Nemilosrdni gadovi

Ubojica u potrazi za fušem

iceman

The Iceman, SAD, 2012., krim. drama, 105 min.
Režija: Ariel Vromen
Uloge: Michael Shannon, Winona Ryder, Chris Evans, Ray Liotta, David Schwimmer, Robert Davi

Film „The Iceman“ izraelskog redatelja Ariela Vromena pripovjeda istinitu priču o Richardu Kuklinskom, sasvim običnom mladiću iz New Jerseya koji oženi prvu curu s kojom izađe na dejt, nakon rođenja kćeri pronađe odlično plaćen posao nakon kojeg dolazi doma i posvećuje se obitelji. S godinama stvari idu samo nabolje, zahuktavaju se Reaganove osamdesete, doba je blagostanja, Kuklinskog na poslu cijene, plaća raste, no jednoga dana poslodavac upada u nevolje i ne preostaje mu ništa drugo nego Kuklinskom uručiti otkaz. To, međutim, i ne bi bio kraj svijeta, kad Kuklinski ne bi imao svojevrstan ugovor o zabrani konkurencije pa mu dotadašnji poslodavac zabranjuje da potraži novi posao. Slijedi depresija, nervoza i ispadi agresije, kako to već obično biva s alfa muškarcima hraniteljima obitelji kad se nađu u situaciji s kojom ne mogu izaći na kraj.

Ukratko, bila bi to još jedna sasvim obična depresivna socijalna drama kakva se može dogoditi na bilo kojem dijelu svijeta, od Hrvatske do Japana, samo da Richard Kuklinski nije to što je: plaćeni mafijaški ubojica. Da, kad na filmskom platnu tijekom jednog filma vidite 15 egzekucija (ako je vjerovati IMDB triviji), to dosta dinamizira priču: ne možete ostati sasvim ravnodušni na nju ma koliko se redatelj trudio priču o ubojici pripovjedati kao da je riječ o sasvim običnom životu tzv. običnog čovjeka. Takav pristup najbolje rezultate daje kad se junak nađe u krizi s poslom, naime vidjeli smo već svakakve gangstere, čak i one koji trebaju pomoć psihijatra, ali ubojice honorarce u potrazi za poslom u fušu, još nismo.

Opisana redateljska strategija ima svojih dobrih i loših strana – isprva zabavlja začudnost takvog postupka i demistifikacija ubojica koje inače vole prikazivati u mnogo glamuroznijim izdanjima, no istovremeno to mirno, gotovo ritualno pripovjedanje s vremenom ipak zapadne u monotoniju pa kad negdje u posljednjoj trećini filma Kuklinski sretne Ledenka, konkurenta čiji nadimak otkriva bizarnu metodologiju zataškavanja ubojstava, poželio sam umjesto filma o Kuklinskom, pogledati film o njemu, raskuštranom, zabavnom i potpuno ludom. Ludom na neki bolesno zabavni način, umjesto predvidljivo ludom, što s vremenom postane malko zamorno. Naime, forte ove istinite priče o notornom mafijaškom ubojici trebao bi biti kontrast između bešćutnosti s kojom likvidira žrtve i potpune posvećenosti obitelji što neosporno jest fascinantna priča, no istovremeno je i beskrajno stereotipna. Od „Kumova“ nadalje sve se mafijaške priče drže toga motiva ko pijani plota, no stvar donekle spašava to što je njegova posvećenost iskrena, a ne cinična kao što je obično slučaj s mafijaškim bossovima. A podjednako je fascinantna činjenica da njegova supruga sve te godine nije imala pojma čime se on bavi, no film se nedovoljno bavi njezinim likom i sposobnostima rasuđivanja da bismo o tome mogli nešto više reći.

Kako to već u ovakvim filmovima obično biva, pola posla ovisi o castu glavnog glumca. I većina će reći da je teško zamisliti bolji izbor od Michaela Shannona. Fakat je da je Shannon sjajan glumac i da je i ovaj put prionuo poslu s onom svojom luđačkom unutarnjom energijom zbog koje i vjerujete likovima koje tumači, kao što je to bio slučaj i s filmom „U zaklon“, no ja bih svejedno radije u toj ulozi gledao nekog običnijeg, nekoga u kome već od prvih kadrova ne vidim psihopata i luđaka. Uvjeren sam da bi na taj način i lik i film postali mnogo zanimljiviji.  Osobno, film mi je bio zanimljiv i zbog Winone Ryder koju već dugo nisam vidio. Na žalost, iako nominalno po jačini druga glumačka uloga, realno Winona niti ovdje nije dobila neki zanimljivi zadatak jer žena koja živi uz čovjeka koji je poubijao više od sto ljudi i ništa ne primijeti – ne može biti zanimljiv lik. Pa nije ni u ovom filmu. A ja i dalje ne razumijem kako je jedna izvrsna i prekrasna mlada glumica prokockala šansu da postane nešto više od B glumice u B filmovima. Ah, da, tu je i Ray Liotta, koji nakon „Dobrih momaka“ do kraja života može glumiti gangstere i žmirečki. Uvijek na isti način, ali još uvijek dovoljno uvjerljivo da ne iritira. U svom tom sivilu života, likova i filmske slike (jednoliko tamne tokom cijelog filma) živost unosi tek energični Chris Evans, fizički i glumački gotovo neprepoznatljiv u odnosu na štreberski dosadnog Kapetana Ameriku po kojoj ga uglavnom pamtimo.

A kakav je „Iceman“? Korektan. Gotovo da mu se nama što prigovoriti. Ali niti što za upamtiti. (HLADNIH 6,5/10)

Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image
WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com