, između tzv. bijelih ili kućnih crnaca i nove generacije samosvjesnih Afroamerikanaca koji žele jednaka građanska prava za sve. No, dok ovo tematsko dupliranje razmjerno uspješno savladava, Daniels ne uspijeva pronaći način kako da pomiri onu neminovno tračersku razinu filma (intimno portretiranje cijele plejade američkih predsjednika) s ozbiljnim, angažiranim filmskim pretenzijama. Tim više što je većina američkih predsjednika svedeno ili na karikaturu – najgore je prošao Lyndon B. Johnson (Liev Schreiber) koji upute stuffu izdaje sjedeći na zahodskoj školjci, potpuno je bezvezan i lik Ronalda Reagana (nevjerojatno da je Alan Rickman pristao glumiti ovakvu rolu) – ili je posve minoriziran, poput Dwighta D. Eisenhowera (Robin Williams), dok je s tek nešto više simpatija prikazan John F. Kennedy (James Marsden). Teško je ne primijetiti da režiser povremeno mnogo više uživa u zloćestom ogovaranju stanovnika Bijele kuće, nego u razvijanju teme koju si je zadao. A pažnju s nje nerijetko skreće i prepoznavanje brojnih poznatih glumaca u manjim rolama, od već nabrojanih predsjednika pa do Jane Fonde u ulozi Nancy Reagan ili pak Mariah Carey koja igra Cecilovu zlostavljanu majku.

Treći je sloj filma Gainesov je privatni život u kojemu je, osim kompliciranog odnosa sa sinom, ključna figura njegova supruga koju s velikim glumačkim intenzitetom igra Oprah Winfrey. Dotična se, barem u zajedničkim scenama, pokazuje kao jača karika od Foresta Whitakera, korektnog, no ni po čemu impresivnog tumača glavnog lika, Cecila Gainesa.

U godini koja je nakrcana filmovima koji se bave pozicijom Afroamerikanaca u Americi – nakon prošlogodišnjih „Odbjeglog Djanga“ i „42“ uskoro ćemo gledati i „12 godina ropstva“ i „Stanicu Fruitvale“„Batler“ je ostao čvrsto zaglavljen u mainstreamu, kako onom filmskom tako i političkom, kao da je i sam Daniels pokupio neke osobine svog glavnog lika, kućnog crnje koji se nikome ne bi štel zamjerit’. (NI CRNO, NI BIJELO, UGLAVNOM SIVO 6,5/10)

Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

1 Komentar

  1. Pingback: Nemilosrdni gadovi: kritika filma „Batler“

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image