Nemilosrdni gadovi

Tko je smjestio Robin Wright?

congress_03

Kongres / The Congress, SAD, 2014., igrano-animirani SF, 122 min
Redatelj: Ari Folman
Uloge:  Robin Wright, Harvey Keitel, Jon Hamm, Kodi Smit-McPhee, Danny Huston, Sami Gayle, Michael Stahl-David, Paul Giamatti

Uplakano lice Robin Wright prvo je što vidimo u filmu „Kongres“ („The Congress“) Arija Folmana. Film je sniman 2011. godine, dakle dvije godine prije nego što će Robin Wright serijom „House of Cards“ posve restaurirati vlastitu karijeru i ponovno postati vrućom robom, stoga se u to doba ciničan opis njezine karijere sastavljene tek od “loših odluka, loših filmova i loših muškaraca” činio sasvim primjeren. Od mlade i zgodne glumice pred kojom je, nakon uspjeha sa šarmantnom romantičnom bajkom Roba Reinera „The Princess Bride“, nesumnjivo velika karijera, proizašla je tek hvaljena sporedna uloga u „Forrestu Gumpu“ i sve do ledeno hladne supruge Kevina Spaceyja u „Kući od karata“, ništa više značajno na filmu nije napravila. Stoga je bila idealan odabir za glavnu junakinju u novom filmu autora jednog od najinventivijih filmova ovog stoljeća, animiranog dokumentarca „Valcer s Bashirom“ („Waltz With Bashir“, 2008.), usput i jednog od autora zanimljivog televizijskog formata „Na terapiji“.

Robin Wright u „Kongresu“ glumi Robin Wright, glumicu posve upropaštene filmografije od koje su holivudski moguli odavno digli ruke, no njezin agent kojega igra Harvey Keitel uspijeva joj ipak srediti još jedan angažman: studio Miramount nudi joj otkup autorskih prava na digitalnu Robin Wright. Sve što treba učiniti jest dozvoliti da skeniraju i pikseliziraju svaki detalj njezina tijela i svaki izraz njezina lica te mirno otići u mirovinu. Za to vrijeme studio će njezinu digitalnu kopiju učiniti desetak godina mlađom te koristiti po potrebi, a uglavnom u svim onim slučajevima u kojima bi analogna Robin gnjavila, seruckala, zahtijevala i odbijala uloge, što je s obzirom na putanju njezine karijere očito nerijetko i činila. Uglavnom, iznimno razumna i po sve uključene strane nadasve lukrativna ponuda. Osim, što je malko monstruozna. Ipak, budući da u Hollywoodu alternativa za glumice te dobi ako nisu Meryl Streep zapravo ne postoji, Wrightova pristaje.

Prva polovica Folmanova filma pomalo je jeziva, iznimno sugestivno režirana drama o glumici na zalazu i bešćutnom holivudskom sustavu koji ne preza ni pred čime kako bi realizirao novi blockbuster. No, iako ostavlja snažan dojam, taj prvi, igrani dio filma zapravo ne donosi neke osobito svježe ideje. Barem ne u usporedbi s onim što nas čeka u drugom dijelu. Uskoro se, naime, radnja prebacuje 20 godina u budućnost i pri tome se mijenja i medij, iz igranoga selimo u animirani film u kojem kao glavna junakinja figurira avatar ostarjele Robin koja dolazi na futurološki skup u Abrama City. Kao inispiracija za drugu polovicu filma poslužio je roman genijalnog poljskog satiričara i SF pisca Stanislawa Lema „Futurološki kongres“ iz 1971. godine, distopijska satira na utopijsku literaturu koja je predvidjela virtualnu stvarnost i modele bijega iz realnosti koje pružaju nove, sofisticirane halucinogene droge. Svojedobno je roman pokušao ekranizirati i veliki Andrzej Wajda, no nije uspio skupiti lovu, dok se Folman koji je i sam podrijetlom Poljak odlučio za mnogo slobodniju interpretaciju na koju ga je dijelom inspirirao i film „Avatar“ Jamesa Camerona. Jedna od ključnih intervencija je promjena spola glavnog junaka, iz muškarca Ijona Tihija u ženu Robin Wright, na koju se redatelj odlučio kad je na jednom primanju, tijekom festivala u Cannesu, uočio čuvenu 70-godišnju glumicu koju nitko nije prepoznavao pa se cijelu večer pokušavao zamisliti u njezinoj koži. Sva sreća da nije vidio nadahnuti monolog Vjerana Zuppe koji u filmu Žire Radića „Živa istina“ Božidarki Frajt objašnjava zašto je dobila nogu iz Teatra &TD, odnosno zašto, kako on to uviđavno kaže, „ne može riješiti glomaznost njezina zahtjeva“, jer bi u tom slučaju njegov film zašao u posve novu dimenziju psihodelije. Međutim, priča o manipulativnom i okrutnom Hollywoodu tek je začetak, logičan ulaz u mnogo sveobuhvatniju, deliričnu viziju matriksovskog svijeta sintetičke budućnosti, šarenu slikovnicu punu zadovoljnih ljudi nakljukanih prvorazrednim tripovima, o čemu je uostalom s nešto manje mašte, a više liječničke i znanstvene pregnantnosti nedavno progovorio i psihijatar Robert Torre te pošteno iživcirao kolege.

TheCongress_06

Animirana Robin tamo saznaje kako će njezin lik, koji je u međuvremenu postao superzvijezdom zahvaljujući akcijskom spektaklu nazvanom „RRR“ što je skraćenica za Rebel Robot Robin i predstavlja futurističku žensku verziju Jeana-Claudea Van Dammea, obožavatelji uskoro moći i popiti, kao sokić, te tako uživati u njezinom obličju, baš kao što rado preuzimaju i druge obavezne likove pop kulture, poput Merlinke, Elvisa ili Johna Waynea. Uto, međutim, izbija pobuna jedinica i nula, odnosno crtanih likova, a od ove bizarne/binarne revolucije u virutalnom svijetu ponešto strada i logika i dramaturgija Folmanova filma, no ne toliko da bi značajnije pokvarila opći dojam. Nešto kasnije Robin će se zateći u futurističkoj idili, šarenom svijetu posvemašnje bezbrižne tuposti kakvog je još osamdesetih godina prošlog stoljeća opisao Boris Bele sprdajući se sa Slovenijom u istoimenoj pjesmi Buldožera: “Ja sanjam često jedno mjesto, mjesto kakvog nema ni u snu. Visoke gore sa pogledom na more, a dole u dolini gradići fini. Fini gradići, u njima fini kafići, u njima fini mladići, plešu po cijeli dan”. Robin, međutim, neće biti toliko impresionirana perspektivnom vječnog života u nepomućenoj sreći o kakvoj su nekoć davno, također pod teškim drogama, sanjarila djeca cvijeća, pa će krenuti u potragu za sinom Aaronom kojeg je ostavila s one strane realnosti. Aaron, naime, boluje od nekog sindroma zbog kojeg ubrzano gubi vid i sluh. U svijetu filma taj je sindrom rijedak, nisam siguran je li uopće stvaran ili izmišljen, no svakako se stječe dojam da je kod novih generacija mnogo učestaliji nego na filmu, što ih, baš kao i Aarona, čini idealnim budućim konzumentima supstance koja jamči sintetičko blaženstvo u duginim bojama i HD rezoluciji.

congress_02

Za razliku od „Valcera s Bashirom“ kojega je odlikovala konceptualna jednostavnost, „Kongres“ je neviđeno ambiciozan film iz kojega se višak ideja prelijeva na sve strane. No, to nije jedini odmak od njegovog genijalnog prethodnika u kojemu se autor obračunao s vlastitom ratnom traumom, ali i nacionalnom amnezijom vezanom uz suodgovornost za pokolj u Sabri i Šatili. Naime, dok se „Bashir“ bavi konkretnim, stvarnim traumatičnim događajem iz prošlosti, „Kongres“ prikazuje tek jednu od mogućih verzija bolje budućnosti; dok je animacija u „Bashiru“ poslužila kako bi što atraktivnije i dramatičnije dočarala ratne strahote, u novom filmu ona je u funkciji „realističkog prikaza“ virtualne stvarnosti; u „Bashiru“ je glavni junak muškarac, u „Kongresu„ žena, „Bashir“ se bavi lokalnim slučajem, a „Kongres“ globalnim… te i takve opozicije mogle bi se nastaviti redati unedogled što zapravo svjedoči kako je Ariju Folmanu, svjesnom tzv. prokletstva druge ploče, bilo jako stalo da ne ponavlja koncept filma koji mu je donio svjetsku slavu, Zlatnog globusa, nominaciju za Oscara te još mali milijun festivalskih nagrada među kojima i Grand Prix na zagrebačkom Animafestu. U „Kongresu“ fascinira širokim stilskim rasponom, bogatstvom mašte i intelektualnom zaigranošću, no čini se kao da je u tome ipak otišao malo predaleko. Toliko da je o filmu na trenutke zabavnije pisati, nego ga gledati, barem onaj njegov psihodelični dio za koji bi zlobnik mogao pomisliti kako je i sam autor smazao neki trip baš dok je gledao „Yellow Submarine“.

Dok se animiranom dijelu filma može zamjeriti nedostatak koherentnosti, igrani je segment zaista besprijekoran, podjednako moćan i mučan, s uvijek brbljavim Harveyjem Keitelom, Robin Wright koja je, gledatelji „House of Cards“ će se začuditi, itekako sposobna izraziti emocije te šarmantno gnjusnim Dannyjem Hustonom u ulozi šefa studija. Onog istog mogula koji će Robin ležerno objasniti kako su „filmovi stara vijest, ostatak bivšeg milenija“, međutim Folmanov „Kongres“ jedan je od onih rijetkih suvremenih filmova koji maestralno uvjerljivo demantira tu tezu. (ŠARENE PILULE ZA LILULE 8/10)

congress_01

Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image
WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com